Bugarska nogometna reprezentacija u posljednje vrijeme i nema baš nekih uspjeha, ali zato tamošnja književnost cvate. Podsjetimo se samo da je lani međunarodnog Bookera dobio pisac Georgi Gospodinov. Među najhvaljenije suvremene autore iz Bugarske probila se i Kapka Kassabova, književnica koja i u Hrvatskoj ima vatrenu vojsku obožavateljica i obožavatelja. I to s punim pravom.
Odmjerena je to i dostojanstvena intelektualka raznorodnog opusa u kojem posljednjih godina prevladavaju oštroumni putopisni zapisi obilato natopljeni autobiografskim motivima i nagnućima. Takva je i knjiga-roman "Prema jezeru", koju je netom objavila Fraktura u prijevodu s engleskog Patricije Horvat i pod uredničkom paskom Sanje Jovičić. To impresivno djelo Kapke Kassabove, koja već neko vrijeme živi u Škotskoj, ima i podnaslov "balkansko putovanje u sjeni rata i mira", a prvi je put objavljeno 2020. godine. Bavi se autoričinim precima, ponajprije bakom Anastazijom s majčine strane.
Preci su to koji su živjeli uz Ohridsko i Prespansko jezero, a knjiga se, naravno, bavi i cjelokupnom, malo je reći bremenitom, balkanskom poviješću. I Ohridsko i Prespansko jezero prirodni su fenomeni nulte kategorije u svjetskim okvirima, djelomično, nažalost, još neistraženi. Razlog za to je i činjenica da ih baštine zemlje koje su u prošlosti često i krvavo ratovale, a ni sadašnja situacija između Grčke, Albanije, Sjeverne Makedonije, a onda i ovdje pripadajuće Bugarske nije ružičasta. Donekle nas ipak može utješiti podatak da su dva recentna sporazuma o mirenju između makedonskih i albanskih vođa te makedonskih i grčkih vlasti potpisana i dogovorena baš uz Ohridsko i Prespansko jezero.
Ali mirotvorni potencijali ovih prastarih i nedokučivih jezera, kojima se Kassabova istinski divi, niti slučajno nisu iskorišteni do kraja. U knjizi "Prema jezeru" podjednako će uživati i ljubitelji prirode i prirodnih fenomena, baš kao i štovatelji povijesti. Kapka Kassabova u njoj je brižno i efektno portretirala plejadu ljudi iz svoje obitelji, stavljajući naglasak na jake žene koje su se i u stoljetnom učmalom balkanskom patrijarhatu znale izboriti za svoju neupitnu poziciju u familijama u kojima su muškarci stalno bili topovsko meso ili za tuđe ratove ili za tradicionalne nasilne, a opet pravno uobličene običaje kakva je primjerice krvna osveta.
No Kassabova ima tankoćutni novinarski njuh koji je nepogrešivo dovodi do usputnih krunskih svjedoka te ohridskih i prespanskih čuvara povijesti s kojima putuje manje poznatim ili potpuno nepoznatim dijelovima tih jezera, od kojih je službena povijest, čini se, digla ruke. Pri tome, ova autorica, čija je obitelj nakon pada Berlinskog zida i komunizma u Bugarskoj, krenula čak do Novog Zelanda, trudi se biti maksimalno uključiva i tolerantna, koliko god je to u datim tmurnim geopolitičkim i antropološkim okolnostima moguće.
Jer od bizantske osvete nad vojskom cara Samuila (to je ono čuveno masovno kopanje očiju poraženih vojnika koje nam je kao školarcima ostalo trajno i mučno upisano u podsvijesti) do danas ovaj balkanski teritorij dokaz je nevjerojatne okrutnosti i razaračke prirode ljudske civilizacije u koju su se jako prirodno uklopile i religije, ali i prastara ljudska vjerovanja. Sve te nesreće i zločine jedna jedina autorica nije mogla obraditi, ali ih je ipak maksimalno sažela i kontekstualizirala te spretno uklopila u svoju ohridsko-prespansku intimnu mitologiju. I dala im ljudsko obličje pišući o krhkim obiteljskim sjećanjima na stradale, ubijene i podčinjavane pretke koje je zadesio tzv. višak povijesti.
Svi oni koji su imali sreće i pameti pa su posjetili ova dva jezera na jugoistoku Europe, nakon čitanja knjige "Prema jezeru" poželjet će ponovno na put prema mirisnom i tajanstvenom europskom brdovitom trbuhu koji Europa, a i mi u njoj, prečesto i preoholo preziremo i podcjenjujemo. A tu na samim vratima Orijenta leže zakopane brojne tajne, ali i ljepote naše civilizacije, koja je već jako dugo multikulturalna i raznolika, iako mi to možda teže prihvaćamo jer smo neuki i spremni na mržnju.
Knjiga "Prema jezeru" svakako je knjiga koja se tiče i Hrvatske jer priča priču i o zemlji u kojoj je Hrvatska ne tako davno bivstvovala, a koju se danas nekako bojimo spomenuti, dakle o toj sirotici Jugoslaviji. Zaboraviti na vlastitu prošlost, ma kakva ona bila, put je u primitivizam i psihološke deficite koji kad tad mogu eksplodirati. Potisnuti sjećanja, pa i ona traumatična, nije najbolji način za borbu s traumama i lošom savješću. Toga je Kapka Kassabova, ta mirisna bugarska duša, itekako svjesna. A jesmo li svjesni i mi?
