U "Tibidabu", jednom od lijepih starih kupališta u blizini glavnog grada Italije Rima, otvorenom 1935. godine, često već prijepodne na blagajni objese znak "Ombrelloni essauriti" - suncobrani su rasprodani. U Italiji se ovih dana preporučuje dolazak na plažu već u devet sati.
Usred glavne sezone koncesionari mnogih od ukupno 7200 plaža u zemlji prvi put stupaju u štrajk: za početak samo ujutro, na dva i pol sata. Ali ako se vlada desne premijerke Giorgije Meloni ne pokrene, plaže bi sredinom kolovoza, još uvijek u vrijeme praznika, trebale ostati zatvorene pola dana, a krajem mjeseca čak cijeli dan. Razlog tome je direktiva EU čiju provedbu Italija već skoro 20 godina pokušava izbjeći, piše Deutsche Welle.
Ležaljka i suncobran gotovo su nacionalna kulturna dobra. Stranci koji se jednostavno samo s ručnikom smjeste na pijesak ili stijenu često su predmet podsmijeha – pa makar se na njih gledalo s visine od samo 20 centimetara. Ali taj udobniji položaj ima svoju cijenu.
Za najam od 30 do više stotina eura
Prosječna dnevna najamnina za dvije ležaljke i suncobran prošle godine je iznosila 30 eura. Cijene na nekim mjestima, poput beach clubova u Toskani ili na Amalfijskoj obali, mogu doseći i nekoliko stotina eura. Mnoge domaće obitelji su se obogatile zahvaljujući tom unosnom poslu.
Talijanska obala zapravo pripada državi – dakle svima. No, više od pola plaža dano je u koncesiju privatnicima, često već desetljećima, bez natječaja i često po smiješno niskim cijenama. Neki to nazivaju nepotizmom, drugi mafijaškim strukturama.
U prosjeku, koncesionar plaže plaća oko 8200 eura godišnje. A prihodi su višestruko veći. Centar za europsku politiku (CEP) nedavno je, na temelju podataka iz razdoblja od 2016. do 2020. godine, izračunao godišnji prihod od prosječno 260.000 eura po plaži. Druge procjene idu daleko iznad toga – pri tome se dio zarade vjerojatno ne prijavljuje poreznim vlastima.
Većina Talijana pomirila se s time da vrijeme provedeno na moru mora dobro platiti. "Ne znam za drugo," kaže Giulia Toninelli, državna službenica iz Rima, dok se sunča na svojoj ležaljci u "Tibidabu". "Ovdje sam dolazila s roditeljima, a sada s djecom. To jednostavno ima svoju cijenu." Međutim, postoje i neki koji više nisu zadovoljni tim sustavom. Spisateljica Manuela Salvi kritizira "plaže nalik kavezima za nesilice, u kojima kokoši moraju čak i platiti za svoj boravak". Ipak, prosvjedi su još uvijek ograničeni.
Od 2025. kreću natječaji
Status quo ugrožava nešto drugo: direktiva EU-a koja je trebala biti provedena još 2006. godine. Njome se propisuje da se za državne koncesije za plaže treba redovito provoditi natječaj, jer se radi o javnom dobru – što su različite vlade u Rimu neprestano odgađale. Jedan od vladinih argumenata je bio: treba onemogućiti da plažama umjesto talijanskih obitelji upravljaju strani koncerni – kao što je, primjerice, slučaj u Tršćanskom zaljevu, gdje je prije dvije godine energetski gigant Red Bull dobio koncesiju za 120.000 četvornih metara. Ipak, u siječnju 2025. godine trebao bi konačno započeti natječajni proces na nacionalnoj razini.
Među najvećim kritičarima direktive EU-a bila je, dok je još bila u oporbi, današnja premijerka Giorgia Meloni. Tim je veće razočaranje koncesionara. Predsjednik njihovog sindikata Antonio Capacchione se žali: "Vlada nije učinila apsolutno ništa već dvije godine. Poslali smo osam pisama s molbom za sastanak – bez odgovora. Što osim štrajka možemo poduzeti?"
