Da je Ivan Parlov s Korčule 29. srpnja prilikom dolaska premijera Andreja Plenkovića na otok vikao “Za dom spremni” umjesto “Živio ćaća”, vjerojatno bi bio pošteđen neugodnosti i posla s policijom.
Parlov je, naime, nakon što je Plenković sišao s policijskoga glisera počeo uzvikivati “Živio ćaća!” i pritom je iznad glave držao komad papira na kojem je pisalo “Ćaća”.
Bilo je to dovoljno da policija zaključi da Parlov ozbiljno narušava javni red i mir pa su ga počeli odvlačiti s mjesta događaja. Nakon što su ga odvukli, protiv njega je podnesen optužni prijedlog zbog sumnje da je počinio prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji predviđa novčanu kaznu od 50 do 200 DEM ili kaznu zatvora od 30 dana.
Samo tjedan dana kasnije, prvo se Splitom, a potom dan poslije u Kninu orilo “Za dom spremni”. U Splitu tijekom koncerta Marka Perkovića Thompsona, a u Kninu je predvodnik pokliča bio Marko Skejo, specifičan lik poznat po tome što njeguje imidž s brčićima koji neodoljivo podsjećaju na osobu koje se srami pola svijeta.
Na kninskom trgu su on i njegovi suborci ispred spomenika nekoliko puta uzviknuli “Za dom spremni”, a policija je za oba slučaja rekla da nema elemenata remećenja javnog reda i mira niti bilo kakvog drugog prekršaja.
I dok prema vrlo nedorečenom i loše sročenom zakonu o ustaškom pozdravu u Skejinu slučaju vjerojatno i nema elemenata prekršaja, jer se poklič uzvikivao ispred spomenika, Thompsonov koncert je već druga priča jer se pozdrav uzvikivao na javnome mjestu i događaju što već spomenuti nakaradni zakon smatra prekršajem.
No sve je to zapravo već puno puta viđena priča o “ZDS-u”, naporna svakom pristojnom građaninu, i ovdje je puno važnije istaknuti da je narodska zajebancija “Ćaća”, kojom se aludira na bivšeg premijera i šefa HDZ-a Ivu Sanadera, postala opasnija od bilo koje riječi u državi, pa čak eto i od notornog “Za dom spremni”.
Zanimljivo je da političkoj eliti, lišenoj duha i bilo kakve ljudskosti koja ne može prihvatiti kritike na svoj račun, riječ “ćaća” predstavlja prijetnju njihovu suverenitetu, njihovu liku i djelu koju treba sasjeći u korijenu, da ne bi nekom drugom u budućnosti palo na pamet u njihovu prisustvu reći “ćaća”.
Zanimljivo je zato jer da nije bilo njih ne bi bilo ni tog nesretnog Ćaće koji nas je sve zavio u crno te zbog kojeg i danas trpimo ekonomske i društvene posljedice.
I kad je narod, ta sintagma kojom političari, naročito desni, vole tepati građanima, smislio način kako se cijeloj toj priči malo i nasmijati, pa se proširio naziv “ćaća”, odjednom je “ćaća” postao nevoljena riječ, na rubu zabrane, gotovo u rangu zvijezde petokrake.
“Ćaća” je postao uvreda koja političarima para uši, onako kako je Ivo Sanader rasparao naše novčanike i rasparao sve blagajne koje su mu bile dostupne, a koje smo mi naivno punili misleći da će se tim novcem napraviti nešto za javni interes.
Paradoksalno je da mi nismo mogli zvati policiju kad nam je Ćaća krao pred nosom, jer Ćaću su svi štitili i protiv Ćaće nisi smio ništa reći, ali se zbog “ćaće” danas može hapsiti ljude.
Ćaća je godinama bio bog i batina koji je davao priliku današnjim političkim liderima da uđu u politiku i tek kad je otišao, kad više nije bio najvažnija hrvatska VIP osoba, odjednom su svi doživjeli prosvjetljenje i počeli otkrivati toplu vodu o Sanaderovim nedjelima.
Svojom šutnjom sami su stvorili Ćaću i danas kad je on sintagma za lopovluk i pljačku, e sad oni ne bi htjeli da ih povezujemo s Ćaćom, njihovim političkim mecenom, pa u konačnici i stranačkim kolegom.
Kad bi se na isti način kao što se obračunavaju s Ćaćom obračunali i s pozdravom “Za dom spremni”, možda bi se i narod odrekao Ćaće. A do tada: za zajebanciju s “ćaćom” - spremni!
