"Put od seljačića do ustaškog koljača nije težak"

Povjesničar i sveučilišni profesor Ivo Goldstein bavi se Jasenovcem već 20-ak godina, u nekim aspektima još od 90-ih, čak je bio i svjedok na suđenju Dinku Šakiću 1999. godine. Prvi duži znanstveni tekst o Jasenovcu, točnije - poglavlje "Kruna terora: Jasenovac" u knjizi "Holokaust u Zagrebu", napisao je s ocem Slavkom. Onda su tu priču o jasenovačkom logoru i stradanjima Židova proširili i zatim objavili u knjizi "Jasenovac i Bleiburg nisu isto" 2011. godine.

"A kad sam zajedno s ocem završio knjigu 'Tito', nametnula mi se ideja da predstavim povijest jasenovačkog logorskoga kompleksa u njegovoj cjelovitosti", otkriva nam Goldstein, koji je upravo objavio monumentalno djelo "Jasenovac" u izdanju Frakture. Knjiga je prva sveobuhvatna znanstvena monografija o logoru na Savi, ali je pisana pitkim i zanimljivim stilom, bez ideoloških predrasuda, i zapravo je namijenjena svim zainteresiranim čitateljima koji traže istinu o logoru smrti na Savi.

Disident i u smrti Life 'Tuđman je lupio šakom: Dok sam ja tu, ustašluk ne prolazi!'

Nastala je na temelju obilne arhivske građe i mnogih svjedočanstava te donosi mnoštvo stravičnih ljudskih sudbina, kojima Goldstein otkriva "mehanizam zločina" i "povijest iznutra". Premda Goldstein tom knjigom nije namjeravao polemizirati s revizionistima, istražio je najvažnije kontroverze, od broja žrtava do kulturnog i sportskog života u tom logoru smrti, i ispričao na gotovo tisuću stranica, kako kaže, priču o jasenovačkom paklu.

Je li vas kod pisanja knjige rukovodila misao da ovakvim sveobuhvatnim istraživanjem odgovorite ultradesničarima i njihovim revizionističkim pokušajima tumačenja Jasenovca?

Ne, to mi je bilo manje važno. Jasenovac je kao povijesna tema veliki izazov. Drugo, o Jasenovcu je napisano užasno puno istina, ali i puno laži, koje se plasiraju desetljećima, a i danas se šire besmislene mistifikacije i mitomanije s raznih strana, i trebalo se s tim konfrontirati. A u obilju literature objavljene u vrijeme socijalizma bilo je tekstova koji su pisani po obrascu 'partijnosti', bez senzibiliteta koji danas mora biti prisutan. Zbog toga je povijest Jasenovca trebalo prilagoditi današnjoj publici, generaciji čiji su djedovi ili čak pradjedovi bili sudionici Drugog svjetskog rata.

Sandra Šimunović/Pixsell

Za koji ste se pristup odlučili u pisanju knjige?

Ponajprije, htio sam napisati cjelovitu povijest Jasenovca, od nastanka logora u kolovozu 1941. do njegova nestanka u travnju 1945. godine. Druga pripovjedna linija ide problematski, obrađuje teme koje treba posebno tematizirati u okviru takvog cjelovitog prikaza. Na primjer, jedna od velikih tema jest 'mehanizam zločina' i prikazivanje 'povijesti logora iznutra'. Zbog toga sam išao u psihologizaciju i žrtava i zločinaca, pokušavši analizom pojedinačnih sudbina također prikazati povijest logora. Naime, Jasenovac i njegove strahote rezultat su djelovanja određenih, konkretnih osoba, kao što su i njegove žrtve ljudi s imenom i prezimenom. Zbog toga sam se u knjizi prvenstveno bavio ljudima i njihovim sudbinama, jer je u pojedinačnim portretima lakše shvatiti cjelinu tragedije na povijesnom makroplanu. Htio sam s brojnošću i raznovrsnošću primjera čitatelja suočiti s katastrofom zločina.

Tko su bili vaši glavni izvori?

Moji Vergiliji koji su me vodili kroz čistilište i pakao bili su Erwin Miller, Jure-Đorđe Miliša, Milko Riffer, Ante Ciliga i Antun Barac, koji su na vrlo slojevit način i s literarnim pretenzijama svjedočili o svom zatočeničkom iskustvu. Recimo, Miliša je na pitanje zašto je Jasenovac pakao odgovorio sljedeće: 'Zato, jer nema bola, muke i patnje, koju u njem nije iskusio čovjek". A Miller je zapisao da su ga, 'kad je poslije rata pričao o strahotama Jasenovca, ljudi gledali s nepovjerenjem, kao da su moje 'priče' proizvod bujne mašte'. No možda se najviše ističe knjiga Ilije Jakovljevića 'Konclogor na Savi'. On je uspio najbolje upoznati psihologiju jasenovačkih zločinaca. Njihove su mi priče bile okosnica koju sam zatim popunjavao. Svjedočanstva logoraša su vrlo slična, zajedno donose jedinstvenu sliku o jasenovačkom paklu.

Budući da se godinama manipulira s brojem žrtava u logoru, je li vaše istraživanje potvrdilo najčešće spominjani broj od 83.811 stradalih Židova, Srba i Roma u Jasenovcu?

U jednom poglavlju detaljno analiziram broj žrtava - tvrdim da svako razmatranje te teme valja započeti od 83.811 žrtava, koliko ih je navedeno u popisu koji je napravilo i dalje sastavlja Spomen područje Jasenovac. Međutim, broj žrtava vjerojatno je bio za deset, možda dvadeset posto veći, dakle desetak-petnaestak tisuća veći. Popis se radi i u Muzeju genocida u Beogradu, oni su došli do 88.000 žrtava. Idemo, dakle, prema konačnom broju, ali točan broj žrtava nećemo nikada doznati. Naime, istraživači se 'bore' s nizom problema – naprimjer, za oko 30 posto zagrebačke židovske zajednice, što je nešto više od 2000 ljudi, zapravo se ne zna jesu li stradali u Auschwitzu, Jasenovcu ili na nekom trećemu mjestu. Također se ne zna koliko je Roma stradalo jer su statistički popisi romskog stanovništva nepotpuni, a arhivski zapisi nepouzdani. Ima i pojedinačnih propusta kakvi su neizbježni u takvim golemim popisima koji se sređuju tako kasno, punih 60 ili 70 godina nakon zločina, pa su neke žrtve upisane s pogrešnim imenima, godinama rođenja itd. Znaju se na tom popisu pronaći i oni koji uopće nisu stradali u Jasenovcu, iako je takvih vrlo mali broj. U popis žrtava zagrebačke Židovske općine iz 1945. godine u sljedećim godinama ubacivane su opaske poput 'javio se iz Urugvaja', što znači da nije stradao u logoru nego se spasio bijegom u Ameriku. Ta situacija nije nimalo neobična: obitelj bi nestala usred noći i naravno da se nije znalo je li pobjegla ili je deportirana u logor.

Spomenuli ste 'mehanizam zločina'. Kako je funkcionirao?

Ni žrtve ni zločinci nisu bili jednodimenzionalni u svojim psihološkim profilima. Njihovi su odnosi bili slojeviti i kompleksni. Primjerice, znalo se dogoditi da i najokrutniji ustaša nekom logorašu iz nekog razloga poštedi život, a s druge strane je to bio sustav u kojem je funkcionirao sustav potkazivanja, pa je svaki logoraš drugome logorašu mogao biti opasan, čak i potencijalni ubojica. S druge strane, sistem koji su ustaše u Jasenovcu izgradili umnogome su preuzeli od Nijemaca i prema nacističkim konceptima, a bio je napravljen tako da slomi logoraše – trebalo je novopristigle psihički dotući, tako da oni padnu u stanje 'naučene bespomoćnosti' i da prihvate kao nešto normalno činjenicu da će biti ubijeni, da smrt čekaju kao neki spas. 'Ovo ne može preživjeti čovjek nego logoraš,' napisao je jedan od memoarista, a ja sam pokušao objasniti. Dakle, morate se dehumanizirati, prestati biti čovjek, da biste preživjeli u logoru. To znači da morate, čim dođete u logor, stvoriti neku strategiju preživljavanja.

Posebno poglavlje posvetili ste 'zločinačkoj hijerarhiji' u Jasenovcu, gdje pišete o egzekutorima i njihovoj transformaciji u zlotvore i krvnike. Kako je bio organiziran ustaški sustav vladanja?

Promatram ga na tri razine. Kao što pišem u poglavlju 'Ante i Dido', na vrhu hijerarhije bili su Ante Pavelić i Dido Kvaternik. Na drugoj razini bili su jasenovačka 4M, kako ih je neposredno nakon Drugog svjetskog rata nazvao jedan od memoarista, dakle ekipa koja je rukovodila Jasenovcem. To su bili Maks Luburić, koji je barem jednom mjesečno dolazio u Jasenovac, te Miroslav Filipović Majstorović, Ljubo Miloš i Ivica Matković, koji su bili u logoru. U potpoglavlju 'Koljači na terenu' rekonstruirao sam više desetaka biografija tih ljudi. Neki su prije rata bili 'normalni' ljudi i tek su se kasnije transformirali u zločince. Dobar dio tih dečki bio je vrlo mlad - imali su od 16 do 20 godina, nisu bili obrazovani i uglavnom su potjecali iz siromašnih seoskih sredina, gdje je život bio okrutan. Međutim, bilo je i inteligentnih i obrazovanih zločinaca. Njihove biografije pokazuju da transformacija od običnog seljačića ili neukog blentavca do zločinca nije bila komplicirana, još manje nemoguća. Kad su postali 'koljači na terenu', oni su prvi put iz opanaka uskočili u čizme, a dobivanjem uniforme i puške stekli su status i dobili moć. Postali su važni u svojim očima i očima drugih. Tome je pridonijela i specifična atmosfera u kojoj su se ti dečki htjeli potvrditi kao frajeri, a to su mogli postići demonstriranjem moći, koju su iskazivali ubijanjem. Ubijanje je često bilo povezano s materijalnom koristi i probitkom. Pljačka je bila sustavna, ne samo zlatnine i dragocjenosti, ili zlatnih zubi zatočenika, nego i kompletne imovine žrtava koje su one ostavile u svojim prebivalištima.

Sandra Šimunović/Pixsell

Koliko je važan podatak da je Jasenovac bio jedini logor masovne smrti u Europi kojim nisu rukovodile SS postrojbe nego ustaše, dakle 'domaći' ljudi?

To je važna činjenica, o kojoj valja voditi računa. Doduše, valja znati da su, osim Jasenovcem, domaći ljudi rukovodili Transnistrijom, područjem između rijeka Dnjestar i Bug, danas podijeljenim između Moldavije i Ukrajine, koje je od ljeta 1941. do početka 1944. bilo pod vlašću Rumunjske - Guvernerat Transnistria - tadašnje saveznice Trećega Reicha. Za to vrijeme vlasti su samostalno provodile Holokaust nad tamošnjim Židovima i nad Židovima dopremljenima iz današnje Rumunjske, pri čemu je oko 270.000 ljudi izgubilo život. Što se tiče Jasenovca, njega nisu vodili Hrvati nego ustaše. Onima koji slave ustaški režim, negiraju ili relativiziraju ustaške zločine, i naposljetku, poistovjećuju ustaštvo s hrvatstvom, valja reći da takvim postupanjem odgovornost za zločine ustaša prebacuju na sve Hrvate, što je dijabolično, neprihvatljivo i sramotno. Ustaštvo se ne da braniti ni u jednoj svojoj manifestaciji, ni kao kvislinški, sluganski pokret talijanskih i njemačkih okupatora, niti u pogledu zločinačkoga karaktera toga režima. Tu se ne smije dogoditi nikakva relativizacija, ne zbog političke korektnosti nego zato što je to povijesna istina. Kad bi se čovjek zainatio, mogao bi napisati povijest Jasenovca samo na temelju njemačkih, ustaških i crkvenih izvora. Tad bi vidio da su mnogi podaci sukladni ovome o čemu ja govorim. Sam Stepinac je rekao da je Jasenovac ljaga na NDH. Jasenovački župnik Jure Paršić je 1985. u emigraciji u Münchenu objavio tekst o užasima koji su se događali u Jasenovcu. Tvrdio je i da je on osobno Stepinca sustavno obavještavao o tome što se događa u logoru. Naposljetku je zaključio kako je u Jasenovcu ubijeno od 30.000 do 40.000 ljudi. Revizionisti bi trebali uzeti u obzir i to.

Prema kojim su kriterijima zatočenici – Židovi, Srbi, Romi, muslimani, antifašisti, komunisti i masoni deportirani u Jasenovac?

Kriteriji su se mijenjali ovisno o prilikama. Prvo su dolazili samo muškarci, zatim i žene i djeca. Primjerice, u ljeto 1942. godine, nakon kozaračke ofenzive, u logor je deportirano 68.000 Kozarčana, odraslih i djece, koji su dijelom pobijeni, dijelom umrli, dijelom prebačeni na rad u Reich, a dijelom spašeni. Vrhunac masovnog zločina bio je 1942. godine, a od 1943. do kraja rata broj pristiglih zatočenika, kao i ubijenih, bio je značajno manji. Srbi, Židovi i Romi deportirani su zato što su bili Srbi, Židovi i Romi. Istodobno, neki su bili pošteđeni. Hrvati i muslimani prvenstveno su deportirani zato što su bili antifašisti i simpatizeri partizanskog pokreta, ali i po vrlo arbitrarnim kriterijima – dakle, mogao je praktički stradati svatko. Kad su bile amnestije, najviše su puštani Hrvati, manje Srbi, gotovo niti jedan Židov i nijedan Rom. Primjerice, jedan od rijetkih Židova za kojeg je poznato da je oslobođen iz jasenovačkih logora bio je kipar Viktor Samuel Bernfest, inače u braku s "arijevkom". Po svemu sudeći, razlog puštanja bio je taj da je oftalmolog dr. Vilko Panac, Bernfestov šogor, operirao dvostruku očnu mrenu rođaku Ante Pavelića, a liječio je i neke druge ustaške dužnosnike.

Nastavak na sljedećoj stranici...