U Hrvatskoj se godinama ponavlja rečenica da je “Crkva uvijek bila uz narod”. Na državnim obljetnicama i misama za domovinu ta rečenica zvuči gotovo samorazumljivo. Ali čim se skine sloj protokola, pojavljuje se neugodno pitanje: uz koji točno “narod” Crkva danas stoji? Uz onaj u svečanim ložama ili uz onaj na blagajnama, s kreditima i na minimalcu?
U tom procijepu vrijedi se prisjetiti jednoga gotovo zaboravljenog događaja s Drugog vatikanskoga koncila. Pri kraju Koncila, 16. studenog 1965., četrdesetak biskupa okuplja se u katakombama svete Domitile i potpisuje dokument koji će poslije dobiti ime “Pakt iz katakombi”. U njemu se biskupi obvezuju na nešto što i danas zvuči opasno konkretno: živjeti jednostavno, odreći se luksuza i titula moći, povjeriti crkvene financije stručnim laicima i svjesno stati na stranu siromašnih i potisnutih.
Neki od njih dolaze iz Latinske Amerike, s prostora na kojima crkvene palače i insignije izgledaju groteskno naspram favela i zabačenih sela. Helder Camara i Manuel Larraín, idejni pokretači Pakta, dobro znaju da vjerodostojnost Evanđelja ne ovisi o korektno sročenim dokumentima nego o tome tko sjedi za našim stolom: moćnici ili ljudi koji jedva preživljavaju. Zato biskupi u katakombama izričito pišu da ne žele “izgledati kao bogataši” i da ih vjernici zovu jednostavno “padre”, otac, a ne “Eminencijo” i “Ekscelencijo”.
Gotovo istodobno, u bazilici svetog Petra bila je sasvim druga slika. U svom dnevniku Helder Camara opisuje pontifikalne mise s papinskom gardom u kostimima, prijestoljem koje nose na ramenima i trostrukom krunom. Hodočasnici ostaju vani na trgu, vrata se zatvaraju, a liturgija nalikuje na predstavu za uski krug privilegiranih. Camara iskreno piše kako sanja dan kad će Kristov namjesnik biti slobodan od pompe koja veseli snobove, ali je za “male ljude” samo sablazan.
Između te dvije slike, katakombi i pontifikalne mise, napeta je i naša domaća priča. S jedne strane imamo dugu tradiciju bliskosti Crkve i politike: svečani govori, zajedničke delegacije, blagoslovi vojarni i spomenika. Kad god treba potvrditi nacionalni narativ, tu je obavezan i oltar. S druge strane imamo društvo u kojem raste broj ljudi na rubu, obitelji koje tonu u dugove i radnike na minimalcu, žene kao žrtve nasilja, stranci na meti frustrirane (katoličke) desnice. O njihovim mukama rijetko što čujemo u crkvi.
Pakt iz katakombi upravo tu udara u živac. Biskupi obećavaju da će im stil života biti u skladu sa životom “običnih ljudi”, da neće gomilati imovinu, da će se svjesno odreći simbola moći i prepustiti upravljanje financijama onima koji to znaju. Time priznaju da svećeništvo nije menadžerska funkcija i da je opasno kad isti ljudi istodobno odlučuju o novcu, vlasti i moralu.
Više od pola stoljeća kasnije, 2019. godine, na istome mjestu potpisan je novi Pakt iz katakombi, ovaj put u okviru Amazonske sinode. Biskupi se obvezuju na zaštitu ljudi i prirode, na ekološku odgovornost, na Crkvu u kojoj laici, osobito žene, imaju stvarnu ulogu i suodgovornost. U pozadini stoji ista svijest: Crkva gubi vjerodostojnost kad živi raskošno, a propovijeda siromašnima, kad govori o “zaštiti stvorenja”, a šuti pred uništavanjem konkretnih rijeka i šuma.
Tu priča prestaje biti egzotična i tiče se nas. U Hrvatskoj gotovo nikad ne čujemo da netko iz crkvenog vrha javno predloži da se poneke crkvene institucije, koje su odavno postale same sebi svrhom, pretvore u domove za studente ili skloništa za žene žrtve nasilja. Umjesto poziva na takve poteze, ponavlja se šutnja o crkvenim financijama i izbjegava priznanje suodgovornosti za političke projekte koji su proizveli nove siromašne. Umjesto toga, lakše je ponavljati mantre o “ugroženosti Crkve” i “napadima na kršćanstvo” čim se postavi pitanje novca ili moći.
Zbog toga Pakt iz katakombi može biti neugodno ogledalo domaćega katolicizma. Pokazuje koliko se brzo naviknemo na simbiozu oltara i vlasti, na udobnost srednje klase i na retoriku koja više nalikuje na nacionalnu ideologiju nego na Radosnu vijest. Podsjeća i da je početak kršćanstva vezan za katakombe i rub društva, a ne za počasne lože i protokolarne govore.
Nije poanta u tome da biskupi hodaju u poderanim cipelama niti da Crkva prestane sudjelovati u javnom životu. Poanta je jednostavnija: dati prednost onima koje društvo gura na dno i dopustiti da stil života Crkve bude prvi, vidljivi znak Evanđelja. U zemlji u kojoj se vjera rado koristi kao dekor za političke projekte takav bi potez bio uvjerljiviji od bilo koje osude s oltara.
Šezdeseta obljetnica Pakta iz katakombi zato nije još jedna komemoracija za stručnjake nego podsjetnik na izbor koji stoji i pred Crkvom u Hrvatskoj.
