Ja sam mu skinuo aparate koji su ga držali na životu, kaže dr. Predrag Lalević, član Titova liječničkog konzilija. “Ni u šali se ne može reći da sam ga ja ubio. Deset minuta prije toga bio je mrtav. Nije mu bilo spasa...”
Stvarala se atmosfera straha
Tito je na respiratoru bio zadnjih 68 dana života. Hranu je dobivao infuzijom. Godinama poslije, u jednoj njemačkoj bolnici, Laleviću su prigovorili da je mrtvog čovjeka danima držao na respiratoru.
“Mozak mu je bio živ i to je bilo medicinsko opravdanje zašto ga sve do tad nisam skinuo s respiratora”, rekao je za Express. No to nije bio jedini razlog...
Ne manje važan bio je onaj politički. Stane Dolanc, moćni šef policije i čovjek kojega su mnogi vidjeli kao Titova nasljednika, u pozadini je stvarao atmosferu straha. Dolanc je, dok je Tito još bio na životu, proširio glasine kako iz Bugarske, u tri kolone, ruski tenkovi izbijaju na bugarsko-jugoslavensku granicu.
Borba za vlast nakon Tita
“Državnom vrhu”, rekao je Dolanc Titovu liječniku, “važan je ne samo svaki dan, već i svaki sat....”
Bio je to dio borbe za vlast u posttitovskoj Jugoslaviji, državi koja će na respiratoru provesti još deset godina, a onda odumrijeti u seriji krvavih ratova...
Titova obitelj držala se podalje od politike. Jedina politički ambiciozna osoba, Jovanka Broz, udaljena je od supruga. Sinovi Miša i Žarko nisu se bavili politikom. Titova unuka Saša Broz dobro se sjeća zadnjih djedovih dana.
Nije se veselio Kubi
“Već to posljednje ljeto često se žalio da se ne osjeća baš dobro, a i bio je nekako tiši nego prije", ispričala je jednom prilikom.
“Nije ga veselilo putovanje na Kubu jer je smatrao da će mu to biti vrlo naporno... On je izrazito zabranio moje posjete u bolnici. Roditelji su mi to poslije objasnili da je jednostavno želio da ga pamtim onakvog kakav je bio...”, ispričala je.
“Pamtim samo da sam ga molila da mi s Kube donese lutku malog crnca i kako sam mu detaljno objašnjavala kako želim da lutka izgleda i što bi trebala imati odjeveno."
U trenutku Titove smrti Saša je bila doma s majkom i bratom.
“Nekoliko sati prije nego što je djed umro, po tatu je došlo službeno vozilo kojim je otišao u KB Ljubljanu. Kada je nekoliko sati kasnije zazvonio telefon, mama se javila i odmah počela plakati. Brat i ja smo znali zašto."
Na upit kako se njen otac nosio s tugom, Saša kaže: “Tata je bio silno žalostan, ali se dostojanstveno nosio s boli, kao uostalom i čitava obitelj.”
Saša ne pamti sprovod kao neki veličanstven događaj.
Njoj je sve to bila samo golema konfuzija.
“Bila sam dijete i svi ti državnici nisu mi značili baš ništa. Plašila me ta količina ljudi, sve to plakanje, tuga. Brinula sam o mlađem bratu, nas dvoje smo nekako bili stisnuti jedno uz drugoga. Protokol je funkcionirao besprijekorno, a strani državnici su bili odvojeni od obitelji. Na silnim protokolarnim obavezama vezanim uz ispraćaj djeda bili su prisutni moji roditelji, a brat i ja samo na sprovodu. Ono čega se najjasnije sjećam jest da mi je već nekoliko dana prije sprovoda bilo jako loše, međutim nitko se nije imao vremena baviti sa mnom. Na samom sprovodu tako sam bila onemoćala i jedino čega se sjećam jest da sam pala, a potom da sam se probudila u krevetu u rezidenciji nakon punih 48 sati sva osuta vodenim kozicama. No to je ostalo u drugom planu.”
Posljednji put Saša je bila u Kući cvijeća 2010..
“Njegova rodna kuća mi je bliža, rado odlazim u Kumrovec. Ipak, najljepša sjećanja na didu vežu me na naša druženja na Brijunima i Vangi i upravo zato sam tamo najčešće. Brijuni su moja spona s njim i s djetinjstvom...”
Obitelj se do kraja nadala čudu. Josip Broz Tito prije smrti jeo je hranu za astronaute NASA-e, koju su mu dopremali iz Houstona, SAD.
Joža Oseli, dugogodišnji Titov batler, danas poznati slovenski kuhar, svakodnevno se sa svojom suprugom brinuo o Titovoj prehrani.
