I za automatsku pušku koja je pronađena kod Stjepana Manđarela, a koju je on dobio od supruge Igora Mikole, utvrđeno je da je puška iz koje je ispaljeno osam hitaca u glavu i prsa Marije Zec, te sedam u glavu i jedan u nadlakticu Aleksandre Zec. Na remenu te automatske puške kemijskom olovkom ispisano je “MIGOR”.
Ali ni to ne znači da je iz tog oružja Mikola ispalio smrtonosne hice. I za vozila je utvrđeno da su ih koristili po potrebi svi pripadnici postrojbe.
Kad je Željku Mesiću rečeno da ode po golf, ključevi vozila bili su kod Muniba Suljića, “ali ta indicija niti sama po sebi niti u svezi s ostalim provedenim dokazima ne ukazuje da je okrivljenik zasigurno to vozilo koristio i u vrijeme izvršenja kaznenog djela, već samo dopušta tu mogućnost što međutim za donošenje odluke u ovom predmetu nije dovoljno”.
Jedna je Vukovarka posvjedočila da joj je Nebojša Hodak dan prije nego što je u novinama vidjela vijest o zločinu nad obitelji Zec, rekao da je “netko nekoga koknuo”. Moguće je da je nešto znao o ubojstvu, ali se ne može zaključiti je li u tomu imao kakvu ulogu, jer je to mogao čuti i od treće osobe.
“Sud, dakle, svaku, pa i ovu bitnu okolnost mora s potpunom izvjesnošću dokazati, no ukoliko neka okolnost ostaje u dvojbi, tada je treba tumačiti u korist okrivljenika”, podsjeća se u presudi na staro pravilo “in dubio pro reo”. “Na toj jednoj jedinoj indiciji sud ne može temeljiti osuđujuću presudu protiv Nebojše Hodaka”, obrazloženo je.
U vozilu je nađeno 13 tekstilnih vlakana s majice i ogrtača koje su na sebi imale Marija i Aleksandra Zec. Ni pod noktima žrtava nisu nađeni tragovi.
Sudsko vijeće obrazložilo je i zašto tužiteljstvo nikakvim naknadnim manevrom nije moglo spasiti izdvojene zapisnike.
Prema tada važećem ZKP-u na njima se ne može zasnivati sudska odluka i “nema nikakve procesne mogućnosti da se zapisnici koji su izdvojeni pravomoćnim rješenjem u kasnijem tijeku postupka ponovno koriste”.
Ranije je iznimno postojala takva mogućnost, ali kad je propis preuziman u lipnju 1991. brisane su i odredbe koje su to iznimno omogućavale.
“Ovdje nema mjesta analogiji”, presuđeno je o pokušaju Rubeše da priznanja okrivljenika naknadno učini valjanim i spasi optužnicu.
Prema činjeničnom opisu iz presude, Igor Mikola bio je optužen da je pucao u Aleksandru i Mariju Zec, dok je prema rješenju o provođenju istrage za to bio sumnjičen Munib Suljić premda se u istrazi ništa nije promijenilo što bi trebalo dovesti do promjene osobe koja je pucala.
“Znači da se niti tužiteljstvo pri optuženju ne služi dokazanim činjenicama. Stvar je tužiteljstva koga će optužiti, ali osnovna dužnost suda je da krivim proglasi samo onu osobu za koju se dokaže da je pojedino kazneno djelo učinila.”
Sud je zaključio kako indicije protiv okrivljenika nisu takve kvalitete da bi se zaključilo kako su baš oni bili u spornim vozilima i ispalili hice iz spornih automatskih pušaka.
Te indicije nisu dovoljne niti za utvrđenje jesu li svi ili neki od okrivljenika uopće bili u kritično vrijeme na mjestu izvršenja kaznenih djela, a kamoli da bi se na temelju toga moglo valorizirati njihovo ponašanje na tim mjestima, navodi se u presudi.
Suljić i Rimac tada su osuđeni samo za iznudu oružja (pravomoćno na deset i šest mjeseci zatvora). Kako su Rubeša i Nobilo u međuvremenu otišli u odvjetnike, slučaj Zec je zbog žalbe dan zamjeniku okružnog državnog odvjetnika Branislavu Hajdukoviću.
On je o nepravomoćnoj presudi referirao na užem kolegiju Okružnog državnog odvjetništva, u radu kojeg su sudjelovali Mirsad Bakšić, Ivan Maračić i Pavao Vidić.
