Izvanredni izbori u Lici pokazali su Darku Milinoviću da nije on, ma koliko u to vjerovao, stvorio HDZ u konzervativnom i gospodarski impotentnom kraju Hrvatske, nego da je HDZ pomogao njemu da u jednom dugom, profitabilnom i vjerojatno najboljem dijelu života bude puno više od provincijskog doktora kojemu je politika omogućila stjecanje još nečega osim diplome, OIB-a i ugovora na neodređeno u gospićkoj bolnici.
Isti ti izbori tek će pokazati je li Andrej Plenković genij spletkarenja, sposoban privremeno mijenjati se na gore kad to okolnosti nalažu ili tek "ketman" koji je, konačno, odbacio masku pristojnosti.
Hodajući sedativ čije je "polako" izluđivalo stranačke kolege i kolegice, a u javnosti ostavljalo dojam da u svakom trenutku ima punu kontrolu nad vidljivim i skrivenim političkim procesima, u posljednje se vrijeme počeo ponašati i govoriti kao da je Mate Radeljić iz predsjedničinog prešao u premijerov ured.
Kako se Kolinda Grabar Kitarović malo maknula od ljute desnice, tako je Andrej Plenković počeo djelovati kao da želi popuniti ispražnjeno mjesto junaka opskurnih portala i strančica za koje je dobar Srbin - Srbin na traktoru, a sloboda govora pravo na slobodno pozdravljanje ustaškim pozdravom.
Premijer kao da je onu svoju briselsku pristojnost zaboravio na klaviru pa je počeo prešućivati sve na što je morao reagirati, dok mu je svaka reakcija - kao da je progutao Tomislava Karamarka.
Izbori u Lici, kraju u kojem lijeve i liberalne stranke imaju toliko birača da mogu organizirati skup u kombiju, jedan su od mogućih razloga Plenkovićeve transformacije za koju postoje još jedni, uvjetno rečeno, opravdavajući - oni za Europski parlament. Ponovi li HDZ uspjeh i na njima, premijer će, htio to ili ne, pokazati tko je zapravo - genij kojeg malo tko na vrijeme razumije ili totalni politički idiot posvećen svojem padu.
Andrej Plenković je i HDZ-om i Hrvatskom ovladao zato što je bio drukčiji i od prethodnika u stranci i od SDP-ova prvog ministra s privremenim mjestom boravka u Taču. Samouvjeren i europeiziran, retorički vješt i miran kao Buda, verziran u trgovini utjecajem i nesklon bilo kakvoj neodmjerenosti, umanjio je strah lijevih i liberalnih glasača od karamarkiziranog HDZ-a, dok je vlastitoj bazi, uplašenoj opstankom SDP-a na vlasti, bio prihvatljiv po "defaultu". U međuvremenu je dio drugih počeo uobičajeno ludovati, dok su prvi krenuli sudjelovati u SDP-ovu padu rejtinga pod oštrim kutom.
A onda se dogodio obrat - Plenković je pokazao previsok stupanj tolerancije za afere i neuspjehe svojih ministara te još veći za manifestativne oblike sve agresivnijeg desnila, uz nikakvo razumijevanje za one koji vjeruju kako sloboda nije samo ime nogometnog kluba iz BiH.
Posljedično, Davor Bernardić se konačno mogao probuditi veseo - SDP je, opet, i statistički druga stranka u Hrvatskoj. Istina, i dalje ima golemi zaostatak za vladajućima, ali i ozbiljnu prednost u odnosu na Živi zid te socijaldemokratima svjetonazorski slične partije i pokrete koji se raspadaju čim se sastave.
Ovakvu vlast može održavati samo loša oporba koju takvom čini, prije i više od svih, Bernardićev SDP. Istodobno, predsjednika te stranke na Iblerovu trgu na dulji rok može ostaviti svaki podnošljiv poraz - pobjedama se, za sada, ni socijaldemokrati ne nadaju. Toliko deluzivni ipak nisu.
Ako, dakle, Andrej Plenković svojom promjenom radi na dva paralelna procesa, onda je zbilja zaslužio titulu međunarodnog majstora zakulisnih igara. Njegovo prividno i privremeno desničarenje može - ako mu je, da ponovimo, to cilj - dio glasača radikalne desnice vratiti HDZ-u, marginalizirati sve one samoproglašene suvereniste, ali i ojačati SDP taman toliko da Davor Bernardić opstane tamo gdje i jeste, odnosno ostane poželjni predsjednik najveće opozicijske stranke.
U takvom raspletu Plenković izlazi kao apsolutni pobjednik i nedodirljivi, stvarni šef države - ekstremna desnica (p)ostaje irelevantna, oporba nemoćna, on u HDZ-u neprikosnoven, a predsjedničke ovlasti su ionako malo veće od onih koje imaju počasni članovi lovačkih društava.
Nastavi li, međutim, premijer ignorirati ustašluke, otvorene ispade mržnje prema srpskim koalicijskim partnerima, tolerirati katastrofalne suradnike i suradnice - od Krstičevića, preko Tolušića, Obuljen Koržinek, Murganić i Kujundžića, pa do, evo, Gabrijele Žalac - te obnavljati ljubav s najdražim gostima Velimira Bujanca i angažirati ljude čiji ratni angažman nije sporan, nego je dva puta gori od toga, postići će ono što se do prije nekoliko mjeseci činilo nemogućim.
Učinit će Davora Bernardića i SDP ozbiljnom prijetnjom sebi i svojima, a ostalima ih nametnuti kao jedini racionalan izbor. Sve SDP-ove pobjede ili, u posljednjem slučaju, tijesni porazi posljedice su HDZ-ovih općih neuspjeha, odnosno straha od orbanizacije društva koje je Tomislav Karamarko efikasno provodio. Trenutak njegova nestanka bio je i trenutak u kojem su birači lijevog centra demonstrirali koliko su, kako je rekao Zoran Milanović, osjetljive biljke.
Davor Bernardić onoga Andreja Plenkovića od prije nekoliko mjeseci ne može pobijediti ni u pikadu. Ovaj novi Plenković, koji i govori i prijeti i konstruira kao Karamarko, već je znatno ranjiviji. Između njega takvoga i apstinencije, odnosno rasipanja glasova na saveze i stranke čiji je domet da budu manji partneri pobjednicima, prokleta mogućnost izbora ne postoji.
Osim, naravno, za one koji od aktualnog premijera očekuju da obesmisli postojanje krajnje desnice te u mainstream uvede radikalizam Hrasta i slične drvene građe, pored koje čak i Bernardić izgleda kao da ga je Bog poslao.
