Top News
1047 prikaza

Vrijeme je za radikalnu promjenu urbanizma

1/8
Slavko Midžor/PIXSELL
Uoči Godišnje izložbe i dodjele nagrada za najuspješnija arhitektonska ostvarenja u protekloj godini koje dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata, razgovarali smo s članovima žirija o nominiranim realizacijama, kao i o stanju u hrvatskoj arhitekturi

Da arhitektura ne podrazumijeva samo građenje i da arhitektonsko promišljanje ne staje s realizacijom projekta, nastoji upozoriti Udruženje hrvatskih arhitekata svojom Godišnjom izložbom na kojoj se predstavljaju ostvarenja u protekloj godini, s ciljem uspostave dijaloga kako unutar struke, tako i prema javnosti. Od 1960. godine Udruženje dodjeljuje nagrade za najuspješnija ostvarenja. Uz onu za životno djelo, koja je ove godine dodijeljena arhitektu Đuri Mirkoviću, jednom od graditelja Novog Zagreba, za njegov cjelokupni doprinos stambenoj arhitekturi, nagrade se dodjeljuju u četiri kategorije i nose imena četiri velike ličnosti hrvatske arhitekture.

O nominiranim radovima, vrijednostima koje ih zaista izdvajaju iz cijele produkcije, ali i o trenutačnom stanju u hrvatskoj arhitekturi, razgovarali smo u prostorima UHA-e s članovima Stručnog savjeta, ujedno i žirija ovogodišnjih nagrada. Uz predsjednika žirija Vjekoslava Gašparovića, žiri čine Ana Boljar, Jani Mardešić, Iva Martinis, Marin Mikelić, Helena Paver Njirić, Tomislav Soldo i Ana Šverko, predstavnica Savjeta nakladništva, te bosanskohercegovački arhitekt Vedad Islambegović kao gostujući član. Već pri dogovoru za razgovor, arhitekt Vjekoslav Gašparović više je puta naglasio kako je zajednički rad svih ovih ljudi iz različitih gradova, različitih poetika, iskustva i generacija bio u svakom smislu nadahnjujući, da su funkcionirali ujedinjeno i u svakom smislu kao tim. Postaje mi to jasno čim sjedam s njima oko stola.

 | Author: Slavko Midžor/PIXSELL Na fotografiji su pet od devet arhitekata i arhitektica s kojima smo razgovarali. S lijeva na desno: Iva Martinis, Marin Mikelić, Tomislav Soldo, Vjekoslav Gašparović i Ana Šverko Slavko Midžor/PIXSELL

Vjekoslav Gašparović: Smisao Godišnje izložbe nije primarno nagrađivanje, nego upravo izlaganje. Cilj je potaknuti arhitekte da podijele s kolegama što su napravili, da svi dobiju uvid u ono što se trenutačno radi. Niti gradimo kuću da bismo dobili nagradu niti bismo zato trebali slati radove na izložbu. Nagrada je tu samo jedan alat za isticanje nečega vrijednog.

Express: Znači da se izdvojeni radovi biraju između onih koji su poslali svoje realizacije na izložbu?

Marin Mikelić: Tako je. Svaka prijavljena realizacija sudjeluje na izložbi. Međutim, broj ovogodišnjih prijava govori da relativno malo autora smatra svoj rad vrijednim i želi ga podijeliti.

Express: Bilo je s jedne strane govora da se pri odabiru nominiranih projekata radi o određenom pogodovanju na temelju poznanstava, s druge se može čuti kako ta izdvojena produkcija podržava elitistički pristup arhitekturi...

Tomislav Soldo: Taj naš odabir čine projekti koji su se istaknuli snagom i namjerom te koji i nas osobno inspiriraju. Nema tu nimalo i ne bi trebalo biti elitizma. Osim toga, ovdje se radi i o projektima u kojima su nerijetko napravljeni određeni iskoraci, projektantske odluke ili inženjerska rješenja kojima se pridonijelo opravdanijoj investiciji i ekonomičnijoj gradnji. Češće je to, doduše, slučaj u stambenoj arhitekturi, gdje u posljednje vrijeme svjedočimo vrlo kvalitetnim, manjim niskobudžetnim projektima, od kojih su neki i nagrađeni prethodnih godina.

