Jedna od ključnih točaka obrane Vukovara uz Trpinjsku cestu – Sajmište – palo je u ruke neprijatelja 17. studenog 1991. Pad Sajmišta bio je početak kraja obrane Vukovara
Opisati bitku za Sajmište nije nimalo jednostavno. Kronološki ju je nemoguće vjerno predočiti, jer i za same branitelje kronološka rekonstrukcija mjerljiva je samo po sjećanjima na dane kada bi netko od njihovih suboraca poginuo ili bio ranjen ili iznova ranjen.
Nemoguće je prezentirati ovu priču u nekom logičnom kontekstu, nemoguće već samim time što su uvjeti bili nemogući. Uistinu, na Sajmištu je vladala ratna ludnica koja je sudeći po svemu slična, umnogome i neizmjerno brutalnija ratna priča od prikazanih u najcrnjim ratnim filmovima, poput Coppoline "Apokalipse".
Obranu Sajmišta u listopadu i studenome 1991. iznijeli su ponajviše HOS-ovci, ali i rijetki koji su imali hrabrosti sudjelovati i ginuti u toj ratnoj ludnici.
Priča o Vukovaru, priča o Sajmištu jedinstvena je i neusporediva sa svim drugim pričama.
Ona ni za same HOSovce nema pravocrtnu liniju. Neki od njih psihološki su padali, neki su se uspjeli dizati, neki su u nevjerojatnim okolnostima branili Sajmište do samoga kraja, a mnogi su platili životom svoju hrabrost.
Nažalost, kalvarija HOS-ovaca sa Sajmišta nije završila porazom. Dio HOS-ovaca smaknut je na Ovčari, neki su završili u logoru, a dvojica su čistim čudom izbjegla smrt na Ovčari. Sam proboj onih koji su se izvukli iz Vukovara bila je čista lutrija koja se na kraju uz mnogo pucnjave i neizvjesnosti ipak sretno završila.
Noćni dolazak u Vukovar svi HOSovci pamte po jednome: u zraku se osjećao neopisivo snažan miris baruta, iako su toga dana borbe bile manjeg intenziteta. Zapamtili su i upečatljivo jutarnje postrojavanje pred zapovjednikom Vukovara Milom Dedakovićem, koji je na vrlo kratak i jasan način prezentirao kuda ih šalje:
"Dečki, vi idete na najgori dio bojišnice, a ja vam imam samo jednu stvar za reći. Bolje će biti sigurno, jer tamo gdje idete, gore od ovoga kako je sad ne može biti!".
HOS je službeno preuzeo jedan dio Sajmišta, točnije punkt na raskrižju ulica Preradovićeve i Otokara Keršovanija gdje je bio smješten veći dio grupe. Drugi punkt bilo je raskrižje ulica Pionirske i Otokara Keršovanija.
Njihovo se područje djelovanja itekako proširilo tijekom listopada i studenoga, kada linije obrane susjednih punktova počinju pucati, a dio HOS-ovaca interventno uskače na kritične točke, što dakle govori da su ratovali na prostoru od gotovo dva kilometra.
Vatreno krštenje uslijedilo je vrlo brzo po dolasku. Neprijatelj ih je zasuo granatama, uništio gotovo sva vozila, iako je to još uvijek bilo nedovoljno da ispravno pojme gdje su zapravo stigli. Najmlađi HOS-ovci, 18-godišnji 'klinci', Igor Široki i Davor Purulić prisjećaju se kako su naivno percipirali situaciju:
"Prvo kad smo stigli, pitali smo gdje je najbliži kafić, a onda sjeli na ulici na neku klupu. Ubrzo nam je prišao neki stari deda i rekao da nismo normalni, jer će nas sasjeći granatama".
No ni stariji suborci nisu jasno poimali prostor i neprijatelja, jer su se već drugi dan odlučili za napadačku akciju koja u najmanju ruku nije bila zamišljena zdravom vojničkom logikom. Naime, jedan se domaći civil žalio kako su mu roditelji zatočeni u Vuteksu i dio postrojbe krenuo je u osvajanje tvornice.
Osvojili su nekih 150 metara prostora i uspjeli šokirati i protivnika i sebe, napokon shvativši što je gradska borba, odnosno što znači boriti se za svaku kuću, protiv neprijatelja u suprotnoj kući ili čak u istom dvorištu.
Nekoliko ranjavanja, ali i upozorenje protivničkoj strani da je na Sajmište stigla nova ekipa ratnika koja ne uzmiče, bila je uvertira u 50 narednih dana njihove vukovarske priče. Borbe na Sajmištu bile su svakodnevne i sve teže, no puni je intenzitet uslijedio općim napadom pokrenutim na Bogdanovce i Vukovar 2. listopada.
Dotada su HOS-ovci učili na vlastitim pogreškama, učili su ratovati. Kako najmlađi Igor Široki koji je na transporter bacio kumulativnu minu, ne znajući da se nakon bacanja na mini otvara padobran, tako i 'iskusniji' Željko Špiljar koji je navodio Roberta Šilića da minobacačkom vatrom zasipa njega samoga.
Također, svakodnevnica su bile i bizarne inovacije ratovanja: "Ivan Anđelić - Doktor, kako smo ga svi zvali, nije bio liječnik, već mislim neki farmaceut. Kad sam ga prvi puta vidio, nisam vjerovao da je to što gledam moguće. Tijekom bitke trčao je Sajmištem s minobacačem zamotanim u Večernji list pa bi zastao da iz ruku ispali minu na njihovu stranu", opisuje Damir Markuš jednu od inovativnih metoda.
Naravno, prioritet je bio da se što prije postavi organizirana obrana, ali se ispostavilo da su upravo inovacije i gerilsko ratovanje ono što zaustavlja vojničku doktrinu, a ne poštovanje šturih pravila.
U počecima su HOS-ovci postavili obrambene punktove koje su držale grupe manje od deset ljudi, naoružane protuoklopnim oružjem i strojnicom. Iako nevjerojatno, nisu svi čak ni imali puške (obećavane su im prije dolaska), ali su već nakon nekoliko dana nadoknadili i taj nedostatak. Neprijatelj je nadirao stalno, uporno i uvijek uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici.
Upornost u napadanju pospješila je uočavanje osnovnih mana protivnika. Naime, od dolaska na Sajmište pa sve do konačnog poraza, druga je strana koristila uvijek istu taktiku ratovanja. Svi preživjeli sjećaju se jutarnjeg rasporeda:
"Ujutro oko osam pale tenkove, pa puste muziku, obavezno ‘Marš na Drinu’. Onda malo prijete, pozivaju na predaju i potom slijedi obilata porcija granata."
(Tekst je objavljen u Vojnoj povijesti, izdanje Večernjeg lista)