Na kolegiju u studenome zaključeno je da nema osnove za žalbu, tako da je oslobađajuća presuda postala pravomoćna 24. studenoga 1992. godine.
Tada je državni odvjetnik RH bio Stjepan Herceg (od 24. rujna 1992.) te je 8. ožujka podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv rješenja suca Jovanovića o izdvajanju zapisnika s priznanjima okrivljenika bez branitelja.
Vrhovni sud u vijeću pod predsjedanjem dr. Petra Novoselca, taj je zahtjev odbio kao neosnovan. Obrazloženo je kako je istražni sudac pravilno interpretirao smisao zakonske odredbe.
Zaključeno je kako je besmisleno “graditi” zakonitost na redakcijskoj grešci zakonskog teksta, te dodano kako bi suprotna interpretacija dovela do toga da obrana okrivljenika niti za jedno krivično djelo ne bi bila obavezna što je protivno temeljnim pravima okrivljenika.
Time je 14. srpnja 1993. zaključen slučaj Zec. Sudski zapečaćeni iskazi objavljeni su 20. svibnja 1994. u Globusu. Na suđenju Merčepu bivši optuženici iz slučaja Zec – Hodak, Rimac i Živanović – svjedočili su da ništa ne znaju o slučaju Zec.
ZLOČIN
7./8. prosinca 1991. likvidirano troje članova obitelji Zec u Zagrebu
UHIĆENJA
12./13. prosinca 1991. uhićeni osumnjičenici za trostruko ubojstvo
PRONAĐENE ŽRTVE
14. prosinca 1991. na Sljemenu pronađena tijela Aleksandre i Marije Zec
SASLUŠANJE BEZ ODVJETNIKA
20. prosinca 1991. Osumnjičenici pred istražnom sutkinjom Jolankom Eleonorom Nemeth bez nazočnosti odvjetnika jer je prema članku 70. ZKP-a branitelj obvezan ako okrivljenicima prijeti smrtna kazna. Kako je osumnjičenima prijetilo 20 godina zatvora, sutkinja je očito zaključila da im branitelj ne treba. Neki od osumnjičenika tada su priznali ili teretili druge za ubojstva, što se doznalo tek 20. svibnja 1994. kad je Globus objavio tu sudski zapečaćenu tajnu koju je Davoru Butkoviću otkrio Stjepan Mesić
NOVO SASLUŠANJE
9. siječnja 1992. osumnjičenici su ponovno saslušani u nazočnosti branitelja, ali se brane šutnjom
STAV VRHOVNOG SUDA
26. veljače 1992. Vrhovni sud objavljuje pravno shvaćanje prema kojem čl. 70. st. 1. ZKP-a treba interpretirati tako da “okrivljenik mora imati branitelja već pri prvom ispitivanju ako se postupak vodi zbog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 20 godina”
PRIZNANJA NEMA
26. ožujka 1992. istražni sudac Božidar Jovanović donio je rješenje o izdvajanju iskaza okrivljenika bez odvjetnika od 20. prosinca 1991.
SVI OSLOBOĐENI
9. srpnja 1992. sudsko vijeće zagrebačkog Županijskog suda pod predsjedanjem suca Mitka Naumovskog donosi oslobađajuću presudu
SABOR ISPRAVLJA GREŠKU
22. prosinca 1992. Sabor donosi Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku pa ispravlja redakcijsku pogrešku u članku 70. stavku 1. i 4. tako da riječi “smrtna kazna” zamjenjuje riječima “kazna zatvora od 20 godina"
SVE JE ZAKONITO
14. srpnja 1993. Vrhovni sud kao neutemeljen odbija zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske kojim se pokušalo izdvojena priznanja osumnjičenika na prvom ispitivanju prikazati pravno valjanima
SINIŠA RIMAC
MUNIB SULJIĆ
Otprije je poznavao Mihajla Zeca, potvrdila je javno njegova majka. Umro je od posljedica teške bolesti izdržavajući 12 godina za Pakračku Poljanu
NEBOJŠA HODAK
Nepravomoćno je osuđen zbog sto grama heroina na tri godine zatvora, a 2005. na godinu dana zatvora zbog pokušaja iznude
IGOR MIKOLA
SNJEŽANA ŽIVANOVIĆ
Bivša supruga Igora Mikole. U postrojbu je ušla jer joj je otac kao Srbin u Senju imao problema. O slučaju Zec danas “ne zna ništa”
