Kritičarka, dramaturginja i teatrologinja, rođena u Splitu, diplomirala komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivala je emisije o kazalištu na Radio Zagrebu i Televiziji Zagreb. Bila je ravnateljica Teatra ITD, a potom prva intendantica u povijesti hrvatskog kazališta, i to Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu i Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci. Objavila je knjige teatroloških eseja pod nazivom "Tako prolazi Glorija" (1984.) i "Dubrovačke mišolovke" (1986.), autobiografske romane "Fališ mi. Prva knjiga: zima/proljeće" (2010.), "Fališ mi. Druga knjiga: jesen/ljeto" (2011.), "Fališ mi: u proljeću, u jeseni, u ljetu, u zimi" (2013. novo nadopunjeno izdanje), knjigu zapisa iz života i kazališta "Ma koji život, ma koji teatar" (2014.), te romane "Snebivaš me" (2015.), "Ćutim te" (2017.) i "Rastanci" (2019). Umrla je na svoj rođendan, 12. studenoga 2019. godine.
Mani Gotovac upoznala sam negdje sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća, tek nekoliko dana nakon što sam diplomirala dramaturgiju na tadašnjoj zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziji te započela objavljivati kazališne kritike u radijskoj emisiji Petra Brečića "Govorimo o kazalištu". Bila je dio ekipe slavnog kritičarskog kružoka koji su još činili Petar Selem, Dalibor Foretić, Zvonimir Mrkonjić, Nikola Batušić, Boris Senker, Darko Gašparović..., bila je i jedina žena među njima. Pamtim je iz tog vremena po predanosti teatru i borbi za njega, po beskompromisnom nepristajanju na pokušaje da nam provincijalna sigurnost poništi kazalište koje smo sanjali i ponekad imali sreće vidjeti na našim pozornicama, po pričama za koje nikad nisam uspjela do kraja razaznati jesu li stvarne ili fiktivne, po smijehu koji smo zajednički dijelile natječući se koja će uspjeti više nasmijati onu drugu. Uz Mani Gotovac osjećala sam se na neki način sigurnom, kao s nekom suputnicom koja će me izvući iz velike oluje ako se nađemo na istom brodu.
Poslije smo se u sljedećih tridesetak godina sastajale i rastajale, družile intenzivno i nekoliko godina ne razgovarale, zbližavale se i udaljavale te nastojale razumjeti jedna drugu u životnim situacijama koje je ponekad bilo gotovo nemoguće razumjeti. No o teatru smo uvijek imali slično mišljenje, sviđale su nam se iste predstave, oduševljavali isti redatelji, zaljubljivale smo se u slične estetike te smo u konačnici bile zapravo zajednički nespremne prihvatiti kroz sve te godine brojne ustupke i oportunizme hrvatskog teatra. Zbog toga smo često bile i kažnjavane, svaka na svoj način, s ožiljcima koje smo uvijek prekrivale novima, često još riskantnijim izazovima. Igra je od početka bila opasna, završeci posve neizvjesni.
Zbog Mani sam prošlog ponedjeljka otputovala u Rijeku, gdje je u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca postavljena izložba "Mani u Rijeci" i uprizoren njezin posljednji roman "Rastanci". Na izložbi su o Mani govorili njezini prijatelji, u predstavi njezinu je prozu s pomoć dvadesetak glumaca predočila na pozornici kazališna, filmska i televizijska glumica, Anastasija Jankovska rođena u Ukrajini, koja je studirala glumu na Državnoj akademiji dramske umjetnosti u Sankt Petersburgu i na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a od 2009. godine je članica dramskog ansambla splitskog HNK. U glavnim su ulogama Tanja Smoje kao novinarka Luz i Janko Popović Volarić kao scenograf Luv. Velika ansambl predstava s autobiografskih rubova romana priziva jedan život, ali i jedan svijet kojeg se danas gotovo s nostalgijom samo prisjećamo. Tema je romana i predstave ljubav o kojoj svjedoči žena nespremna na kompromise, vječito sama, vječito u neskladu s onim što očekuje i onim što se od nje očekuje, vječito izdana i uvijek iznova sklona idealima.
