Top News
750 prikaza

U Crvenim zemljama naći ćeš kombi, nečiji dom, i čovjeka s detektorom za metal u ruci

1/2
Bog kojega živimo, i kojeg održavaju ljudi poput Putina i Trumpa, okrutan je i zao... Ali bolje loš i zao Bog, nego nikakav, piše Josip Mlakić

Postoji li dijete koje barem jedanput nije pomislilo kako se s mjesta gdje se u daljini dodiruju nebo i zemlja mogu dotaknuti oblaci? I postoji li ijedno koje barem na trenutak nije zamišljalo kako stoji visoko gore i prstima ih dodiruje? To je prva misao koja počiva na groblju zaboravljenih iluzija koje kroz život ostavljamo iza sebe, kao najživlje sjećanje na davna, nevina vremena, kad ništa nije predstavljalo privid te kad nije postojala granica između mašte i stvarnosti.

Planine trajno mijenjaju percepciju svijeta koji nas okružuje. Skepsa odraslih, koja ograničava dječju maštu, kad se ono "očigledno" prikazuje kao nešto neuhvatljivo, navodi na pomisao kako svijet oko nas krije u sebi neizmjernu tajnu, koja će nam se razotkriti tek kad porastemo, da se radi o nečemu zastrašujućem, poput legendi o kojima smo slušali u ranom djetinjstvu. Nakon prvih dječjih pobjeda, prvih koraka i prvih izgovorenih riječi, nakon spoznaje šarenog svijeta boja i misterija brojeva rađa se misao o neuhvatljivim oblacima. I možda se u nama baš tad, u netaknutim i djevičanskim predjelima dječje mašte, nakon prvog doživljenog poraza, zametne svijest o vlastitoj smrtnosti?

 | Author:

Prvi izlazak na dijelove planine s kojih se otvaraju daleki vidici jedan je od događaja koji gotovo neizmijenjeni ostaju u sjećanju za cijeli život. Početkom rata devedesetih zatekao sam se na mjestu odakle se otvarao pogled na gornjovrbasku dolinu. Iz izmaglice iza koje je ležalo Jajce, udaljeno šezdesetak kilometara, dopirale su potmule detonacije. Prva misao koja mi se javila, usprkos ratu i potonulom svijetu djetinjstva, bila je ta koliko su ljudi mali i beznačajni. Istovremeno, obuzela me i bogobojazna poniznost, kad vam se učini da je iz vas iscurila i posljednja mrvica adrenalina, koji nam je tih dana kolao žilama. Ta poniznost, koju sam osjetio, a koja se pri svakom novom izlasku na planinu neizostavno vraćala, neodoljivo me podsjetila na prvi ulazak u crkvu, kojega se danas gotovo i ne sjećam, osim tog osjećaja koji me svega preplavio - kao da su planine praiskonski hramovi iz dalekih, barbarskih vremena, atavizam koji je duboko urezan u naš genetski kod.

Najviši planinski vrhovi oduvijek su fascinirali ljudsku maštu, opsjednutu ciljem, prema kojem koračamo slijepi i nezainteresirani za bilo što drugo. Osvojiti najviše planinske vrhove neka je vrsta pokoravanja, karakterističnog ljudskoj prirodi. Istinski planinari, s druge strane, koji podsjećaju na neku vrstu posvećenih redovnika, reći će vam kako na planinu, zbog vlastite sigurnosti, iz starog svijeta možemo ponijeti sa sobom tek poniznost. Ova dva suprotstavljena svijeta, koja se često poistovjećuju, moguće je opisati jednom kineskom poslovicom, koja je postala nekom vrstom općeg mjesta, kao najsažetija životna filozofija, po kojoj je neusporedivo važniji put kojim se krećemo prema cilju nego sam cilj.

O planinama, legendama i bogovima

Uskogrudnim lovcima na planinske vrhove, koji na Vranicu pristižu sa svih strana, zbog relativno jednostavnih i nezahtjevnih uspona prema dominantnim vrhovima, posljednjih su se godina, kao svojevrsni znak vremena u kojem živimo, pridružili i motorizirani avanturisti iz zapadnih zemalja, ponajviše iz Njemačke, kojima se na Vranici nude instant doze adrenalina kakve ne mogu iskusiti bilo gdje drugdje, što se vremenom pretvorilo u unosnu industriju, i već su zabilježeni prvi smrtni slučajevi.

