Express vam donosi feljton iz knjige 'Mračni dosjei iz sefa Udbe: Od Torcide i BBB-a do vrha HDZ-a'. Dramatična knjiga novinara i urednika Igora Alborghettija razotkriva neke od desetljećima brižno čuvanih tajni jugoslavenske Službe državne sigurnosti. U knjizi je objavljen i nikad prije viđeni popis 243 pripadnika tvrde splitske Torcide koji su bili definirani kao neprijatelji režima i huligani. Tome je dodan i nešto kraći popis Bad Blue Boysa. Pronašli smo među njima i jednog bivšeg Karamarkova ministra. Što je bliski savjetnik prvog hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana pričao agentima komunističke tajne policije o francuskim nuklearnim tajnama, kako su dokumentirane ljubavne avanture bivšeg američkog ambasadora u Zagrebu i još gomila misterija...
Operacija „Tuga“ nakon Titove smrti, pod ingerencijama Savezne službe sigurnosti u Beogradu, obuhvaćala je cijelu tadašnju SFRJ. SDS je osluškivao što narod misli o progresivnoj Titovoj bolesti, agresiji SSSR-a na Afganistan i drugima, za središnju vlast u Beogradu tada važnim sigurnosnim pitanjima.
Prikupljale su se informacije sa svih razina društva. Najviše one političke. Ovdje citiramo ili prenosimo sadržaj originalnih dokumenata tadašnje Službe državne sigurnosti pod nazivom Specijalne informacije i Pregled saznanja službi unutrašnjih poslova o aktualnim sigurnosnim pitanjima. Izdvojili smo one s kraja 1979. i početka 1980., između dva bitna događaja za tadašnju SFRJ: ulaska Rusa u Afganistan (prosinac 1979.) i smrti Josipa Broza (svibanj 1980.)
Prema zapisima, tadašnja službena politička scena, ali i ona disidentska, ozbiljno se zabrinula zbog upada Sovjeta u Afganistan. Strah od Brežnjeva i njegove strategije ograničenog suvereniteta bio je stvaran među vladajućom jugoslavenskom elitom, ali i većinom neprijatelja tadašnjeg sustava. Dio hrvatskih nacionalista, piše UDBA, priželjkuje da se stanje u SFRJ zakomplicira i da pripadnici hrvatske fašističke emigracije izvrše upad i razračunavanje u zemlji. Treba biti oprezan prema ovakvim tumačenjima UDBA-e. Operativne sposobnosti tadašnje ekstremne hrvatske emigracije bile su dovoljne za izdvojene terorističke akte, postavljanje bombi u državi, atentate na diplomatske predstavnike SFRJ, propagandni rat... Sve ostalo na granici je teške fantazije, ali korišteno je kao efikasno sredstvo plašenja naroda i održavanja tenzija.
Srpski nacionalisti, sudeći po istom dokumentu, imaju razumijevanja za agresiju SSSR-a na Afganistan. Dio koji je blizak idejama Informbiroa (misli na zagovornike političkog približavanja Jugoslavije i SSSR, op. a.) to čini iz dogmatskih razloga, a oni drugi zbog povijesne bliskosti pravoslavne braće, Srba i Rusa. Pripadnici crkve u Hrvatskoj, a UDBA ih naziva neprijateljski dio katoličkog klera, jako su zabrinuti zbog Titove bolesti i sovjetske okupacije Afganistana. Crkvu bi to (upad Rusa u SFRJ, op. a.) stavilo u sasvim drugačiji položaj..., piše u analizi stajališta hrvatskog svećenstva. Ostali komentari klera iz tog vremena, kaže Služba, ne razlikuju se od suzdržanih komentara hrvatskih nacionalista.
Tripalo: Znaju da ja nisam nacionalista, a zabrinut sam zbog Tita
UDBA dojavljuje i mišljenja oficirske populacije JNA oko Titove bolesti i agresije SSSR-a. Citiraju stajališta nekolicine umirovljenih pukovnika i admirala iz Splita i Zagreba. Većina podržava sovjetsku intervenciju jer, kako jedan od njih kaže, Rusi moraju zaustaviti imperijaliste na svojim granicama.
Služba piše da je jedan njihov izvor u jeku Titove bolesti kontaktirao bivše hrvatske rukovodioce iz frakcionaške jezgre Miku Tripala i Srećka Bijelića.
