U Americi je tako za mandata Billa Clintona u restoranima u kojima je on objedovao bilo nemoguće naći prazan stol. U Londonu, Parizu i Chicagu pišu se u uglednim časopisima precizni izvještaji o dolasku političara u svoje omiljene restorane koji tim priznanjem ponekad dobivaju na vrijednosti više nego što bi dobili s tri Michelinove zvjezdice.
Pa tko bi recimo u Hrvatskoj ikad čuo za Skendericu, restoran koji se teško nađe i na topografskoj karti Remeta, kamoli na kakvoj većoj geografskoj mapi, da u njemu nije HDZ-ovska vlast ranih devedesetih provodila svoje dane grmljavine. I dandanas, kakav viđeniji stranački kolega nekadašnjeg hrvatskog premijera Nikice Valentića, kazat će vam da mu nijedan tamburaški sastav ne može parirati u pjesmama.
Valentića su mnogi upravo tamo slušali kako umornim tamburašima u ranim jutarnjim satima pomaže prisjetiti se stihova zaboravljenih slavonskih pjesama.
Da ne bi bilo zabune, nema nikakve razlike radi li se u ovoj tradicijskoj priči o kavanskoj politici o HDZ-u ili SDP-u, ili nekom trećem. Sve je isto, samo su destinacije druge. Milanović ne voli Thompsona, Rozgu, Grdovića i tamburaše, priklonjeniji je lokalima urbanijeg karaktera. Pa u krajnjoj liniji, sam naziv njegove lijeve koalicije osmišljen je upravo u jednom visokosofisticiranom kvarnerskom restoranu, Kukuriku.
Milanović, guverner Vukšić i ostali stranački prijatelji oduvijek su njegovali građanske običaje, pa umjesto mirisa pečenog jareta i zvukova slavonskih Lola, oni su svoja druženja održavali u Pepermintu uz bio&bio krekere i modernu Emila Tedeschija, scenskog imena DJ SMS Deutsch. Dakako, sve su to samo strogo privatna druženja, odijeljena od dužnosti koje obavljaju.
Šteta samo što je taj model već toliko puta dosad viđen da je zaista uzaludno opravdavati se kako se u Pepermintu pričalo samo što su im supruge dan prije skuhale za ručak i kamo će njih trojica na skijanje. Baš kao što većina stvarno nije povjerovala da se u restoranu Tač, Milanović dok je bio premijer, s Ninoslavom Pavićem sreo slučajno, kako je ono na portalima objavljeno, putem do toaleta.
Tač za razliku od većine restorana ima jednu malu prednost - u njemu je zatvoreni dio s dva ulaza, a Milanović je s Pavićem bio zatvoren upravo tamo. Koliko je stalnim gostima lokala poznato, taj dio ne posjeduje sanitarni čvor. Politika birtiju voli često puta više nego ona nju, no ovisi o njoj, pa su toga vlasnici gostionica mahom smireni i strpljivi ljudi koji imaju visok prag tolerancije, znajući da bez njih nema opstanka. Gazda restorana u Gračanima, Kamanjo, nekada top-destinacija, danas i ne baš, u svoje vrijeme je jednom mjesečno slao Milanu Bandiću, pričaju svjedoci, poruku redovito istog sadržaja: "Šefe, ništa vas nema".
Čim se šefu u sljedećih nekoliko dana pruži prigoda da skupi kakvo veće društvo na račun grada, Kamanjo je za taj mjesec zaradio za režije. S Bandićem je naime specifična situacija, većina treba njega, a ne obratno, pa tako rijetko on časti društvo. Rijedak je političar koji nema svoju stalnu birtiju i restoran, ali voli seoska imanja izvan Zagreba. Priča se da tamo donosi najbolje odluke.
Bandićevi prethodnici, bivši visoki zagrebački čelnici, Vedriš i Mikša na čelu s Nikicom Valentićem ostat će zapamćeni kao veliko društvo iz Hennessyja. Ondje se nije moglo doći, a ne naći Franju Gregurića, Bosiljka Mišetića, Franju Lukovića, Željka Čovića, Ivicu Todorića, Ivicu Crnića. Dečki su toliko bili ovisni o Hennessyju da su Valentić i Mišetić preko puta kafića otvorili odvjetničku kancelariju, što je tadašnju elitu još više koncentriralo u lokal u Kačićevoj.
Tih devedesetih bilo je dovoljno reći da se družiš s njima, i posao ili služba bili su zajamčeni. Kad bi se u Hennessyju ispilo dosta viskija, na dohranu se redovito odlazilo u Okrugljak. Tuđman, Šušak, Ćiro, do jutra su tamo kartali i krojili sudbinu Hrvatske. Ti važniji političari uvijek su imali i priljepke koji su obavljali prljave poslove, a zauzvrat im je u društvu dan ugled.
Tako je svojedobno iznimno moćan Ljubo Ćesić Rojs u Okrugljaku imao čak i svoj stol, osoblje ga je oslovljavalo s "generale", a on je ostao zapamćen po izdašnim napojnicama i velikoj količini vina koju je s poslovnim pajdašima znao popiti. Danas su svi manje više iz tog društva osuđeni ili su pod optužnicama.
Nisu bez razloga u ključnim vremenima predizbornih previranja upravo kafići i restorani bili destinacije koje su donijele mnoge glasove, simpatije, lobiranja i informacije. U popularnom Charlieju u Gajevoj desetljećima se okupljala ekipa predvođena Stipom Mesićem. Tamo je započeo i prikupljanje potpisa za predsjedničku kandidaturu, a poslije predstavio i knjigu o svoja dva mandata.
Legenda čak kaže da je Mesić na odsluženje zatvorske kazne u Staroj Gradiški krenuo upravo nakon kave u Charlieju, a kada se vraćao kući, opet je navratio u svoj omiljeni zagrebački kafić. Tih je godina naime političke disidente malo tko primao, pa 90-godišnji Pero Miladin za svoj restoran na Šalati zbog sastanaka koje su sedamdesetih održavali Savka Dabčević- Kučar i Miko Tripalo i dandanas nosi nadimak Kod Pere ustaše. I tad, i sad, sve je isto.
Nekadašnji partijski komesari, u smeđima balonerima, s crvenim Marlborom u jednoj ruci, i komandirkom s nepročitanim materijalima sa sjednice u drugoj, samo su se u jednom trenutku pretvorili u načelnike stožera, glavne tajnike i stranačke čelnike u Burberryjevim mantilima i Hermesovim aktovkama.
Ivu Sanadera mnogi će u njegovu gradu upravo u tom izdanju upamtiti jer tih se godina nije štedjelo, trebalo bi samo bivšeg državnog odvjetnika pitati koliko je točno puta Sanader platio ručak u konobi Pimpinella, s obzirom na to da su tamo mnoga popodneva proveli u vrijeme dok su bili prijatelji, zajedno s Nadanom Vidoševićem. Sve što je od šefa Sanadera naučila, u svom mandatu poslije primijenila je i Jadranka Kosor.
Ona je čak toliko ozbiljno shvatila da se važne odluke donose u lokalima da je u najuglednijem splitskom restoranu Zrno Soli održala i pravu sjednicu vlade. Samo dan poslije na toj istoj restoranskoj terasi Željko Kerum joj je na uho pjevao: "Lipa si, lipa..." Pa sad, teško je odlučiti koji se od ta dva radna sastanka čini veći biznis, službena sjednica vlade na kojoj po običaju nije dogovoreno ništa ili neslužbeni sastanak s Kerumom s kojim je dan poslije dogovorena koalicija.
