Još jedna besana noć. Četvrtu noć zaredom nalazimo se u ojačanoj sigurnosnoj sobi našeg doma, okruženi napetom tišinom između eksplozija. Zrak je ispunjen zvukom dolaznih projektila i glasnim detonacijama presretača. Živimo od sirene do sirene. Čekamo, slušamo, brojimo sekunde između alarma. To je naša nova rutina.
Vraćam se mislima u lipanj 1967. u Izraelu. Imao sam samo dvanaest godina, sjedio u sličnom skloništu s roditeljima, obuzet strahom i neizvjesnošću pred odlučujuće dane Šestodnevnog rata.
Suočen s percipiranom egzistencijalnom prijetnjom, Izrael je odgovorio preventivnim zračnim napadom koji je promijenio tijek povijesti u regiji. Psihološki pritisak na izraelsku javnost danas odgovara onome iz prošlosti - domaća bojišnica je rastegnuta do krajnjih granica. Napetost i neizvjesnost koju osjećam sad odzvanjaju kao poznato poglavlje naše povijesti.
Danas se suočavamo s dvije bojišnice. Rat u Gazi i dalje traje, bez naznaka kraja. Otvorena je i druga, nova i opasna bojišnica – s Iranom.
Njegov nuklearni program, koji se ubrzano razvija od smrti vođe Hezbollaha, Nasrallaha, zajedno s tisućama balističkih projektila usmjerenih prema izraelskim gradovima, prerastao je iz teorijskog rizika u jasnu i neposrednu prijetnju. Nuklearno oružje u rukama reakcionarnog režima poput iranske ekstremističke vlasti ne ugrožava samo Izrael nego cijelu regiju.
Iranski režim godinama sponzorira teror i naoružava proiranske paravojne skupine.
S mačem stvarno pod vratom, braneći svoje građane, Izrael je izveo strateški potpuno neočekivan napad – gotovo kao u filmovima o Jamesu Bondu – ciljajući one u Iranu odgovorne za godine napada na Izrael i za napredak njihova nuklearnog programa. Izrael nije imao izbora nego djelovati sam, kao krajnje sredstvo.
I pomislim: da, povijest se doista ponavlja...
Sve se to odvija dok još živimo s traumom masakra od 7. listopada i bolnom stvarnošću da je 58 talaca još u Gazi.
I ne mogu ne pomisliti: koliko je to simbolično za našu nacionalnu stvarnost, zarobljenu između otpornosti i trajne krize...
I sad odgovor: iranske rakete padaju na naše gradove. Djeca, stariji, obitelji, obični ljudi su mete. Više od 20 je mrtvih, stotine ranjenih. Čitave četvrti su sravnjene sa zemljom. Šteta u gradovima diljem Izraela je značajna i stvarna.
Sirene opet zavijaju. Hvatam torbu za hitne slučajeve i odlazim u sklonište. Eksplozije su blizu – neke od presretača, neke od raketa koje su probile obranu. U želucu imam isti onaj zgrčeni osjećaj kao prije 58 godina. Neke stvari se ne mijenjaju.
Dok sjedim u ovom skloništu i slušam grmljavinu iznad sebe, stalno razmišljam: kako izaći iz ovoga – i iz rata u Gazi i iz eskalacije s Iranom – a da ne izgubimo sebe? Znamo kako početi rat – precizno i snažno. Ali kako ga završiti? To je nešto sasvim drugo. Kao u strategiji, za pobjedu nije dovoljna samo snaga – potrebna je odlučna završna akcija, ona koja donosi zaključak, izlaznu strategiju, a ne samo zamah.
Svaki rat dođe do točke u kojoj dobici usporavaju, a cijena raste. Kako se prebaciti iz preživljavanja u strategiju, iz reakcije u rješenje? To je posao naših vođa – političara i diplomata.
Sirene ponovno zavijaju. Odjeci eksplozija presretača, ali nažalost i udarci iranskih projektila, jasno se čuju. Raste, iako neizrečeni, osjećaj neizvjesnosti – da reagiramo više instinktom nego vizijom.
Bez jasnoga kraja ovom ratu na vidiku, razmišljam naglas – jesmo li mi u Izraelu osuđeni da zauvijek živimo s mačem? Je li to neizbježna sudbina?
Završetak ovog rata, kao i onog u Gazi, neće se dogoditi u skloništu. Ali mora početi priznanjem da sama sila nije dovoljna.
Taj “završni udarac”, kao u sportu, mora biti politički i diplomatski: dogovor o taocima, primirje, deeskalacija s Iranom i neka vrsta iscjeljenja duboko podijeljenog izraelskog društva. Potez koji pretvara zamah u rješenje.
Do tada – čekamo. Između sirena. Između ratova. Između onoga tko jesmo i onoga tko bismo još mogli postati.
A sad sirene opet zavijaju. Vrijeme je da ponovno potrčimo u ojačanu sigurnosnu sobu...