VOĐA LABURISTA Top News Tko je Keir Starmer? 'Arkan ne bi mogao napadati Hrvatsku bez da mu je pomagala JNA'

Planine su mjesto gdje se daleko od ljudskih pogleda rađaju legende. Planine, legende i Bogovi, koji se na jedinstveni način susreću u starogrčkoj mitologiji, duboko su i sudbinski povezani. Kad bismo prestali vjerovati u njih, a s njima i u sve ono što ne razumijemo, nužno bismo prestali vjerovati i u Boga. Uz legende, koje su neka vrsta bajki za odrasle, neusporedivo je lakše podnijeti teret banalne i tegobne svakodnevice, što je još jedna poveznica između planina i legendi.

 | Author:

U ciničnom svijetu u kojem živimo ideja Boga, na sličan način kao i legende, dovedena je do besmisla, gdje se Bog najčešće doživljava tek kao dobrodošla izlika. Bog kojega živim, i koji održavaju bizarni autokrati poput Vladimira Putina ili Donalda Trumpa, isti je onaj Bog koji se ukazao Mojsiju prije ulaska Izraelaca u Jerihon. I takav Bog, okrutan i zao, ljudima je dragocjen. Dvije tisuće godina ljudske povijesti stoljeća su sažela u maksimu: Bolje loš i zao Bog, nego nikakav.

Jedna od najpoznatijih vraničkih legendi, koja seže sve do bosanskog srednjovjekovlja, čudesna je legenda o Crvenim zemljama. U gustim šumama subalske smrče, na nadmorskoj visini od oko 1770 metara, krije se ogoljelo uzvišenje nazvano Crvene zemlje. I sam naziv lokaliteta izaziva nedoumice. Zbog čega nije jednostavno nazvan Crvena zemlja, u jednini? Crvene zemlje nisu po tome iznimka. Postoje u Bosni i Hercegovini brojni toponimi nazvani na sličan način: Bile vode, Crne stijene, Srdivode... Ovako, naziv mjesta kao da legendi o njemu daje određenu notu mističnosti i za pretpostaviti je da su i legenda i naziv lokaliteta nastali u isto vrijeme. Možda čak i iz iste glave?

Crvene zemlje

Putokazi su postavljeni posvuda, na svakom raskrižju putova, tako da izletnici mogu terenskim vozilima obilaziti planinu bez pomoći vodiča, osim ako ne žele zaviriti i u najskrovitije zakutke planine. Mi smo, zbog toga, na svakoj od lokacija koje smo snimali imali pored sebe iskusne planinare koji su dobro poznavali svaki djelić planine. Ivan Žuljević, iskusni planinar, jedan od naših vozača, dok nas vozi na lokalitet Crvene zemlje priča kako je samo tjedan ranije, s dvojicom uskopaljskih planinara, mapirao neoznačene putove s novotravničke strane, uključujući i put koji vodi prema Crvenim zemljama. Taj dan, po vlastitoj procjeni, prepješačili su put u dužini od tridesetak kilometara, sve dok nisu postavili sve oznake koje su ponijeli sa sobom.

BESTBOOK Kultura Mlakićevo napušteno mjesto gdje navijanje ne odzvanja: Bijeda se ne liječi odlaskom

Unatoč tome, Ivan nije siguran kojim putem krenuti prema Crvenim zemljama. Tjedan dana ranije obilne kiše pogodile su veći dio Bosne i Hercegovine izazvavši katastrofalne poplave uslijed kojih je u Jablanici, Konjicu i još tri srednjobosanske općine koje se naslanjaju na Vranicu, u Kreševu, Fojnici i Kiseljaku, smrtno stradalo više od dvadeset osoba. U sličnim prilikama stanje putova po Vranici se bitno promijeni: do jučer prohodni i zategnuti putovi pretvaraju se u neprohodne jaruge kojima se ćudljiva bujica spustila s planine.

Odlazimo najprije u Sebešić, mjesto koje je nekoliko kilometara udaljeno od prometnice koja vodi od Gornjeg Vakufa - Uskoplja do Novog Travnika, odakle vodi najkraći put do Uložnice, dijela Vranice koji se nalazi na tromeđi općina Novi Travnik, Fojnica i Gornji Vakuf - Uskoplje, na kojemu se nalaze Crvene zemlje. Vozimo se uz rijeku Mutnicu, koja se nekoliko kilometara niže ulijeva u Bistričku riku, i napokon se pred nama otvara selo, smješteno u tijesni planinski džep, odakle su nekad vodili svi putovi na Vranicu s novotravničke strane.