Express: U godini kad je za životno djelo nagrađen Đuro Mirković, koji je radni vijek posvetio stanogradnji, u kategoriji za Nagradu "Drago Galić", izvorno namijenjenu ostvarenjima na području višestambene arhitekture, ove godine nema nominiranog nijednog projekta stambene zgrade. U vrijeme kad se više nego ikad grade stanovi, njihova cijena rapidno raste, a arhitektonska kvaliteta opada.

Tomislav Soldo: Nakon pregleda pristiglih radova različitih i po mjerilu i po pristupu te kroz međusobnu diskusiju osvijestili smo diskrepanciju između značajne količine novoizgrađene stambene arhitekture i toga da je prijavama pristigla tek jedna stambeno-poslovna zgrada.

Marin Mikelić: Stanove koji se grade oko nas potpisuju arhitekti. I među njima sigurno ima puno dobrih arhitekata. Zašto se ne prijavljuju na izložbu, to ne znam.

Express: Ima li zapravo dobrih arhitekata, odnosno dobrih stambenih projekata - s obzirom na to da je ta enormna stambena izgradnja, pogotovo u Zagrebu, danas svedena na mjeru investicije? Postoje li uopće uvjeti za projektiranje stanova gdje bi fokus bio na potrebama stanara, a ne investitora? Marine, i vi ste sa svojim uredom nedavno projektirali stambenu zgradu na zagrebačkom Trnju...

Vjekoslav Gašparović: Možda je simplifikacija, ali podizanjem kvalitete stambenog prostora, izravno se investitoru umanjuje zarada. Kao da su prostorne kvalitete obrnuto proporcionalne profitu. S tim se problemom susreće svaki projektant.

Marin Mikelić: Mi smo projektirali zgradu na Trnju u strogim tržišnim uvjetima. Dakle, radili smo stanove za prodaju, na zahtjevnoj parceli nezahvalnih dimenzija. Tijekom projektiranja smo ograničenja parcele pretvorili u prednosti kroz neka specifična rješenja. I rekao bih da smo uspjeli unutar te ograničavajuće situacije napraviti i kvalitetne zajedničke komunikacijske prostore te dovesti dnevno svjetlo u središnji dio zgrade koji je u današnjim zgradama najčešće mračni hodnik.

 | Author: Filip Beusan Uska kuća na adresi Cvjetna cesta 21, Zagreb Filip Beusan

Ana Šverko: Težnja profitu je uvjet koji u našem kontekstu prije nije bio imperativ. Druga stvar je što stambena arhitektura izrazito ovisi o urbanizmu. Nadalje, 'adaptive reuse' kod nas još uopće nije prihvaćen kao princip. Po svojim 'reuse' projektima, odnosno dodavanju na postojeću izgradnju poznat je francuski ured Lacaton Vassal - ali i oni prvo investitoru dokažu da je to financijski isplativo. Puno je koraka dok to zaživi kod nas. Rekla bih da je kriza urbanizma ključni problem. Pa i kriza odnosa između konzervatora i arhitekata.

Iva Martinis: Po pitanju stambene izgradnje, golemi je nesrazmjer između toga što se realizira i onoga vrijednog u tome. To je tipologija koja kao da je oteta od struke. Kao da više ne pripada sferi arhitekture, nego je postala resurs.

Ana Šverko: Koliko je bitna educirana struka, bitni su i educirani investitori.

Marin Mikelić: Kad govorimo o Lacaton Vassal - oni u svojim projektima znaju ostvariti i do 40 posto više površine unutar predviđenog budžeta, koristeći jeftinije industrijske materijale i metode građenja. Ali ljudi kod nas u pravilu imaju drugačija očekivanja, prosječnom je kupcu tako zid od golog betona nedovršen. Nema još dovoljno razumijevanja za takve projekte.

Express: Kad govorimo o obrazovanju javnosti, to je na neki način arhitektura učinila kroz serijal "Betonski spavači" koji, uz hotel Zonar, konkurira za najuspješnije godišnje ostvarenje.

Marin Mikelić: Ta nominacija govori da arhitektonsko stvaralaštvo može ravnopravno obuhvaćati i djelovanje izvan samoga građenja.

 | Author: Danijel Krznarić Hotel Zonar, nekadašnja Panorama (sredina), izvorno Omladinski hotel Sport arhitekta Slavka Jelineka Danijel Krznarić

Express: Epizoda posvećena Zenici imala je posebno veliki odjek, pogotovo u lokalnoj zajednici, tim više što je pokrenula stvarne promjene po pitanju tretiranja graditeljskog nasljeđa...

