Austrijski političar Alois Mock umro je u u 83. godini. Upamćen je kao možda i najveći zagovornik samostalnosti Hrvatske među stranim diplomatima u jeku krvavog raspada bivše Jugoslavije 1990-ih. Kao ministar vanjskih poslova od 1987. do 1995., Mock je na međunarodnom planu snažno lobirao za stjecanje neovisnosti Hrvatske 1991.
Pravnik i politički vizionar, Mock je bio jedan je od najzaslužnijih zapadnih političara i za neovisnost Slovenije 1991. te BiH 1992. U Hrvatskoj je zbog toga odlikovan Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom, proglašen počasnim građaninom Zagreba i Osijeka, zagrebačko sveučilište dodijelilo mu je počasni doktorat, a na otoku Braču podignut mu je spomenik.
Zadar je po njemu nazvao svoju gradsku knjižnicu, a filozofski fakultet splitskog sveučilišta nagradu za znanstvenike koji se bave Hrvatskom u duhu europske ideje zajedništva. Austrijanci ga pamte kao 'Mistera Europu' - čovjeka koji je najzaslužniji za ulazak Austrije u Europsku uniju 1995. Mock je znatno pridonio bržem padu Željezne zavjese - u lipnju 1989. fotografije Mocka i njegova mađarskog kolege Gyule Horna obišle su svijet.
Dvojica političara sudjelovala su u rezanju bodljikave žice, simbola Hladnoga rata, na granici između dviju zemalja. "Komunistički režimi padaju kao domino kocke, jedan za drugim, bez krvoprolića, osim u Rumunjskoj. Mogli bismo reći da je 1989. godina čuda", rekao je tada Mock u intervjuu njemačkoj novinskoj agenciji DPA.
Zapravo, njegov potez kada je 11. rujna 1989. kao ministar vanjskih poslova Austrije isposlovao otvaranje granice svoje zemlje prema istočnom bloku, čime je omogućio masama građana DDR-a da pobjegnu na Zapad, odnosno dalje prema Zapadnoj Njemačkoj, bio je jedan od ključnih trenutaka koji su ubrzali urušavanje režima u Istočnoj Njemačkoj, posljedično i ujedinjavanje dviju Njemački.
Mock je rođen 10. lipnja 1934. u katoličkoj obitelji koja se protivila uzletu nacista u Austriji i Trećem Reichu. Još kao student prava pokazivao je interes za vanjsku politiku. Tada je organizirao humanitarnu pomoć za mađarske antikomunističke prosvjednike i izbjeglice. Pravni fakultet završio je u Beču, a nakon toga međunarodno pravo u Bologni i u Bruxellesu.
Ministar obrazovanja postao je 1969., a deset godina kasnije došao je na čelo Pučke stranke. Od 1987. do 1989. obnašao je i dužnost vicekancelara Austrije. U političku mirovinu otišao je 1999. kada mu je Parkinsonova bolest, od koje je godinama bolovao, već jako uznapredovala. Od 1995. do kraja života bio je počasni predsjednik svoje demokršćanske Austrijske narodne partije (ÖVP).
