Vatikan je institucija čija povijest nije obilježena naglim revolucijama nego polaganim, gotovo neprimjetnim pomacima unutar duboko ukorijenjenih struktura. Povremeno se, međutim, dogodi trenutak koji odjekne daleko izvan granica crkvene hijerarhije – trenutak koji signalizira ne samo administrativnu odluku nego i simboličnu promjenu epohe. Takav se trenutak dogodio 1. ožujka, kad je sestra franjevka Raffaella Petrini preuzela službu predsjednice Papinskoga povjerenstva za Državu Grada Vatikana i predsjednice Uprave. Prvi put u povijesti izvršnu vlast najmanje države na svijetu preuzela je žena. No pitanje koje se postavlja nije samo ono institucionalne promjene nego i ono suptilnijega karaktera: je li riječ o pravoj redistribuciji moći ili o kozmetičkoj gesti u strogo kontroliranom sustavu?
Papa Franjo odavno je pokazao sklonost prema rušenju konvencionalnih barijera – pa tako i onih medijskih. Kad se putem videoveze pojavio u jednoj od najgledanijih talijanskih emisija, “Che tempo che fa”, to je već samo po sebi bilo dovoljno da privuče pozornost. No ono što je tom prilikom izjavio odjeknulo je širom svijeta: prvi put u povijesti žena preuzima ključnu upravljačku funkciju u Vatikanu. Ova odluka nije tek slučajan administrativni potez. To je politički čin, duboko ukorijenjen u težnji za promjenom slike Crkve kao institucije u kojoj se moć i autoritet gotovo isključivo prenose unutar zatvorenoga kruga starih bijelih muškaraca u purpuru.
Iako se može govoriti o važnom presedanu, ne treba zaboraviti da Vatikan, unatoč sporadičnim gestama, sustavno odbija ženama priznati istinsku institucionalnu moć. Dok se u javnom diskursu povremeno spominje “važnost žena u Crkvi”, stvarna raspodjela autoriteta ostaje nepromijenjena. Žene mogu upravljati muzejima, službama i vatikanskim financijama, ali ne mogu biti rektorice papinskih sveučilišta, ne mogu voditi biskupije, ne mogu donositi teološke odluke, a pogotovo ne mogu biti zaređene. Petrini, koliko god bila visoko pozicionirana, ostaje dužnosnica unutar unaprijed zadanih granica, a ne istinska promjena paradigme.
Ako bi netko očekivao da će prva žena na čelu Vatikana biti netko izvan krugova vatikanske administracije, taj bi se prevario. Sestra Raffaella Petrini nije došla izvana kako bi uzdrmala strukture – ona ih savršeno poznaje iznutra. Već od 2021. godine djelovala je unutar vatikanskog administrativnog aparata, kad ju je papa Franjo imenovao tajnicom Guvernatorata, dodijelivši joj jedno od najviših mjesta u crkvenoj upravi.
Sestra Raffaella Petrini rođena je Rimljanka. Studirala je na uglednom LUISS-u, usavršavala se u Americi, na Barney School of Business, a doktorat iz socijalne etike stekla je na Angelicumu. Njezini kolege kažu da je uvijek bila analitična, ali i brižna. Njezina vizija nije suhi menadžment – ona spaja materijalno i duhovno, tražeći ravnotežu između profita i ljudskosti. Kao predsjednica Uprave, sestra Raffaella Petrini sad upravlja Vatikanskim muzejima, državnim službama i cjelokupnom unutarnjom organizacijom Vatikana. No ostaje ključno pitanje: je li ovo pomak u percepciji moći unutar Crkve ili je Petrini tek iznimka koja potvrđuje pravilo? Jer realnost vatikanske hijerarhije ostaje nepromijenjena: kardinalski kolegij i dalje je isključivo muški, a ključne odluke o doktrini i crkvenoj politici ostaju u rukama kardinala i biskupa.
Ova napetost između formalne moći i stvarnog utjecaja vidljiva je i u reakcijama kritičara. Prema novom zakonu Države Grada Vatikana, donesenom 2023. godine, propisano je da guverner mora biti kardinal. Osim imenovanja sestre Petrini, Franjo je postavio sestru Simonu Brambillu na visoku funkciju – ona sad vodi odjel za redovnike i redovnice, poznat kao Dikasterij za posvećeni život.
Je li to signal jačanja uloge žena u Vatikanu ili samo taktičan korak koji neće zadirati u ključne poluge moći?
Povijest Crkve nije povijest naglih revolucija nego spore evolucije u kojoj svaki pomak izaziva lavinu interpretacija. Petrini nije početak tog procesa, ali može biti njegova prekretnica. No ostaje jedno pitanje koje nadilazi samu instituciju Crkve: može li hijerarhijski sustav, duboko ukorijenjen u strukture moći koje su stoljećima oblikovali stariji muškarci, uistinu prihvatiti ravnopravnu ulogu žena ili će one ostati samo iznimke koje potvrđuju pravilo?
Bilo kako bilo, 1. ožujka 2025. nije bio tek datum jednog imenovanja. To je bio trenutak u kojem se pomaknula granica između tradicije i suvremenosti, između simbolike i stvarnosti. Hoće li ovo biti pravi preokret – trenutak u kojem žene konačno dobivaju glas u Vatikanu – ili samo još jedan krug stare priče? Vrijeme će pokazati.