Vedad Islambegović: Zamislite grad koji je desetinama godina brendiran kao sinonim za tešku industriju, zagađenje i kao glavno mjesto za služenje zatvorske kazne u BiH. Grad kojem decenijama govore kako u njemu ne postoji historijsko nasljeđe i koji se opisuje kao nezanimljiv, gotovo ružan, zato što je nov, odnosno modernistički, koji je decenijama živio od teške industrije, a onda zamislite kolaps koji se desio kad je ta industrija propala sa sistemom društvenih vrijednosti na čijim temeljima je kompletan gradski život počivao. Na kraju zamislite šta se desi kad netko sa strane dođe u jedan takav grad, napravi predivnu emisiju, vrijedno umjetničko djelo namijenjeno gradu i veoma promišljeno, argumentirano kaže: Ovaj grad je predivan u svojoj posebnosti i treba biti ponosan na to što jeste. Imam utisak da su "Betonski spavači" uspjeli probuditi osjećaj dostojanstva u ljudima, u gradu koji je decenijama navikavan na poraze. Ministarstvo za nauku, obrazovanje, kulturu i sport je slijedom toga odlučilo osigurati sredstva za obnovu bazena Industrijske škole koji je prikazan u spomenutoj epizodi. Slična je situacija i s Narodnim pozorištem, za čiju su djelomičnu obnovu također osigurana sredstva nakon duge stagnacije. Ima li ova iznenadna briga o decenijama zapuštenome modernističkom nasljeđu grada veze s emisijom? Gradski i strukovni kuloari kažu da ima.

Express: Može li se onda taj model i pokretački impuls primijeniti i na druge gradove, na sve naše zapušteno graditeljsko nasljeđe?

Vedad Islambegović: Ne samo da sam uvjeren da može, nego sam uvjeren da se slične stvari u većoj ili manjoj mjeri već dešavaju po pitanju drugih tema, objekata i gradova koji su još ranije otkrivani u "Betonskim spavačima".

Ana Šverko: Da se više cijeni teorijski rad, i sve drugo bi bilo bolje. Teorija i znanost osnova su arhitektonskog djelovanja. Da je dovoljno samo imati građevinu, arhitektura nam ne bi trebala. Nerealizirana arhitektura je jedan golemi repozitorij za buduće djelovanje.

 | Author: Filip Beusan Kuća O u Rakovici Filip Beusan

Iva Martinis: Upravo zato "Betonski spavači" i Zonar čine jedan smisleni par kao nominacije za najbolje godišnje ostvarenje. Teorija i opredmećena teorija. U javnosti se ne verbalizira dovoljno ta nebriga o našem nasljeđu. U "Spavačima..." nema pametovanja, dovoljno je samo pogledati te kadrove.

Express: Postoji li onda neki realan plan ispravljanja te nebrige u skorijoj budućnosti? Koji su to pravni i društveni mehanizmi koji sprečavaju pokretanje potrebnih promjena u cijeloj regiji, a ne samo u pojedinim gradovima?

Ana Šverko: Generalno govoreći, s jedne strane postoji ta nekritična potreba da se sve sruši, a s druge strane nekritični sentimentalizam, potreba za rekonstrukcijom prošlosti, neovisna o kvaliteti arhitekture. Većinu naslijeđenih građevina sačinjava pritom baština iz razdoblja modernizma, čiju vrijednost je puno teže približiti široj javnosti naspram baštine iz nekih ranijih razdoblja. Puno je primjera "betonskih spavača" koji bi mogli biti "probuđeni". Arhitektura je uvijek sprega struke, politike i, naravno, investitora. Mi kao struka možemo napraviti puno, ali treba se i puno toga vanjskoga posložiti.

Marin Mikelić: Arhitektura ne može sama mijenjati društvo. Jedan od problema našega društva je i određeni povijesni diskontinuitet. Kao društvo se lako rješavamo povijesnih vrijednosti i proglašavamo ih nevažnima. Nema kontinuiteta identiteta koji bi nas i snažnije usmjerio prema ponovnom korištenju.

Express: Iako jesu rijetki, postoje primjeri intervencija u postojeće strukture i ponovnog korištenja. Ni oni ne odolijevaju gentrifikaciji. Sve više možemo promatrati i pretvaranje nekadašnjih industrijskih objekata u luksuzno stanovanje te posljedični utjecaj kako na karakter tih naselja, tako i na vrijednosti nekretnina na cijelom području. Čini mi se da uspješnu primjenu "adaptive reuse" principa koče i naši urbanistički planovi sa svojim strogo određenim namjenama prostora, čime se sprečava ne samo prenamjena, nego i projektiranje suvremenih građevina hibridnih namjena...