Mika Tripalo, poznati disident i prognani lider hrvatskog proljeća, suosjećajno je komentirao Titovo zdravstveno stanje. Znao je da su, uz specijaliste iz SAD-a i SSSR-a, Tita pregledali i liječnici iz Švicarske, piše izvor Službe sigurnosti koji je sudjelovao u razgovorima i onda dojavljivao njihov sadržaj. (...) zatim je konstatirao da će Tito biti podvrgnut operaciji. On je (Tripalo, op. a.) kazao da je stanje Predsjednika Republike veoma ozbiljno, iako u ovom momentu nije opasno za život. Bit će sreća, rekao je Tripalo, da Predsjednik prizdravi jer je ekonomska situacija u zemlji loša, a to rađa i političke posljedice.
Tripalo tvrdi da nije važno o kakvim je posljedicama riječ, ali da iz toga raste nezadovoljstvo koje bi mogli iskoristiti informbiroovci, pogotovo u trenutku kada, kaže Tripalo, Moskva vodi politiku bliže Hitleru nego demokraciji. Dok je Tito živ, nastavlja, znaju se pravila igre koja su: „nikad previše demokracije, ali ni staljinizma“. On smatra da je važno sačuvati mir da ne bi došlo do nereda koji će iskoristiti drugi. Ne vjeruje u jedinstvo rukovodstva jer toga nije bilo ni prije... Tripalo također smatra, stoji u dokumentu SDS-a, da u ovakvim situacijama neodgovorni mogu pokušati svašta učiniti. On je kazao da se odgovornih (komunističkih vlasti, op. a.) ne boji jer oni znaju da on nije nacionalista i da se ne želi kretati izvan socijalističkih voda, a što se nesvrstanih i blokova tiče da je njima (opet vlasti, op. a.) poznato što on o tome misli. U tom kontekstu naglasio je da je najvrjednije što Jugoslavija ima, a zatim je kazao da se boji podijeljenosti i nediscipline koja je prisutna u društvu.
Tripalo je, sudeći po sadržaju dokumenta SDS-a, sklon vjerovati kako tadašnji ekonomski problemi u SFRJ (a bili su golemi, op. a.) nisu glavna poteškoća jer se oni mogu privremeno riješiti kreditom. Važnije je političko jedinstvo. Dodao je da ih nisu sve trebali baciti u jednu vreću, jer znaju tko je djelovao s nacionalističkih pozicija, a tko nije i kome to nije bila namjera.
Tripalo se nastavio povjeravati izvoru UDBA-e pa je rekao da je čuo, iz neprovjerenog izvora, da je Aleksandar Ranković (Srbin, bivši šef civilnih sigurnosnih službi, teško optužen da je prisluškivao Tita te je uklonjen 1967. na tzv. Brijunskom plenumu, op. a.) izrazio lojalnost bolesnom Brozu. To mu se čini mogućim jer u medijima već dugo ništa nije pročitao o rankovićevcima. Onda se Tripalo vratio na temu upada Rusa u SFRJ. Misli da za to postoji mala mogućnost jer je Jugoslavija ipak dio Europe, Moskva ipak ima respekt i osjeća strah prema Amerikancima. Ipak, dodao je jednu rečenicu: Dogodi li se da u Jugoslaviju dođu Rusi, onda će se radije ubiti sam ne bude li se mogao drugačije spasiti.
Stipe Mesić: Tito će živjeti još najduže dva mjeseca
Nacionalist Stipe Mesić, za kojeg Služba kaže da je veza između Veseličine grupe (Marko Veselica, još jedan od osuđenih lidera hrvatskog proljeća, poznati ekonomist, op. a.) i osoba iz bivšeg frakcionaškog dijela rukovodstva SRH (oni koje je Tito „očistio“ nakon sjednice u Karađorđevu 1971.), očekuje da će se uskoro sastati Savka Dabčević-Kučar, Mika Tripalo, Franjo Tuđman, Vlado Gotovac i Marko Veselica kako bi razmotrili jugoslavensku unutrašnju i vanjsko-političku situaciju u svjetlu predsjednikove bolesti i zaoštravanja međunarodnih odnosa.
Stipe Mesić Snimio: Davorin Višnjić/PIXSELL
UDBA prenosi Mesićeve procjene kako većina spomenutih drži da je SFRJ u teškoj situaciji. Pogotovo jer SSSR traži od Tita da se odrekne politike nesvrstanosti i postoji ozbiljan strah od reakcije Moskve na javno iznesena stajališta SFRJ oko sovjetske agresije na Afganistan.
Mesić je uvjeren da je zdravlje Tita takvo da će živjeti najdulje dva mjeseca. Priopćenja u medijima o zdravstvenom stanju Josipa Broza Tita, prema Mesiću, pripremaju javnost na njegovu smrt. Mesić također tvrdi da već sad partijsko i državno rukovodstvo djeluju bez predsjednika SFRJ. Treba zadržati smirenost, preporučuje Mesić izvoru UDBA-e s kojim u punom povjerenju razgovara, jer ovo stanje ne može dugo potrajati. Usput upozorava suradnika tajne policije da pripazi na nekog tipa za kojeg vjeruje da surađuje sa SDS-om.