Imali su kino, školu i ambulantu... Sad tamo živi 15 ljudi

Sebešić je mitsko mjesto ranog jugoslavenskog socijalizma jer se u njegovoj okolici nalazilo najveće šumsko gazdinstvo na prostoru bivše Jugoslavije. U selu, koje je pred rat imalo oko četiri stotine stanovnika, danas živi petnaestak starijih osoba, uglavnom Hrvata. Pedesetih je Sebešić bio vrlo razvijeno mjesto. Imali su svoje kino, ambulantu, osnovnu školu, firme za sječu i preradu drva, pa čak i željezničku postaju.

Sebešić je, ujedno, i mitsko mjesto mog djetinjstva, jer je tu šezdesetih, o čemu sam samo slušao, kao sjekač radio i moj otac. Iz Grnice, sela u kojemu smo živjeli, on i još nekoliko mještana odlazili su i vraćali se iz Sebešića pješice. Na put, koji je vodio preko Radovana i Gusera, kretali su oko četiri sata ujutro. Isto toliko trebalo im je i u povratku. U Sebešiću je radio sve do teške nesreće, kad mu je stablo polomilo jednu stranu tijela, od ramena pa naniže, zbog čega je mjesecima ležao u gipsu. Nakon oporavka napustio je Sebešić i otišao na rad u inozemstvo, u Austriju, pa u Njemačku. Ta ustrajnost, koja je stoljećima krasila naraštaje bosanskih Hrvata, postala je stara priča, još od sredine sedamdesetih, kad su se brojni Hrvati, poput mog oca, zaputili na rad u inozemstvo.

BESTBOOK Kultura U gradu koji polako umire sva dubina ljudske bijede izbija na površinu

Ulazimo u selo. Ivan vozi prema Lovačkom domu, gdje se nalazi jedino okupljalište preostalih mještana Sebešića. Međutim, Dom je zatvoren. Nekih stotinjak metara naviše ugledamo dim. Pretpostavljamo da mještani peku rakiju i krećemo u tom smjeru. Oko kotla se vrzmaju četvorica sredovječnih muškaraca. Prepoznajem dvojicu bivših suboraca koji su se nakon povlačenja iz Sebešića borili na uskopaljskom ratištu. Danas žive u Mostaru i u Sebešić se vraćaju povremeno, kao sad, da ispeku rakiju ili obave neke druge poslove. Govore nam kako je put iz Sebešića prema Uložnici neprohodan zbog kiša, što smo i pretpostavljali, te nam predlože put koji iz P. Luke, koja se nalazi u blizini izvora Bistričke rike, vodi prema Crvenim zemljama. Riječ je o putu koji koristi novotravnička šumarija, koji se redovito održava.

U šumi bijelog bora

Put kojim se vozimo besprijekorno je zategnut. Odmah, nekoliko kilometara nakon skretanja, nailazimo na čudesnu četinarsku šumu, smještenu u listopadnom pojasu, i odmah je jasno da je riječ o gusto pošumljenom dijelu. Stabla su gusto zasađena i izrasla su u visinu. Zaustavljamo automobil i snimamo taj čudesni prizor. Na jednome mjestu, s lijeve strane, kroz nju vodi bajkoviti put koji podsjeća na prizore iz arkadnih računalnih igara, što je još jedan pouzdan znak ljudskog upliva.

Nastavljamo dalje i zaustavljamo se na okretištu, gdje se okreću šumarijini kamioni i voze prema dijelu na kojemu se nešto niže eksploatira šuma, odakle puca pogled na dolinu Vrbasa i Bistričke rike, koji su u magli. Ispred nas, na krševitoj padini koja se obara prema Bistričkoj rici, među gustim i kržljavim listopadnim grmljem rastu rijetki gigantski bijeli borovi čije krošnje dominiraju horizontom. Vidljive su, također, i impozantne sušike. Zbog nepristupačnog tla, nepogodnog za eksploataciju, na tome mjestu vidimo zapravo prirodni ciklus šuma, kakav je bio i prije stotinu ili dvije stotine godina, koje stare i obnavljaju se bez upliva ljudske ruke. Poviše puta, gdje je tlo izdašnije, vidi se nevjerojatno lijep i neobičan pojas šume bijelog bora.