Vjekoslav Gašparović: Reinterpretacija urbanističkih parametara je jedino što nas može izvući iz ove situacije. Ne samo toga, nego i načina života, interakcije među ljudima i interakcije ljudi s prostorom.

Marin Mikelić: Među povijesnim primjerima možemo prepoznati arhitekturu koju je danas moguće koristiti za namjene koje nisu postojale u vrijeme kad je ona nastala. Arhitektura ima svoje univerzalne vrijednosti. Spomenimo samo Dioklecijanovu palaču - to je najpoznatiji primjer za "reuse".

 | Author: Javni prostor uz palaču Zakmardy u Varaždinu

Ana Šverko: Svaka knjiga o prenamjenama počinje Palačom. Građena je kao kuća - ne u klasičnom smislu - i ti su arhitektonski elementi uspjeli postati urbanistički. To je nevjerojatan primjer adaptacije forme različitim funkcijama. Hipertrofija privatnosti je nusprodukt duha 19. stoljeća. No stavila je u fokus privatizaciju javnog prostora, i to itekako koči daljnje planiranje.

Express: Osim što koči planiranje, istovremeno pogoduje turističkom iskorištavanju - konkretno u slučaju Palače, ali i duž cijele naše obale, gdje je taj problem dostupnosti stanovanja još i izraženiji. Postoji li mogućnost otpora arhitektonskim djelovanjem?

Jani Mardešić: Usudio bih se reći da je društvo na vrijeme prepoznalo gdje vodi betonizacija obale, ekskluzivne plaže, resort hoteli kroz primjere Grčke, Španjolske i Turske, država koje imaju slične strategije razvoja kao Hrvatska. Smatram najvećim izazovom osigurati stambeni prostor mladim obiteljima koje nemaju mogućnost unajmiti stan. Naime, ekonomski je puno povoljnije iznajmiti ga preko ljeta. U isto vrijeme sve više ljudi prepoznaje vrijednosti života izvan velikih gradova te se razvojem turizma otvaraju nova radna mjesta. Tu pod hitno treba ostvariti balans.

Express: Kako su se onda ovogodišnji izdvojeni radovi izborili s tim ograničenjima?

Tomislav Soldo: Svi oni su pokazali određeni stupanj kreativnosti po pitanju poštovanja i interpretacije zakonodavstva te slijedom toga i iznijeli kvalitetne projekte.

Iva Martinis: Hotelska tipologija je u pravilu zatvorena - dok je Zonar projektiran tako da je otvoren građanima, Trešnjevci, u prizemlju i na krovnoj terasi. I to je bio svjestan čin u projektiranju, vjerojatno i određena rasprava s investitorom da se projekt tako usmjeri.

Express: U vrijeme kad imamo zatvorene stambene blokove usred grada, velika je stvar imati otvoren hotel...

Vjekoslav Gašparović: Tako je. Ovdje su obnovom ostvarene i neke početne zamisli koje nisu bile ostvarene realizacijom izvornog projekta. Pritom, riječ je o značajnoj intervenciji i na fizičkoj razini, dakle ovdje ne govorimo isključivo o konzervaciji. Očuvana je ideja.

 | Author: Marko Ercegović Kuća Nodi u Ivanić Gradu Marko Ercegović

Express: U istoj se kategoriji, onoj za "Bernardija", često nađu interijeri i javni prostori jedan uz drugog. Nagrada se dodjeljuje upravo za tu temeljnu ideju, odnosno za arhitektonsko oblikovanje...

Iva Martinis: Bez obzira na to radi li se o frizerskom salonu ili trgu - oba su rada u jednom dahu odlično odgovorila na prostorno pitanje koje im je postavljeno.

Vjekoslav Gašparović: I interijer kuće M - za koju su autorice tek nakon preuzimanja projekta saznale da je djelo Zvonimira Vrkljana - tu je cijeli interijer riješen u jednom potezu.

Ana Šverko: Trenutak u kojem se arhitektura prestaje vrednovati po veličini zadatka i raskoši dogodio se krajem 18. stoljeća, kad Ledoux prvi put u svojoj knjizi pokazuje da su svi arhitektonski zadaci jednakovrijedni. Radi čak i tip kuće za siromaha. Arhitektura se prestaje mjeriti po raskoši i veličini građevine, nego po raskoši i veličini ideje.