Marko Veselica i još nekolicina poznatih hrvatskih nacionalista iz Zagreba, prema zapisima UDBA-e, iznosili su zanimljivu procjenu: Tito nije bolestan, sve je tako složeno da se ne bi osobno izjašnjavao oko sovjetske agresije u Afganistanu. Smišljeni diplomatski potez, kažu Veselica i društvo. Nesumnjivo su se nekoliko mjeseci kasnije jako iznenadili kad je Tito, 4. svibnja 1980., zaista umro. UDBA je izvijestila kako njihova razmišljanja oko Afganistana idu prema zaključku da je to savršena prigoda za kompromitaciju komunizma, bez obzira na to je li taj komunizam sovjetski ili jugoslavenski. Veselica i društvo kažu da nema razlike jer lideri SFRJ obmanjuju svijet humanizmom samoupravnog socijalizma dok na drugoj strani traje teror. U razdoblju nakon Tita očekuju veću demokratizaciju, veću nacionalnu i republičku samostalnost. U drugoj fazi i konačno osamostaljenje Hrvatske jer nakon Tita neće biti političke osobe koja će moći sačuvati integritet Jugoslavije. Ispravna procjena.
Ironični Šeks o Kardeljevoj smrti: U dubokoj sam žalosti
U veljači 1979. od posljedica raka debelog crijeva u Ljubljani je umro Edvard Kardelj. Smatran je najbližim političkim suradnikom i nasljednikom Tita. Širio se vic kako je Kardeljev pogreb generalna proba za onaj Josipa Broza (Kardelj je bio 18 godina mlađi od JBT-a i preminuo je 15 mjeseci prije njega, op. a.). U informaciji broj 5 pod naslovom Komentari povodom smrti druga Edvarda Kardelja agenti UDBA-e pišu da je smrt druga Kardelja i dalje predmet pojedinačnih negativnih komentara, osoba bez ugleda, sklonih izgredima i alkoholu. Ipak, dodaju oni, ima i nekoliko komentara važnijih nositelja neprijateljske aktivnosti. Dobrica Ćosić i dr. Jovan Rašković (prvi je otac memoranduma SANU, podloge za srpsku agresiju na Hrvatsku s počeka 90-ih, a drugi je Srbin iz Hrvatske, psihijatar i otac pobune u tzv. Krajini iz 1991., op. a.) različitim komentarima ismijavali su Kardelja i Tita. UDBA kaže na zajedljiv i ciničan način. Zlobno su komentirali da su Titu sigurno dali nešto za smirenje.
U dokumentu se pojavljuje i notica o Vladimiru Šeksu i o razgovoru s izvjesnim Milanom Jurićem iz Osijeka. Šeks, za kojeg se u nekim dokumentima Službe tvrdi da je radio kao informator za komunističku tajnu policiju, s ironijom i cinizmom popratio je vijest o smrti druga Kardelja. Ovo je citat iz dokumenta: On (Šeks, op. a.), smijući se, kaže: „U dubokoj sam žalosti.“
Vladimir Šeks Snimio: Davorin Višnjić/PIXSELL
Koča Popović, dadaist, partizanski general i poznati političar, u Dubrovniku je komentirao smrt Kardelja riječima kako je zaista bio velikan naše revolucije i ličnost broj jedan, a zatim je dodao da su se njih dvojica zadnjih godina razišli u nekim stavovima i da nisu imali prilike to međusobno pojasniti.
Bizarna je i bilješka o razgovoru u stanu obitelji Puhovski u Zagrebu. Služba države sigurnosti Žarka Puhovskog označava kao jednog od vodećih anarholiberala u skupini praksisovaca (sljedbenici filozofskog pravca tzv. stvaralačkog, nedogmatskog marksizma koji se oblikovao početkom 1960-ih godina i bio vrlo utjecajan u tadašnjoj Jugoslaviji, op. a.). On s majkom komentira Kardeljevu smrt i u jednom trenutku kaže, a UDBA bilježi: Ali, to da je dobio posmrtno još jedno odlikovanje, to je smiješno. Gospođa majka primijetila je i da je na Kardeljevu grobu samo slovenska zastava. Dodala je: Da su bar jugoslavensku stavili sa strane i da je na RTV-u strogo samo slovenački program. Sin Žarko samo je sarkastično odgovorio: Tako to ide.
PRETHODNI NASTAVCI:
