SDP-ov zastupnik u Saboru jako nije bio raspoložen za razgovor o temi koju je sam zakotrljao:
"Bilo je to druženje prijatelja u opuštenoj atmosferi. Ništa više od toga."
A teško da je bilo "ništa više od toga", jer je na Facebooku, javno, objavio fotografiju večere u restoranu na kojoj su bili Zoran Milanović, zatim suspendirani članovi predsjedništva SDP-a Mihael Zmajlović, Siniša Hajdaš Dončić i Peđa Grbin, te još nekoliko SDP-ovaca, sve redom ekipa od koje se od koje se Davoru Bernardiću kosa diže na glavi dok se još uvijek uspijeva održavati na vrhu stranke.
Za ovakvo javno, reklo bi se i masovno ukazanje SDP-ovih disidenata Tomislav Klauški primijetio je da je prije osam godina SDP u sklopu Kukuriku koalicije svoj skori uspon na vlast i pobjedu na izborima započeo također u, štono se veli, "dobrim restoranima". Da je Zoran Milanović i svoj odlazak s vlasti popratio PR turnejom po radničkim i studentskim menzama, "kako bi barem malo kompenzirao kritike da je premijerski mandat uglavnom proveo u Taču".
U vremenima kad Berin SDP kao da za politički cilj ima rejting statističke pogreške, uoči izbora za Europski parlament, za koje nitko ne sumnja da će SDP još jednom proći gore nego ikada, lako je zaključiti da je Milanović najnovijim finim restoranskim ukazanjem dodatno htio podgrijati priču o pripremama za novi uspon na vlast. Ne baš u Banske dvore, ali na Pantovčak... Mogao je Milanović podružiti se s frendovima koji su u Berinom SDP-u u nemiloj poziciji i na nekom drugom mjestu.
No, restoran je naprosto jedan od standardnih igraćih terena u hrvatskoj politici, pa tako i u njegovom slučaju ili za razred i više u njegovom slučaju. Ovaj put se možda malo i preračunao.
"Godinama ga je pratila fama da je elitist, a ne socijalist. Da više voli finu klopu nego svoj posao. Da su mu draži jastozi, zubaci i dingač od krpica sa zeljem ili vajngulaša. Da mu zaprška smrdi, a kiseliš teško sjeda na želudac. I sad je opet podgrijao tu famu", dijagnosticirao ga je Klauški.
Doduše, s obzirom na kvalitetu predsjednikovanja Kolinde Grabar Kitarović, nije nezamislivo da je na skorim predsjedničkim izborima Milanović ipak pobijedi, da postane pet predsjednik RH. Pa mu možda Kolinda ostavi one svoje četiri tone lososa što je onomad naručila za Pantovčak, tko bi ga znao zašto baš u tolikim količinama.
Čak i nakon što je onomad izgubio izbore koji su se činili tečko mogućima za izgubiti, od Karamarka, pa nakon što je Karamarko protjeran iz HDZ-ovog raja nakon što je upropastio, činilo se, sve što je teoretski mogao, pa i više od toga, Milanović je ostao vjeran restoranskom političkom izričaju. U studenom 2016. novinari 24sata zatekli su ga na druženju, prijateljskom kao i sad u slučaju Jovanovića, u društvu Ante Gotovine, Ivana Čermaka, nabrojali su tamo još i Vedriša, Goldsteina...
Otto von Bismarck svojedobno je izjavio, "zakoni su poput kobasica, bolje je ne vidjeti kako nastaju". Što je povijesni njemački predsjednik vlade pod tim mislio, jasno je: niti je čovjeku slabijeg želuca preporučljivo gledati kako se prave krvavice, niti se može živjeti u iluziji da većina političkih odluka, dobrih ili loših, nije donesena upravo u birtiji.
Hrvatski bi političari, unazad desetljećima, kad bi htjeli, o tome imali štošta za ispričati. Iz tajnih sastanaka čelnika vlasti u Okrugljaku, Taču, Hennessyju, Charlieju, Marcellinu, Baltazaru, Pimpinelli, Zrnu Soli ili Pepermintu, sve od reda omiljenim ugostiteljskim destinacijama političara, dale bi se ispisati tisuće kartica o stranačkom koaliranju, dogovorenim poslovima, lobiranju, agitiranju, mitu, korupciji, smjenama i postavljanjima na visoke dužnosti.
To je, nema tome davno, dokazala i ministrica Martina Dalić, koja je sastanke o Lex Agrokoru održavala u restoranu Fotić u centru Zagreba. Vlast se oduvijek voljela gostiti u uglednim restoranima, a Baltazar se tako s godinama profilirao kao prvoklasno gastronomsko odredište u kojem gazda svojoj stalnoj političkoj klijenteli u svako doba može osigurati jedan mirniji kutak, s konobarom od povjerenja, istreniranog da ne sluša tuđe razgovore.
Bobo Čimbur se zaista s ponosom može pohvaliti da je jedini ugostitelj s trideset godina neprekidna vođenja privatnog restorana jer za njega pada prometa nikada nije bilo.