Iva Martinis: Ana, što misliš kako će konzervatori gledati na ovaj naš suvremeni sloj za, recimo, sto godina?

Ana Šverko: Razmišljala sam o tome! Danas se nalazimo u trenutku kad u velikim dijelovima svijeta imamo višak izgrađenog - a da istovremeno veliki dio ljudi nema krov nad glavom. Zato vjerujem da je "adaptive reuse" smjer sadašnjosti, koji nužno vodi prema novom, prisnijem odnosu arhitekture i konzervacije. S druge strane, imamo veliku količinu onoga što Koolhaas zove "junkspace". Dogodila nam se prelagana materijalizacija. Ideja uopće ne mora biti domišljena do kraja da bi se mogla materijalizirati. I ta će neadaptabilna izgradnja, nadam se, postati resurs za recikliranje materijala, odnosno neko 3D printanje arhitekture. A suvremeni sloj izgrađenog svijeta čija misao je otvorena za dijalog s vremenom, to vjerujem da će ostati.

 | Author: Bosnić+Dorotić Studio TE u Zagrebu Bosnić+Dorotić

Marin Mikelić: Treba istaknuti - sve nominacije za "Bernardija" su projekti s jasnom arhitektonskom idejom. I svaki od tih projekata je na neki način "reuse", odnosno intervencija u neku postojeću ljušturu.

Ana Šverko: To je najočitije u Pitvama. Bivša škola postaje ne samo muzej, nego i prostor za edukaciju i lokalnu zajednicu. A novi je prostor ušao u postojeći tako da ga dodiruje samo gdje je nužno.

Express: Teško je govoriti u cjelini, no gdje se hrvatska arhitektura onda doista nalazi u međunarodnom kontekstu? I možemo li govoriti o prepoznatljivosti izraza, nekom zajedničkom nazivniku uvjetovanom nasljeđem i prilikama?

Ana Boljar: Pogledamo li ovogodišnje nominacije Mies van der Rohe fundacije za najvažniju europsku nagradu za arhitekturu, bez dvojbe ćemo ustvrditi da su nominacije pristigle iz Hrvatske konkurentne ostvarenjima iz zemalja koje nas nadmašuju ljudstvom, ali i lokalnim politikama ulaganja u društvo i zajednicu. U tome se ogleda golemi individualan napor hrvatskih arhitekata jer za razliku od, primjerice, Danske, ovdje takve sustavne podrške nema. Sagledavajući globalno mislim da smo bliski Čileu, Meksiku, zemljama u kojima, kao i u Hrvatskoj, zbog nedostatka znanja izvedbe koje je izbrisano od 90-ih nadalje, zbog skromnosti sredstva koja se ulažu, vi se kao arhitekt konstantno snalazite, morate biti spremni iznaći metode i načine kako realizirati ideju u nezavidnim okolnostima. Najlošiji smo u obiteljskom i višestambenom stanovanju i arhitekturi za turizam, gdje tržište i kapital kreiraju tu "prepoznatljivost" izraza uguravanjem ideje da staklenim ogradama, bazenima i solarnim panelima stvarate kvalitetu življenja ili odmora. I krivnju tu ne možemo usmjeriti niti na arhitekte koji moraju zaraditi za život niti investitore kojima je nametnuta tržišna slika takozvane kvalitete kao jedina, tu je isključivo krivac Republika Hrvatska u kojoj trenutačno nemate Nacionalnu strategiju za turizam i za stanovanje.

 | Author: Vinogradarska zbirka Pitve

Express: Ta pretjerana i nekontrolirana produkcija dovela je do toga da sve više razmišljamo o održivosti u gradnji. U slučaju postojeće arhitekture, govorili ste o "adaptive reuse" načelu. Što je ispravan put po pitanju one novoizgrađene?

Vjekoslav Gašparović: Baciti u smeće i reciklirati je zadnja opcija. Kao što nije poanta baciti plastičnu vrećicu u kontejner za plastiku, nego je koristiti dok se ne raspadne, isto je tako i sa svim drugim, pa i s kućom. Treba trajati i prilagođavati se novim korisnicima te po potrebi novim namjenama.

Iva Martinis: Održiva kuća je ona koja traje dugo i sve vrijeme omogućuje korištenje. To je teško postići. Da bi uistinu bila dugotrajna, mora imati opću arhitektonsku vrijednost. A to ne nestaje s vremenom.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 10:40 14.Svibanj 2024.

    bravo