"Ljubav. Stanje ljubavi. Pritom, moja je knjiga sve osim ljubića. To je knjiga o mučenju dvoje ljudi, može li to biti ljubić? To je knjiga o jednom odnosu koji određuje cijeli život. Mnogo je ljudi koji nisu u stanju voljeti, koji ne prepoznaju boje ljubavi, koji su slijepi za to. Mislim da su to najnesretniji ljudi na svijetu. To su prazni ljudi kojima se zapravo nikad ništa nije dogodilo. Njima se zapravo ništa i ne može dogoditi... I nadala sam se da ću, dubeći, roneći po sebi, razjasniti o čemu se zapravo radi kad se radi o jednom bezumnom stanju, ali... produbljujući to stanje nisam došla ni do kakvog odgovora. Možda sam se racionalnije nego ikad u životu pitala - zašto nešto hoćeš? Zašto inzistiraš do posljednjeg daha na vezi za koju si davno shvatila da nema budućnost? Ipak, ako nema budućnosti, ima prošlost, a to je njezina najveća vrijednost", pojasnila je Mani u jednom intervjuu, upravo povodom izlaska jedne od njezinih knjiga.
Ne ispisujući vrijednosne sudove o predstavi, redateljskom rukopisu koji je koketirao s postulatima dokumentarističkog kazališta bez spremnosti da se u njega upusti, glumačkim dostignućima i melodramatskoj atmosferi koja izaziva, napose u ovom katastrofičnom vremenu, jake simpatije publike, predstava je vratila Mani u riječko kazalište. Ovaj put izravno na pozornicu. Nedostajao joj je onaj drugi pogled, ona druga perspektiva, ona Drugost o kojoj je i sama često pisala, ona scenska analiza što dolazi poslije, iz konačnog raspoznavanja materijala potrebnog da se dovrši portret i lika i autora koji ga je ispisao. Jer kod Mani je uvijek postojao i onaj drugi glas, koji iz ljubavi ili zbog ljubavi iscrtava sliku svijeta i pita se o našem mjestu u njemu.
"Knjiga je to o rastancima u jednoj epohi na sve moguće načine. Ne rastaju se samo muškarac i žena, rastajemo se u romanu i od onoga što je Venecija stoljećima bila, za što je kriva turistička najezda koja je potpuno uništila taj grad, Gotovina prestaje biti heroj kojeg je izabrao narod i postaje heroj odbačen od politike, pokazuje se kako smo se rastali od Jadran filma koji je bio europski Hollywood, a sad je prazno dvorište s kantama i krepanim mačkama. Ta slika pokazuje u što se, vrlo brzo, pretvorilo naše društvo, a ti detalji su namjerno stavljeni u drugi plan, u zagradu. U knjizi pišem o jednom vremenu kad je posvuda titrala umjetnost, bili smo puno optimističniji nego danas, to je ono što sam željela opisati. Dakle, moja namjera nije bila pisati samo o ljubavi, nego i preko ljubavi, ali i preko cijelog niza stvari pokazati što se događa. Tu su opisane različite vrste rastanaka i mi se pitamo - pa, dobro, zašto. Zašto smo se od svega toga rastali, to je moje pitanje", pričala je prije četiri godine o "Rastancima" Mani Gotovac.
Od Mani smo se fizički rastali prije tri i pol godine. Razne su se katastrofe dogodile od njezine smrti. Ona nije svjedočila ni ludilu COVID-19, lockdownima, maskama i pandemijskim certifikatima. Nije je zatekla vijest da su Rusi ušli u Ukrajinu i da se nekoliko stotina kilometara od nas ratuje na način koji neobično nalikuje na ratovanje tijekom Velikog svjetskog rata prije više od 100 godina. Nije se suočila ni s novom ekonomskom krizom koja više ne podsjeća na one manje sofisticirane kroz koje je ona prolazila u socijalističko i postsocijalističko vrijeme. Niti je prisiljena sjediti u gledalištima na predstavama koje nas se više ne tiču, nego prije svega izazivaju nelagodu. Mani je sve to izbjegla. Umrla je teatralno kao što je i živjela, na dan svog 80. rođendana. Inscenirala je i datum svoje smrti produbivši s tim samo pitanje koje i sama sebi često postavljam - je li teatar važniji od života ili su stvari ipak obrnuto postavljene?
"U danima europske shizofrenije nismo ni primijetili kako su dobro i zlo postale nepodnošljivo relativne pojave, Svijet razvija strategiju uništenja pod krinkom demokracije. Humanisti rade na uhranjivanju Ivice i Marice u porušenim gradovima Europe...", pisala je Mani u ljeto 1993.
Čini se, još je s nama. I koliko god danas živimo jednu drugu ratnu stvarnost i pokušavamo se snaći u europskom kaosu sa strahom pred budućnošću koja nas po ne znam koji put dočekuje nespremnima, jednako smo krhki pred svijetom u kojemu, kako je tad bilježila Mani, "sam Hamlet iznova postoji svojim stvarnim nepostojanjem".