Ako jednom odluči napisati autobiografiju, vjeruje se da bi mnogo stranica u njoj sigurno bilo posvećeno Andriji Hebrangu i Žarku Domljanu koji su gore sa svojim pristašama, za Tuđmanove vlasti, imali svoj dnevni boravak. Dvorana lijevo, stol do kraja. Za takvo društvo Čimburu njihov eventualno nenajavljeni posjet nikada nije bio problem i uvijek se mogla napraviti sitna preraspodjela gostiju u restoranu ako stalni stol nije bio slobodan.
Sigurno je i da bi vlasnikov brat Željko Čimbur teško ikad postao veleposlanik u Maleziji da Stipe Mesić nije s Bobom dugogodišnji kućni prijatelj. Svi se čude, na primjer, i otkud Sanaderu silne umjetnine, ali dovoljno se prisjetiti svakodnevnih mladih janjaca koji su se za bivšeg premijera i dugovječnog ministra kulture Bože Biškupića skidali u Baltazaru vrući s ražnja. Ne treba nabrajati i dodatnu svitu, većina ih je u nekom trenutku posjetila Remetinec. Za mnoge je lokale, doduše, stalni boravak političara ponekad koban.
Propast režimskog Marcellina eklatantan je primjer. Kad je u javnost dospjela videosnimka susreta Ive Sanadera s predsjednikom Uprave MOL-a Zsoltom Hernadijem iz Marcellina, bio je to početak kraja restorana. Snimka je u DORH-u prihvaćena kao zakonit dokaz u postupku protiv Sanadera na suđenju za primanje mita od MOL-a, zbog čega je vlasnik dospio na stup srama kao osoba koja tajno snima i difamira svoje goste.
Mario Čerhak je te objede poslije kategorički pokušavao odbaciti, ali je negativna reklama učinila svoje pa je danas od njegova restorana ostala još samo na ulazu metalna tabla s imenom.
Snimka ručka Sanadera i Hernadyija, koju je Čerhak čuvao dvije godine, baš kao svojedobno Monika Lewinsky haljinu u ormaru, okončala mu je karijeru, a Sanader i dandanas objašnjava kako se s Hernadijem tamo našao kao stari prijatelj. Doduše, još nikako nismo čuli obrazloženje zašto su obojica iz mobitela za vrijeme ručka izvadila baterije i koliko su točno puta njih dvojica u Marcellinu pregovarali o Ininoj prodaji.
Ne bi valjalo previdjeti da se kavanski biznis itekako odrađuje i u manjim sredinama. U Gospiću su dva, tri lokala, sve od reda maštovitih imena, Sport Caffe, Euro Caffe, godinama vikendom tamo niste mogli promašiti Darka Milinovića i njegovu svitu. Oba su lokala držali nekadašnji gospićki gradonačelnici.
Uz prvu jutarnju kavu, Milinović i prijatelji redovito su na mobitel pregledavali važne vijesti lokalnog portala Slobodna Lika, nakon treće sa šlagom neobjašnjivo bi se u društvu riješilo i kakvo asfaltiranje puta ili gradnja nove HEP-ove trafostanice, a oko podne, uz rakiju, dodatnih nužno potrebnih građevinskih radova na dionicama autoputa bilo je napretek.
Zbog aktivna boravka aktualnih HDZ-ovaca u tamošnjim kafićima, s vremenom su i gostioničari postali ozbiljni građevinski poduzetnici pa ih u DORH-u danas u svojim fasciklima imaju ujedinjene pod zajedničkim nazivom "lički konobari". Politika se uvijek lakše dogovarala u kafićima, nego na radnom mjestu. Štoviše, mjesečnu satnicu sjedenja u saborskim klupama svim je silama redovno svaka aktualna vlast raspoloživim zakonskim sredstvima pokušavala smanjiti na minimum.
Kako je Kerum za svog gradonačelničkog mandata jednom rekao, sjedeći na radni ponedjeljak u podne ispred kafića na Rivi (koji je zbog čestog boravka njega i vijećnika dobio naziv Mala Banovina), "neman ja šta sidit u Saboru, iman odi važnijeg posla". S tim bi se složili mnogi njegovi kolege zastupnici. Sjednicu Sabora teško će ijedan izdržati bez meškoljenja u klupi i pregledavanja horoskopa na mobitelu, ali višesatni boravak poslije u saborskom i okolnim kafićima na Gornjem Gradu nekim čudom izdrže svi i do kasnih večernjih sati.
Pritom, ne čudi da mnoge gazde lokala i restorana zbog svojih stalnih gostiju političara često znaju i prijeći radno vrijeme, okupljeno društvo uvijek počaste s nekoliko rundi, a nakon što se malo bolje međusobno upoznaju, gazda im često zna ostaviti ključeve od lokala i otići kući spavati. Političari nesporno svojim ugostiteljskim destinacijama dižu rejting i promet gostiju samom činjenicom da tamo dolaze.
Nastavak na sljedećoj stranici...