Put nas dalje vodi kroz gustu šumu, kojom se dugo penjemo, sve dok se naposljetku pred nama ne otvore široki planinski prostori Uložnice, po kojima se na više mjesta mogu uočiti zapušteni stanovi koji se već dugo ne koriste. (Kod stanovništva iz mjesta podno Vranice ili iz sela posijanih po njezinim obroncima povezanost ljudi i planina mnogo je dublja. Sva ta sela imala su svoje stanove, dijelove planine gdje su mještani provodili ljeta, napasajući stoku. Izraz stan, čije je izvorno značenje "zemlja", potječe iz staroperzijskog jezika, koji je do ovih krajeva došao s Osmanlijama. Ostao je sačuvan u nazivima nekih azijskih zemalja, poput Kirgistana, Tadžikistana ili Kazahstana. Najprecizniji prijevod ove riječi na hrvatski, u kojem je ostala sačuvana njegova bit, je dom.)

Rashodovani kombi nečija je nastamba

Prolazimo pored zanimljivog pastirskog stana: uslijed prostranog pašnjaka netko je dovukao rashodovani kombi i pretvorio ga u improviziranu nastambu. Prije posljednjeg skretanja za Crvene zemlje prestaje uspon i blago se spuštamo naniže. Ostavljamo automobil na mjestu odakle se još ne vide Crvene zemlje, skrivene u dubokoj šumi, iako smo tek nekoliko stotina metara udaljeni od njih. Ivan nam govori kako se ne možemo spustiti bliže jer se put odatle obara prema Crvenim zemljama i nije siguran može li terenac u povratku savladati taj uspon.

PRIJETI LI NAM KOLAPS? Top News Sanjaju li botovi električne diktatore? 'Moramo zabraniti stvaranje 'lažnih ljudi'

Uzimamo opremu u ruke i spuštamo se prema Crvenim zemljama. Na jednome mjestu, pored puta, parkiran je osobni automobil. U čudu gledamo u njega. (Automobil je bio na istome mjestu i kad smo se vraćali. U povratku smo naišli na četrdesetogodišnjeg muškarca koji je nosio u ruci detektor za metal. Zastali smo i pitali ga treba li mu kakva pomoć. Ispostavilo se da je riječ o vlasniku ostavljenog automobila i da je krenuo pješice, sve dok nije naišao na signal mobitela i pozvao pomoć jer se nije uspio popeti automobilom uz strm put iznad Crvenih zemalja. Sad je čekao uz put, pažljivo ispitujući detektorom oko sebe, da naiđe neki njegov poznanik s traktorom kojim su namjeravali izvući zaglavljeni automobil. Rekao nam je da potječe iz Novog Travnika te da živi i radi u inozemstvu.

Lovac na zlato s detektorom u ruci

Sjetio sam se "zlatne groznice" od prije pet-šest godina, kad su pojedinci podrijetlom iz ovih krajeva kupovali u Njemačkoj i Austriji detektore koji navodno otkrivaju zlato. Međutim, nitko ga dosad nije pronašao, barem koliko ja znam, a muškarac kojeg smo susreli bio je, izgleda, tek tragično zakašnjeli lovac na zlato. Razmišljam o motivima sličnih ljudi, i sve me u jednom trenutku podsjetilo na sportske kladionice, kao "najbrži" način bogaćenja koji će im omogućiti povratak u rodni kraj. Riječ je o beznadnoj utopiji, koja se javila u jednom periodu, a onda se ugasila sama od sebe, što na svoj način govori o položaju i stanju svijesti ljudi koji su se posljednjih desetak godina masovno otisnuli u svijet u potrazi za boljim životom, iz kojega se u jednom trenutku, nakon još jedne ugasle iluzije, nastoje iščupati na bilo koji način.)

Crvene zemlje ugledate tek kad dođete neposredno blizu njih sa sjeverne strane. U podnožju se nalazi odmorište, odakle sve do vrha uz stazu vode drvene baskije koje služe kao rukohvat prilikom uspona. Uz odmorište se nalazi i izvor, sastavni dio legende o Crvenim zemljama, za čije se vode tvrdi da su ljekovite, da liječe oboljenja kostiju.

Ova nesvakidašnja golet stoljećima privlači pažnju običnog svijeta, ali i znanstvenika, jer iz crvene zemlje ne niče raslinje niti se po njoj zadržava snijeg. Crvenkasta boja tla svjedoči o prisustvu željeznog oksida na ovom području koje su u prošlosti pohodili kopači zlata, srebra i ostalih plemenitih ruda još od rimskih vremena. Ne postoje znanstvene spoznaje koje govore zbog čega je tlo na Crvenim zemljama neplodno niti je poznato dokle su stigla znanstvena istraživanja, ali je očito da u crvenoj zemlji sjemenke ne mogu proklijati.

