Top News
2161 prikaza

'Van life' - zašto sve više amerikanaca živi u kombijima

1/9
FELJTON #vanlife je posljednji krik milenijalne kurcobolje: ‘Daj otkaz i živi u kombiju!’. S druge strane, u kombijima spavaju oni koji ne koriste hešteg, a upravo taj fenomen je povod našem tekstu

“Van life” je hešteg. Život u kombiju, nomadsko preživljavanje na četiri kotača, postao je #vanlife, koji vođen romantičnim fotografijama na društvenim mrežama postaje etiketom nove influenserske slobode, simbol digitalnih nomada koji su dovoljno mladi i neopterećeni da život u vozilu za prijevoz namještaja prezentiraju kao seksi-lifestyle, nalazeći instagramski glamur u generalnoj neglamuroznostri lutalaštva. #vanlife je posljednji krik ultimativne milenijalne kurcobolje. 


“Daj otkaz i živi u kombiju!”, slogan je koji ujedinjuje ovaj novi “društveni pokret”, mobiliziran pod zajedničkim nazivnicima minimalizma, avanture i traženja slobode u mobilnosti i minimalnoj odgovornosti. Hobiji su važniji od plaćanja kredita, a dom je tamo gdje je srce, ili kako već ide taj magnet za frižider. Zajednica je u zadnjih nekoliko godina toliko narasla da ima i svoja okupljanja, kao što je Midwest Vanlife Gathering u Kampu Manitowa (Benton, država Illinois), godišnje druženje kraj parkiranih kombija s programom koji čine paneli o uređenju vozila, vođene Metta Bhavana meditacije, AcroYoga, radionica o iscjeljiteljskim učincima spaljivanja pisama te druženje uz logorsku vatru i zajednička priprema večere. 

 | Author: Dreamstime Dreamstime


S druge strane, u kombijima spavaju oni koji ne koriste hešteg, jer nemaju za internet. Ljudi kojima je život pokazao srednji prst iz ovog ili onog razloga i koji su uglavnom prisiljeni zamijeniti udobnost stana i kuće za pokretnu limenu kutiju, WC školjku za grmlje i stalan posao za hvatanje svake raspoložive šljake koja se na koordinatama trenutačnog parkiranja ukazuje kao spas za kupnju hrane i goriva. Nasreću, SAD i Saudijska Arabija su dobri prijatelji - nomadski život na cestama američke prerije svakako je jeftiniji nego što bi bio kod nas. 


“Nomadland” je priča  o drugima - zapravo, drugoj - o ženi koja je u kombiju završila nakon otkaza. Dobar film, ne nužno remek-djelo kakvim ga pokušavaju prodati, zapravo u korijenu road movie, što je jedna od “najlakših” dramaturških formi, dakle free-form epizodan i povezan zajedničkim sentimentom. Ali pogodio je trenutak. Bila je to mala arthouse drama, sve dok život u kombiju koji nema svoje profile, lajkove, storije i šerove nije pogodio savršeni politički trenutak. Nakon što su četiri godine ti “drugi”, umjesto perjanica radničke klase u koju se kune svaki šampanjski socijalist Hollywooda, postali simbolom Trumpovih glasača, “Nomadland” se postavio kao neka vrsta holivudske ruke pomirenja tzv. white trashu koji ovdje ne vrišti: “They took our jobs!”, nego sanira psihološke ožiljke pokušavajući preživjeti starost u tornadu ekonomskog sloma. “Nomadland” se tako iščitava i kao oda smrti američke srednje klase, koliko i meditacija o pokušajima emocionalnog cijeljenja. 

 | Author: Screenshot Screenshot


Polagana smrt srednje klase nije samo američki fenomen. Prema izvještaju Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) iz 2019., od svojeg vrhunca za generacije baby boomera (rođeni pedesetih i ranih šezdesetih), srednja se klasa neprekidno smanjivala u čak 40 zemalja. Ono što se nekad smatralo srednjom klasom, u zadnjih 30-ak godina debelo je smanjilo standarde, a danas oko 60 posto milenijalaca pripada srednjoj klasi, dok je u generaciji boomera, zajednici middle incomea pripadalo 70 posto ljudi njihovih godina. 


