Vittoriale degli Italiani - ‘fašistički lunapark' u Italiji

Za talijanske nacionaliste, Giancarlo Maroni bio je i ostao više od legendarnog arhitekta. Teško ranjen u Alpama 1915. godine, upisao se i u legende talijanskog ratnog pothvata, kao preživjeli mučenik iz redova laičkih svetaca D’Annunzijeve militarističke mitologije, “poetske” transformacije talijanske vojske Prvog svjetskog rata u moderne inkarnacije renesansnih viteza. Gabriele D’Annunzio i sam je prolazio transformaciju: dandy pjesnik, ženskaroš posvećen psećoj modi i proizvodnji parfema postao je pjesnik-ratnik i nacionalna ikona koja živi za stvaranje mita o svom životu. Tad još nije znao za Maronija, iako su ratovali na istom frontu, u istim uniformama. Ali jednom kad se konačno upoznaju, bit će to susret dva nezaustavljiva kreativca - zajedno će stvoriti građevinsko čudo, simbolički spektakl i današnju turističku atrakciju poznatu kao Vittoriale degli Italiani - Svetište talijanskih pobjeda, zapravo golemi kompleks kuća i vrtova, vibrantni spomenik D’Annunzijevu umjetničkom, vojnom i političkom životu, kao i fascinantna psihogeografska vremenska kapsula. Veza D’Annunzija i Maronija bila je intenzivna koliko veza između sanjara i ostvarivača snova može biti: sačuvano je čak 1216 pisama koje je D’Annunzio gotovo svakodnevno slao Maroniju, zatrpavajući ga idejama od 1922. do 1938. Maroni je odgovorio 800 puta. Arhitekt Maroni se kao ratni veteran slagao s konceptom “osakaćene pobjede”, Italije kao žrtve mira koja nije dobila zaslužene komade zemlje - prije svega hrvatske - iako su njeni legionari krvarili za saveznike. Pri povratku u domovinu studirao je i diplomirao arhitekturu u Milanu, ali ostao duboko posvećen “nacionalnom pitanju”. Nakon fakulteta, 1919. se vraća u rodni Riva del Garda, jedan od gradića na Gardi, golemom jezeru podno Alpa. Iste godine D’Annunzio s trupama ulazi u Rijeku, a Maroni se pridružuje Odboru za oslobođenje Rijeke podržavajući iredentizam i okupaciju Jadrana. S bratom Ruggerom, koji je diplomirao na bečkom tehničkom fakultetu, osniva umjetničko-tehnički studio specijaliziran za armirani beton i projektiranje modernih građevina. Dobivaju poslove obnove ratom razrušenih objekata u gradu, poput crkve San Rocco, od koje je nakon bombardiranja ostala samo apsida. 

Kad se D’Annunzio 1921. vratio iz Rijeke u Italiju i nastanio na Gardi, Maroni je bio u susjedstvu i konačno je dobio priliku upoznati uniformiranu literarnu superzvijezdu. Na proljeće 1921. spojio ih je iredentistički kapetan Giuseppe Piffer. D’Annunzio je tek raspakirao kofere i počeo planirati preuređenje svog novog doma, rustikalne vile Cargnacco (poznate i kao Colonica, kuća na farmi) u gradu Gardone Riviera. Vila je do početka Prvog svjetskog rata bila u vlasništvu njemačkog povjesničara umjetnosti Heinricha Thodea, vatrenog neprijatelja moderne umjetnosti, čovjeka čije su tradicijske ideje oblikovale nacistički otpor i konačni napad na tzv. “degeneričnu umjetnost” weimarske ere. Ali kako su Nijemci postali neprijatelji, a D’Annunzio ih je ionako prezirao kao “barbarsku naciju” u kontrapunktu “latinskoj civilizaciji” Italije, vilu su, s umjetninama, golemom zbirkom knjiga i klavirom koji je pripadao Franzu Lisztu (djedu Thodeove prve žene), konfiscirali Talijani kao dio “ratne odštete” pa je dali D’Annunziju. Ali nije bilo besplatno: prvo je plaćao godišnju stanarinu od samo 600 lira, a onda ju je na jesen 1921. kupio za 130.000 lira, zatim platio još toliko za sve što je zatekao u kući - zbirku od oko 6000 knjiga, Lisztov Steinway, luksuzni namještaj, Wagnerove rukopise i portrete njemačkog slikara Franza Von Lenbacha. Država mu je omogućila da se jeftino dočepa pravog malog muzeja, koji će D’Annunzio zgrabiti kao neku vrstu igračke za materijalizaciju svoje pjesničke mašte. Od “igračke” je nova fašistička ideologija, također danuncijevski posvećena pretvaranju Talijana u mrtve i žive heroje, mogla samo profitirati. Mussolini je bio nervozan. U rezidenciji ga je posjetio već 1921. i obećao pomoć u reorganizaciji, pretvaranju stare farme u “svetište talijanskih pobjeda”, makar to značilo da je u glavnom fokusu faktički poraz u Rijeci, odakle su D’Annuzija, odmetnutog od matice, protjerali upravo Talijani. Gabriele je i prije suludog pothvata okupacije Rijeke bio neopisivo popularan, karizmatični narodni junak, a Benito je Talijanima pokušavao prodati ono što je “Komandant D’Annunzio” patentirao i testirao u Rijeci - crne uniforme, govore s balkona, politiku kao umjetnički spektakl, religijski zanos i nihilistički kaos - samo kao vođa fašista. Oni su 1919. bili tek jedna od mnogih novih radikalnih, anarhičnih političkih grupacija na riječkom asfaltu, ali do 1921. su već izrasli u nezaustavljivu silu krvavih uličnih ratova sa socijalistima i komunistima. D’Annunzio se od svega toga odvojio izolacijom u Vittoriale. 

Imao je 58 godina kad se vratio iz Rijeke i bio je umjereno zadovoljan uživanjem u tišini pitoreskne talijanske prirode. Mussolini se pobrinuo da tako i ostane, posebno nakon saveza s Hitlerom, koji D’Annunzio nije mogao smisliti, kao ni činjenicu da su neprijateljska germanska plemena odjednom postala najbolji prijatelji. Stoga je Duce Komandanta sve do njegove smrti 1938. godine držao sretnim u izolacijskom hedonizmu: našmrkanim, načitanim i sa stalnim dotokom umjetnina i žena. Iako je živio sa suprugom, plemkinjom Mariom Hardouin di Gallese, D’Annunzio se pobrinuo da u tlocrt vile uđu i posebne sobe za njegove ljubavnice.  Ispunjavane su mu najluđe želje: država je financirala dovlačenje ratnog broda na vrh brda Vittorialea. Ratni brod Puglia, čiji je pramac poput puzzle ugrađen u stijenu brda iznad vile, D’Annunzio je od vlade zatražio 1925. Ona mu ga u kontejnerima dostavila na kućnu adresu, s radnicima koji su ga ugradili između drveća. Puglia je danas možda najveća, svakako vizualno najimpresivnija atrakcija u vrtovima Vittorialea, sudar ideje svetišta mornarima poginulima u Prvom svjetskom ratu i filmskog (nad)realizma s potpisom Wernera Herzoga, okružen šumom i galebovima. Brod u dvorištu, s topovima usmjerenima prema hrvatskom Jadranu, gdje se Puglia nalazio sve do kraja rata. Njegov kapetan Tommaso Gulli ubijen je u Splitu 11. srpnja 1920., kad su ga u nemirima ustrijelili Hrvati. Mornar Aldo Rossi je ranjen, a u masi prosvjednika ubijen je hrvatski civil Matej Miš.

Prije nego što mu je povjerio metamorfozu dotrajale vile Cargnacco u luksuznu retro modernu Vittorialea, D’Annunzio je Maronija želio testirati na drugom projektu - spomeniku okupaciji Rijeke u obližnjemu Madernu, kojemu se posvetio od ožujka 1921. Trebao je to biti monumentalni kompleks koji bi dominirao gradićem na jezeru, a do kojega bi se dolazilo stepenicama u obliku dvostrukog heliksa. Svetište riječkom pohodu poznatom kao “Impresa di Fiume” okruživali bi golemi zidovi, unutar kojih bi se nalazila bogata zbirka zastava i slogana posvećenih riječkoj distopiji. Ali ništa od toga. Kad se sve stavilo na papir, ispostavilo se suludo skupim i neizvodivim. Zastave, transparenti i amblemi danas su izloženi u muzejima Vittorialea, gdje ih možete pogledati za cijenu dnevne ulaznice. Vittoriale zovu “fašistički lunapark”, ali iako dobro zvuči, imanje na brdašcima Gardone Riviere puno je kompleksniji labirint povijesti umjetnosti i mračnog militarizma, prostrt na tek koji sat vožnje od “klasičnog lunaparka” Gardalanda. Odsjednete li u nekom od lokalnih hotela i apartmana, možete prošetati do susjednoga gradića Salo i naći ćete se na lokacijama Pasolinijeva antifašističkog remek-djela “120 dana sodome”. 

I do Vittorialea iz grada možete pješice, ali ma koliko sati proveli šetajući po njemu, shvatit ćete da su za potpuno razumijevanje vremeplova interijera i eksterijera ipak potrebni dani, ako ne i mjeseci pa i godine lutanja i otkrivanja. Imanje sadrži nekoliko desetaka tisuća predmeta - kipova, figurica, spomenika, kamenja, oružja, slika, vaza, knjiga, kupljenih drangulija i vrijednih poklona koje je dobivao sa svih strana - povezanih u stazu sjećanja prepunih intimnih i nacionalnih simbola, doslovno kult relikvija i artefakata zarobljenih u vremenu, iz različitih dijelova povijesti, od antike i starog Rima do srednjeg vijeka i modernog doba. Trijem rođaka (portico del Parente), izgrađen kao svetište Michelangelu i Danteu, “najvećim umjetnicima talijanske povijesti”, najbolje podsjeća gdje se na tom timelineu nalazi D’Annunzio - da, sebe je smatrao trećim dijelom povijesnog niza. U svojoj glavi bio je moderni genije uz bok dvojici genija, logični nastavak tradicije kreativnih nadčovjeka, od tuda i “rođak” - tvrdio je da je po umjetničkom duhu i geniju u srodstvu s Michelangelom i Danteom. 

Na trijemu je organizirao svečane večere za odabrane uzvanike, kao svojevrsna liturgijska slavlja bogova umjetnosti. U unutrašnjem dvorištu glavne kuće (Prioria), na čijem se kraju nalazi Trijem rođaka, odmah kod ulaza podignut je zid, na koji je pričvršćena glava riječkog orla. Nakon što su je arditi otpilili s gradskog tornja, gotovo stotinu godina smatrala se nestalom, a zapravo je mirno stajala na žutom zidu antičkim objektima nakrcanog dvorišta. Sve dok je 2016./2017. nije uočio povjesničar Federico Carlo Simonelli, a ja sasvim slučajno bio tamo pripremajući dokumentarac o D’Annunziju. Pored orlove glave, dvorišta Vittorialea udomila su i drugi plijen s hrvatske obale, poput mletačkog lava iz Šibenika, koji se kezi s fasade središnje kuće. Spomenik posvećen Bakarskoj poruzi postavljen je na stazi koja vodi do glavnog ulaza, kao uspomena na prodor u Bakarski zaljev. gdje je D’Annunzio planirao torpedirati austro-ugarske brodove. Nije ih bilo pa im je ostavio poruku u boci izrugujući se neprijatelju igrom koja je odjeknula glasnije od eksplozije. U vrtovima Vittorialea podignuta je “kućica” s “parkiranim” brodićem, nosačem torpeda (MAS - Motoscafo armato silurante), s kojim je izvedena bakarska akcija. Danas se oko njega nalaze moderne slike i fotografije jer se prostor iznajmljuje za moderne umjetničke izložbe. Kad je Mussolini 1925. došao u svoj drugi posjet Vittorialeu, diveći se što je sve postignuto u samo četiri godine od prve vizite, ovaj je MAS još bio u pogonu pa su se umirovljeni i aktivni diktator njime “prođirali” po jezeru Garda. Dvije godine ranije prvi je put korišten naziv Vittoriale, i to za vrtove, gaj magnolija sa spomenicima. Kako se posjed širio, tako se i na ostatak širio “Vittoriale”, iako je D’Annunzio inzistirao da se najsvetiji dio eksterijera zauvijek zove Arengo, prema vladajućem vijeću zajednica sjeverne Italije 13. stoljeća. Arengo, izgrađen između 1923. i 1924., spektakularno je danuncijanski: sivi kameni stupovi, njih čak 27 za 27 “talijanskih pobjeda velikog rata i bitke za Rijeku”, potječu iz 13., 14. i 17. stoljeća, a na vrhu su ukrašeni golemim topovskim granatama. Između njih ukopane su kamene klupe, na kojima su se okupljali suborci pa poput vijeća veteranskih staraca, uz miris procvalih magnolija razmjenjivali sjećanja iz rovova i poglede na budućnost zemlje. Arengo je bio “najsvetiji dio” sve do izgradnje mauzoleja 1955., u kojem je osam godina kasnije pokopan i sâm D’Annunzio. Mauzolej se kružno prostire na najvišoj točki posjeda, kao monumentalno groblje za sve glavne protagoniste riječke priče.

Do 1926. talijanska je vlast iskeširala već 10 milijuna lira za proširenje Vittorialea, a izgrađeni su novo krilo vile (Schifamondo, završeno nakon D’Annunzijeve smrti) i veličanstveni klasični grčki amfiteatar Parlaggio, za koji se Maroni dijelom inspirirao Pompejima. U Paralaggiju se i danas organiziraju koncerti. S dva hektara zemljišta, Vittoriale je od 1922. do 1935. skočio na devet. Malo groblje D’Annunzijevih hrtova, bogati botanički vrt, muzeji, šetnice, jezerce, topovi koji se pojavljuju niotkuda na zavoju kamenih staza i vrt kamenja s planina u kojima su se borili Talijani (Adamello, Sabotino, Pasubio...) - romantična fantazmagorija eksterijera u teoriji vas priprema za interijer, ali jednom kad zakoračite u istinski labirint glavne kuće, shvatit ćete da ste se tek tad spustili u pravu dubinu D’Annunzijeve psihe, jednom nogom dodirujući stijenje racionalnog, a drugom mašući po dubini njegove goleme jungovske sjene, potpuno nezaštićeni, bez potrebne speleološke opreme. Rezultat: neizbježna fascinacija. Prioria, glavna rezidencija posjeda i D’Annunzijev dom, prostor za stvaranje, igru, čitanje, seks i sanjarenje, obnavljala se i dograđivala od 1922. U kolovozu iste godine D’Annunzio je preživio pad kroz prozor prvog kata, uslijed do danas tajanstvene, neobjašnjive nezgode. Gadno je ozlijedio glavu, ali preživio pa nastavio s dekoracijom fasade. Inspirirao ga je dizajn Palazzo del Podesta u gradu Arezzo, s asimetrično postavljenim kamenjem. U toj nabacanoj masi kamenih amblema i danas stoji šibenski mletački lav.

Unutrašnjost kuće dostojna je posebne epizode serijala “Hoarders”, u kojoj opsesivni sakupljač ima smisao za red i estetiku, ali ne može izbjeći kaos podražaja s obzirom na brojnost i raznolikost opsesivno prikupljenih i sortiranih 10.000 predmeta i 33.000 knjiga, koje prekrivaju zidove nekoliko prostorija i hodnika. Nešto je naslijeđeno od starog vlasnika, prepoznat ćete knjige po njemačkim naslovima na hrptima, ali puno je toga novog, D’Annunzijeva. Sobe Priorije ukrašene su tajanstvenim sloganima na latinskom jeziku, ispisanima na nadvratnicima ili iznad kamina, kojima se izravno obraća svojim gostima. Osjetljiv na svjetlost, D’Annunzio je sve sobe glavne kuće zamračio oslikanim staklima, a atmosfera svetosti, poetske meditacije i romantičarskog sanjarenja u sudaru s hoarderskim kičem i pompoznosti predoziranja simbolikom proteže se iz prostorije u prostoriju. Svaka od njih je tematski definirana, pedantno ukrašena impresivnim memorabilijama. “Sve što je ovdje otkriva tragove mog stila, sa značajem koji želim dati svom stilu”, izjavio je vlasnik, a tragovi su posvuda: Stanza della Musica, Glazbena soba, opremljena je instrumentima, ali i impresivnom kolekcijom Murano stakla, radovima Napoleonea Martinuzzija, jednog od najvećih talijanskih skulptora ere Novecento, početka 20. stoljeća. Stanza della Leda, Ledina spavaća soba, dobila je ime po spartanskoj kraljici-majki, znanoj po mitološkom općenju s Jupiterom u formi labuda - oko kreveta su ukrasni tanjuri i keramičke posude, osvijetljene suncem preko Verande dell’Apollino, terase koju je Maroni sagradio od nule. U sobi su i djela Art Nouveau majstora Alessandra Mazzucotellija. Stanza delle Reliquie, prostorija za relikvije, posveta je svim religijama svijeta. Sobu je opremio veliki milanski dizajner Pietro Chiesa, koji je u zahodu novog krila dizajnirao i golemi vitraj s veselim rasplesanim govnetom. U sobi za relikvije, unutar četiri zida otvorena vitrajem svete Cecilije za orguljama, dočekat će vas poruka kojom D’Annunzio redefinira poimanje smrtnih grijeha. Čušpajz svih religioznih komponenti u jednoj prostoriji, pretrpavanje kipićima Buda raznih dimenzija, kao i kršćanskim svecima, izraz su stava o univerzalnom karakteru duhovnosti, a na zidu je slogan koji kaže da “kao što na ruci postoji pet prstiju, tako ima samo pet smrtnih grijeha”. Pri čemu požuda i pohlepa svakako ne trebaju biti blizu te liste. Soba relikvija značajna je i kao podsjetnik na “religiju herojstva”, središnju opsesiju životnog, autorskog i akcijskog puta Gabrielea D’Annunzija. Hrabrost se u ničeanskom zanosu cijenila više od bilo kojeg oblika tradicijskog monoteizma, a na oltaru možete vidjeti jednu od najvećih relikvija ove religije, upravljač glisera Miss England II, za kojim je 1930. poginuo Henry Seagrave, pokušavajući oboriti brzinski rekord na vodi. Blagovaonica, Stanza della Cheli - Kornjačina soba, prostorija je s dugim stolom za gozbe, na čijem se jednom kraju nalazi golema brončana kornjača, a na drugom paun. Zidovi su obojeni u crveno po uzoru na Pompeje, a plavi strop prekriven je motivima školjki od čistog zlata. D’Annunzio ju je opisao kao jedinu prostoriju na čitavom posjedu “koja nije tužna”.

 Umro je u Zambracci, igrom slučaja najtužnijoj sobi koja je dijelom služila kao ostava i kućna apoteka, a dijelom kao soba za izučavanje knjiga i spisa. Preminuo je za radnim stolom, a naočale su i danas na istome mjestu, otprilike tamo gdje su mu pale s glave kad je kolabirao od moždanog udara. Soba gubavca, njegovo zadnje počivalište, s uskim malim krevetom poput lijesa, ukrašena je velikim kipom neizostavnog svetog Sebastijana, simbolima starog Egipta i tepisima od karikaturalno dekadentna dva oguljena leoparda. Soba je ime navodno dobila po tome što se D’Annunzio pod stare dane uistinu osjećao kao gubavac. U tišini vile s pogledom na jezero bio je daleko od košnice rimskog establišmenta, čijoj je orbiti društvenog i političkog života nekad bio baricentar - a sad se našao osamljen, štoviše odbačen u provinciji. Imao je, stoga, vremena za biranje. A birao je samo najbolje, uvijek. Čak i kad je ostao u golemim dugovima, jer si kao pisac nikad nije uspio priuštiti high life od kojeg je patio - zbog bijega od dugova zbrisao je u Pariz, gdje je živio sve dok plaćanje nije izbjegao odlaskom u rat - njegovo je ime bilo sinonim za luksuz i stil, desetljećima prije nego što je postalo za “kuma fašizma”. 

Prioria Vittorialea je tako i izložba talijanske dizajnerske elite: Ettore Canali dizajnirao je namještaj, Renato Brozzi stotine životinjskih figurica od zlata i srebra, a Giacinto Bardetti pobrinuo se za keramiku. U kući je i jedan od prvih telefona uvezenih u Italiju. Brod je na brdu, a avion je pod krovom. Nekad je bio u dvorištu, a onda je završio na stropu današnjeg kina i još jednog izložbenog prostora - iznad sjedala na žicama visi Ansaldo SVA, avion kojim je D’Annunzio tijekom ratnih propagandnih pothvata bacao letke iznad Beča. Uspomene na oblake predstavlja i propeler zrakoplova Francesca de Pinede, legendarnog talijanskog zrakoplovnog pionira. Tu je i poklon Filippa Tommasa Marinettija. Ikona futurizma i jedan od pravih osnivača fašizma imao je kompleksan odnos s D’Annunzijem, romantikom posvećenom slavi prošlosti - svemu što je Marinetti prezirao. Ali ljubav prema nasilju, ratu i Italiji bila je jača od poetskih razilaženja pa je tako Marinetti kolegi darovao upravljač bombardera Caproni. D’Annunzio ga je opisao kao najčudniji poklon koji je jedan pjesnik ikad poklonio drugome. Ali već nakon prvog obilaska Vittorialea bit će vam jasno da tu ništa nije čudno koliko je zapravo čudno sve - nacionalni spomenik izrastao iz narcisoidne megalomanije pjesničkog uma koji je s jednakim lirskim, religijskim žarom obožavao smrt i ljepotu postao je pozornica za ples ovih krajnosti, ekscentričan, bizaran, kabaretski, koliko neodoljivo fascinantni hram ega koji o povijesti u živom prostoru govori više i bolje nego bilo kakva napisana ili izgovorena slova.