Prema pričama starijih Sebešićana, koji su svojevremeno napasali stoku na ovom području, a koje su ostale zabilježene, bilo je više pokušaja da se Crvene zemlje pošume. Međutim, svaki put se događalo isto: sadnice bi se nakon određenog vremena osušile. Tako je, duboko u šumi, ostala golet, za koju se nesumnjivo može reći da je ljudskih ruku djelo, jer se pretpostavlja da je uzvišenje nastalo taloženjem jalovine iz rudnika zlata koji se tu nalazio još u rimsko doba, ali i u bosanskom srednjovjekovlju. Akumulacija iz koje se crpila voda za ispiranje rude, po nekim saznanjima, nalazila se petsto metara naviše, od koje danas nisu ostali nikakvi tragovi.

Da je sačuvaju od rušenja, vjernici su crkvu prekrili crvenom zemljom

Legenda kaže kako se na Crvenim zemljama uoči turskih osvajanja, iz druge polovice 15. stoljeća, nalazila crkva posvećena svetom Iliji, koji se danas slavi kao zaštitnik Bosne i Hercegovine. Kako bi je sačuvali od rušenja, vjernici su crkvu prekrili crvenom zemljom. Stotine Marija, kaže legenda, stotinu su dana u svojim pregačama nanosile zemlju oko crkve, sve dok je nisu prekrile, da je tako zaštite od osvajača. Postoji i kazna za one koji ne vjeruju u nju: tko god zakopa na Crvenim zemljama, izaziva Božji gnjev. Nebo se u trenutku naoblači, a one, koji su se usudili oskvrnaviti to "sveto mjesto", pogodi grom. Tako, računajući na sujevjerje svojih slušatelja i njihov strah, drevni su pripovjedači legendama produžavali vijek, očuvavši ih živima generacijama naraštaja koje su došle nakon njih, sve do danas. Također, po legendi, pred zoru uoči Ilindana iz dubine zemlje čuju se zvona crkve svetog Ilije.

Na samom vrhu prije nekoliko godina postavljeno je pet-šest metara visoko raspelo od nehrđajućeg čelika, koje dominira prostorom. Beton, čelik, gips i plastično cvijeće, položeno u podnožje raspela, izazivaju mali estetski šok. Kršćanstvo, u čijem okrilju su kroz dvije tisuće godina nastala brojna arhitektonska i umjetnička remek-djela, na Crvenim zemljama je pretvoreno u vlastitu parodiju: dvijetisućljetni kontinuitet zaglavio je u blasfemičnom kiču koji predstavlja živu negaciju te nevjerojatne tradicije.

Sa svakom izgubljenom legendom topi se i kopni jedinstvena legenda o planini. Po legendi, tko god zakopa na Crvenim zemljama, sustigne ga Božja kazna. Raspelo na samom vrhu, usidreno u betonsku stopicu, svjedoči o suprotnom, čime je ova neobična legenda desakralizirana i dovedena do besmisla. Ono je, s druge strane, prava slika prevladavajućeg bosanskohrvatskog stanja svijesti danas, gdje su etničko i religijsko neraskidivo povezani, čime se prekidaju sve veze s višestoljetnom tradicijom, u čemu veliku ulogu igra i Crkva sa svojim prozelitističkim gestama, kao što je to slučaj na Crvenim zemljama, gdje se danas, ispred blasfemičnog raspela, jednom godišnje održava misa.

Razmetljivi Isus s Crvenih zemalja parodijska je slika skromnog mesije iz Nazareta i prava slika agresivnog "neokatolištva" (Ivan Lovrenović) koje je za vrlo kratko vrijeme pomelo višestoljetnu bosanskohrvatsku tradiciju, a s njom i legende nastale u njezinu okrilju.

Pred sličnim prizorima, kad pred vašim očima nestaju višestoljetne legende, obuzme vas neka teška i beznadna tuga. Možete, kad zatvorite oči, zamisliti Boga koji pobožno, sklopljenih ruku, besciljno hoda zaraslim ruševinama Hrama, iščekujući jutro, da se uvjeri da je sve to bio samo ružan san. Kao i cjelokupna ljudska povijest koja, promatrana iz stvarnih i metafizičkih planinskih visina, u tren izgubi stoljećima pomno nanošenu lažnu pozlatu. Blještave slike herojstava, kobnih izdaja i velikih priča, na što se povijest uglavnom svodi, u tren se, kao u inverziji one priče o žabi i princu, pretvori u iluziju po mjeri kraljeva i budala.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • glihx 12:18 01.Veljača 2025.

    Bolje loš i zao bog nego nikakav? Pa koja vrsta žešćeg idiota moraš biti za izjaviti ovako nešto?