Parastruktura koja funkcionira izvan zakona, a unutar poretka. Ne pišu zakone, ne donose uredbe, ali ih - sprovode. S pendrekom, letvom, šakom... Njihova funkcija nije simbolična, ona je fizička.
Srpski šef države, Aleksandar Aco Vučić, poput svakog lidera koji ne vjeruje ni u institucije ni u narod, uspostavio je dvostruku lojalnost: političku i teritorijalnu. Stranačka vertikala SNS-a ide od centrale u Beogradu, preko pokrajinskih šefova, sve do općinskih načelnika koji upravljaju mrežom sigurnih ljudi. Neki su u javnim poduzećima, neki u privatnim firmama, ali svi znaju kad treba - izaći na teren. U Novom Sadu jedan od ključnih ljudi je Ognjen Dopuđ -savjetnik u pokrajinskoj administraciji, bivši policajac, sad “logističar terenske kontrole”. Njegova ekipa uključuje Gorana Kovačevića Goranca, povezanog s kriminalnim miljeom, i Marka Bosanca Bosketa, bivšeg tjelohranitelja. Nad njima je Damir Zobenica, čovjek koji u tišini koordinira. Sve ide preko njega - “gluh, slijep, ali informiran”. Takvi ne sjede na mitinzima, oni sjede za telefonom.
U Beogradu je ta mreža sofisticiranija. Djeluju “nevidljivi ljudi” - operativci koji nemaju formalnu funkciju, ali vode poslove. Zaduženi su za mobilizaciju prorežimskih kontramitinga, osiguranje skupova, pritiska na opoziciju... Organiziraju i tzv. kontraprosvjede - gdje se grupice ljudi u crnom, bez ikakvih oznaka, pojavljuju s ciljem destabilizacije i brutalizacije legalnih okupljanja. Vučićeva izjava da ima “17.000 ljudi spremnih čuvati vatru” nije metafora. To je vojno-sigurnosna činjenica. Takav broj ljudi nije rezultat patriotizma, nego mehanizma. Režim ih hrani javnim novcem, lokalnim privilegijama, statusom iznad zakona. U zamjenu - oni biju, prijete, discipliniraju...
Vučićevi batinaši lemaju po Srbiji već mjesecima, poput sjenke koja ne prestaje pritiskati svaki pokušaj slobodnog izražavanja. Njihove grupe, često maskirane u civile, ne biraju ni vrijeme ni mjesto - iznenada se pojavljuju na protestima, na ulicama, u manjim gradovima i metropolama, sa zadatkom da razbiju ono što još miriše na otpor. Nisu to više izolirani incidenti, nego planska strategija: zastrašivanje građana, slamanje volje, demonizacija prosvjednika... Policija koja bi trebala štititi red često stoji po strani ili “slučajno” zatvara oči dok se batinaši razmahuju. Taj kontinuirani pritisak s terena je Vučićev alat za održavanje straha i kontrole, bez potrebe za otvorenim ratom.
Produžena ruka Vučićeve vlasti
Odnos Aleksandra Vučića s ključnim ljudima njegovih batinaša je suptilan miks neposredne kontrole, instrumentalne koristi i implicitnog povjerenja, ali i stroge discipline. Vučić ne pokazuje javno da direktno zapovijeda tim ljudima, ali je jasno da ih poznaje i da im daje zeleno svjetlo za djelovanje. On ih vidi kao produženu ruku svoje vlasti - operativce koji nisu samo fizička snaga, već i sredstvo za održavanje straha i reda u njegovoj političkoj mašineriji. Ti ljudi su često ljudi od povjerenja, koji su se dokazali u izvršavanju zadataka bez milosti i pitanja.
S Vučićem oni imaju odnos zasnovan na jasno definiranom poslu: on im daje zaštitu i mogućnost da djeluju bez straha od sankcija, a oni mu zauzvrat garantiraju efektivnu kontrolu ulica i utišavanje neslaganja. To je odnos koristi i poslušnosti, ali i tihe lojalnosti. Ipak, nikad ne smiju zaboraviti da je Vučić onaj koji dijeli i oduzima moć - zato njihova vjernost nije samo uvjet opstanka, već i rizik koji nose. Ukratko, odnos je hladan, pragmatičan i precizan - kao svaki odnos unutar autoritarne vertikale: uzajamna korist uz stalnu napetost jer ni batinaši nisu sigurni koliko dugo će biti potrebni.
Ovdje pročitajte cijeli tekst.