Najveći pad zabilježen je u SAD-u. Čak i ako zanemarimo statistiku i idemo na osobni feeling, više od polovice ispitanih Amerikanaca 2008. je izjavilo da pripada srednjoj klasi, dok je 2014. brojka pala na “manje od polovice”. Troškovi života neprekidno rastu, a najveći porast zabilježile su cijene nekretnina. Svako peto kućanstvo živi u minusu, tj. troši više nego što uspije zaraditi.
Srednjoj klasi u SAD-u pripadaju ona kućanstva koja godišnje uspiju zaraditi između 40 i 120 tisuća dolara. Ali sve te brojke su klimave. Četvrtina Amerikanaca čiji je godišnji prosjek zarade 100.000 dolara smatra da se nalazi ispod razine srednje klase, u “radničkoj klasi” (20-ak posto) ili siromaštvu (7 posto). Ako pitate milenijalce, njih 38 posto misli da je 100.000 dolara godišnje ulaznica za srednju klasu, a njih 23 posto smatra da se nalaze u gornjem domu srednje klase.

 | Author: Dreamstime Dreamstime

Jesu li smanjili apetite pa jednostavno umjesto dvokatnice s bijelom ogradom, terenca i zlatnog retrivera žele samo dobar smartphone i izdržljivi spimpani kombi? Nekad je srednjoklasni život bio život iz sitcoma. Kod milenijalaca, to je život s YouTubea. 
Prvi put ikad, pad ispod 50 posto u ukupnoj populaciji američka je srednja klasa doživjela 2015. godine i tako službeno postala manjinom. Zlatno doba američke srednje klase bile su pedesete godine 20. stoljeća, kad je suburbija cvjetala s novčanicima koji su se punili rastućim ekonomskim micelijem malih biznisa. Svi su profitirali od američke poslijeratne dominacije svijetom - “američko 20. stoljeće” značilo je proizvoditi dvije trećine automobila i zrakoplova na planetu, burza je cvjetala i sve se to odrazilo na opći porast standarda. Legenda kaže da je većina srednjoklasne, tad isključivo bijele Amerike imala dovoljno dolara da kupi kuću i auto, odgoji nekoliko djece, pa još nešto i uštedi. Pad je počeo sedamdesetih i nije se zaustavio. 


Veliki pad koji se dogodio između 2008. i 2014. godine može se dijelom pripisati i posljedicama Velike recesije, sveopćeg raspada dobrog dijela svjetskoga gospodarstva, do kojega je došlo zbog špekulacija na tržištu nekretnina u razdoblju od 2007. do 2009. godine. CNN i Fox News prenosili su depresivne snimke zaposlenika velikih banaka i korporacija kako snuždeni napuštaju urede s kartonskim kutijama, simbolički držeći svoju potencijalnu novu nekretninu u rukama. Ali onda je krenuo domino efekt. Recesija nije bila stravična kao Velika depresija tridesetih, čijim se imenom inspirirala, ali je svejedno pokosila BDP za više od 10 posto, a nezaposlenost digla na suludih 25 posto. Washingtonski Brookings Institute objavio je apel za pomoć djeci: “Svako deveto američko dijete ima nezaposlene roditelje, što je rezultat trenutačne recesije, mnogima poznate i kao Velika recesija. Tih 8,1 milijun djece vrlo će vjerojatno iskusiti beskućništvo i patiti od zlostavljanja, neće završiti srednju školu ili fakultet i vrlo vjerojatno će živjeti u siromaštvu kad odrastu”. 

 | Author:

Žrtve Velike recesije inspirirale su i oblikovale “Nomadland”, ali prije filma i živote stvarnih junaka knjige “Nomadland: Surviving America in the Twenty-First Century” (2017.), suvremene non-fiction “amerikane” u kojoj tragične, koliko i stoičke figure Velike recesije, na papiru pokazuju ono što najviše komplimentiraju i filmu: ljudskost. “Nomadland: Surviving America in the Twenty-First Century” u osnovi je novinarsko knjiško djelo, u kojemu se Jessica Bruder posvećuje starijim Amerikancima, ljudima koji nisu imali šanse prekvalifikacijom i žongliranjem identiteta započeti novi život nakon gospodarskog, pa onda i osobnog urušavanja. Stoga su izbrisane adrese zamijenili pokretnim kućama, putujući po SAD-u u potrazi za sezonskim poslovima. Oduzeli su im živote s kojima su ostarjeli, a budućnost je postala nomadska, stalna kompilacija preživljavanja, real life film ceste. Jessica Bruder, novinarka koja predaje pisanje u školi novinarstva, u knjizi je zabilježila komade života 64-godišnje Linde May. May je dobila posao u Amazonovu programu CamperForce, stvorenom upravo kako bi se dala šansa (netko bi rekao eksploatirala jeftina radna snaga) nomadskim umirovljenicima koji imaju snage danju raditi u njihovim skladištima, a noću spavati na parkiralištu. Linda je zbog vrtoglavice na poslu završila u hitnoj pomoći, a ima i ozljedu ruke od repetitivnih pokreta skeniranja kutija. Chuck Stout, koji je u programu CamperForce završio kao 71-godišnjak, bio je nokautiran kutijom koja je odletjela s Amazonove pokretne trake, a kaže da su ga odmah vratili na radno mjesto, iako je bio u nesvijesti nakon pada i udarca glavom u tlo. Ozljede su česte i na drugim radnim mjestima. Linda je u turističkom kampu osiguravala kontejnere za smeće od gladnih medvjeda pa je slomila rebro, a 72-godišnja Charlene Swankie slomila ih je tri komada radeći u zabavnom parku. Steve Booher, 68-godišnjak, bio je oduševljen što je našao posao na utovaru tereta, ali je pao s platforme, dobio frakturu lubanje i umro. Bruder svoje protagoniste opisuje kao “plug-and-play labor”, ljude koji dolaze kad i gdje treba, sa sobom nose kuću i nikad ne ostaju dovoljno dugo da bi im palo na pamet sindikalno udruživanje. Citirala je jednog 77-godišnjeg radnika koji je izjavio: “Vole umirovljenike jer smo ovisni. Doći ćemo na posao, naporno raditi i zapravo smo robovi”.

 | Author:

“Nomadland: Surviving America in the Twenty-First Century” već jednom je dobio filmsku verziju, a autorica Jessica Bruder osobno je sudjelovala u produkciji dokumentarca “CamperForce”, priči o Amazonovu programu zimskog zapošljavanja sezonskih radnika starije dobi za nadnicu od 11 dolara na sat i plaćeni parking. Možete ga pogledati na Vimeu.


Ali redateljica Chloe Zhao u igranoj verziji, nazovimo je arthouse docudramom, logično personalizira ekonomske trendove i stapa ih s emo potresima glavne junakinje. Glumica Frances McDormand osobno je kupila prava na knjigu odmah po izlasku 2017. i osobno prišla redateljici Chloe Zhao s idejom da je pretvori u film, nakon što se na festivalu u Torontu oduševila s njenom modernom vestern dramom “The Rider” (2017.), s kojom je Zhao osvojila Art Cinema Award nakon premijere u Cannesu. Frances McDormand imala je viziju od starta i uvelike je iznijela ovaj film na svojim plećima, doslovno ga bezecirala za svoj realizirani tour de force. 

 | Author: Screenshot Screenshot

“Nomadland” s iznimnom uvjerljivošću i dokumentarnom kvalitetom donosi skice životnih likova, priča i sudbina, fragmente postrecesijskog egzistencijalizma, koje glavna heroina susreće u svom putovanju za novcem, ali prije svega putovanjem bez geografskog, ali jasnog emocionalnog cilja iskupljenja i liječenja od udara osobne tragedije. Kliše na prvu, ali klišeji se koriste jer provjereno rade: glavna junakinja Fern ostala je bez posla i muža u isto vrijeme pa preživljava perući zahode i bauljajući hladnim, ali prelijepim američkih pejzažima, razmjenjujući verbalne mudrosti kroz susrete s drugim tragičarima ovoga hodočašća.

Dokumentarnost je postignuta stvarnim nomadima iz knjige - u filmu je i Linda May, koja glumi samu sebe, a tijekom cijele produkcije redateljica, glumci i ekipa živjeli su u kombijima kako bi što uvjerljivije zarobili autentičnost. Uspjelo im je u toj mjeri da su zatim spavali u venecijanskom hotelu od pet zvjezdica, odnijevši Zlatnog lava na Mostri, a neki kažu da bi mogli i Oscara. Ako ga “Nomadland” osvoji, to sigurno neće biti zbog njegove “tihe” ispolitiziranosti. Ni slučajno. Pa nikad Oscari ne bi to tako... (ubaci sarkastični smijeh)