“Teško nam je bilo gledati kako Tito kopni, bila je to velika tragedija”, reći će Oseli novinarima Expressa. “Mi smo bili uz njega do posljednjeg trenutka... Pustili su nas da ga ispratimo kad su ga vozili na patologiju. Puno godina poslije navratio sam u muzej u Ljubljani pogledati neke svoje slike, koje su bile tamo izložene, i odjednom među izlošcima ugledam - masku predsjednika Tita! Navodno ju je napravio čovjek na patologiji. Bio sam zapanjen. Rekao sam im da to maknu, jer to nije Tito. Na patologiju šišmiš nije mogao proći, a da nije prošao kontrolu, a kamoli da netko napravi masku....”
Tito je, kaže Oseli, pred kraj života dobivao sve najbolje na svijetu, ali spasa mu nije bilo. Oseli je dostavljao hranu iz Brda kod Kranja, jer je bolnička kuhinja bila preslaba.
Oseli planira napisati knjigu o svojem životu – ne samo o radu u Titovoj rezidenciji, nego o svojim brojnim putovanjima na kojima je usavršavao kulinarske vještine. Oseli je inače, prvi i jedini Slovenac koji je primljen u Francusku kulinarsku akademiju.
Unatoč svojim životnim uspjesima, Oseli je vrlo skroman. Kako nam je rekao, u životu je najvažnije stalno učiti i biti profesionalan.
“Išao sam u bolnicu da vidim gdje bi mogli spremati hranu, ali znate kako je to u bolnici – oni spremaju pet tisuća obroka. Izgleda kao da rade na traci. Kuhinja je bila već derutna, nisu ništa ulagali u nju. Četiri mjeseca vozili smo hranu s Brda u bolnicu. Mi smo se brinuli o ishrani za predsjednika i liječnički konzilij. Moja supruga Metka se brinula za njegovu ishranu. Imate i danas zapisano koliko je žlica pojeo za svaki obrok, jer se sve merilo u kalorijama. Kad nije više išla normalna hrana, dobili smo tu hranu iz NASA-e iz Amerike, konzerve za astronaute, a onda se, na kraju, prešlo na infuziju. Metka se brinula i za uređenje sobe, da bi se ugodno osjećao. A poslije su govorili kako je Tito tražio svećenika da dođe, to je glupost, potpuna glupost. Pa i da Jovanka nije htjela doći. To je glupost... ona je željela doći, ali joj političari nisu dali. Šteta što su mrtvi, pa ih ne možete pitati zašto joj nisu dali... Tito nikad prije bolesti nije bio na dijeti”, kaže Oseli.
Ali Jovanka je bila puno puta, čemu je i sam svjedočio na B rijunima, prije razvoda. “Jednom prigodom s njom su došla dvojica doktora iz Beograda. Ona je za posebni način ishrane za mršavljenje čula od nizozemske kraljice. Onda je htjela i ona pokušati. A predsjednik to nije znao. Pa za vrijeme ručka Metka poslužuje predsjednika, a ja nosim jela posebno pripremljena za Jovanku. On se počeo iščuđavati i upitao ju je: ‘A Jovanka, što ti je to?’, a ona kaže: ‘Znaš to je jedna mala dijetica.’ Pita on nju: ‘A je l’ ti znaš što treba za dijetu?’ Ona se zbuni, a on joj sam odgovori: ‘Za dijetu ti samo treba karakter!’ I tako je prošla dijeta i otišli doktori.”
U životu je odbio samo jedno jelo
Tito, inače, za života nije imao rigorozne prehrambene navike. Volio je obična, narodna jela. U životu je odbio jedno jedino jelo.
“Mi smo mu” kaže Oseli, “servirali različito meso, različite priloge, salate, sve je bilo na pladnju. Nismo mu nikad stavljali na tanjur. Samo je jednom odbio jelo. Donijeli smo puževe, a on je rekao: ‘O, ne, ja baš ne bih jeo puževe.’ A sjećam se jednom poslije, Jovanka i Tito već su se bili odvojili, ona je bila na jednoj adresi, a on na drugoj. Bila je to neka večera izvan protokola. On je uzeo nešto malo i rekao konobaru: ‘Šaljite ovo Jovanki.’ Bio je vrlo pažljiv. To je znak da nije htio prekinuti s njom, iako su ga neki političari pritiskali...”
“Tito je”, nastavlja Oseli “pazio na prehranu jedino kad je imao problema s jetrom. Doktori su mi savjetovali, da ne pije toliko whiskyja, da mu točimo jabučne sokove, sok od borovnice. Nikad se nije bavio tjelovježbom, samo bazen, fizioterapija, more, šetnje i sunčanje.”
Volio je ginseng čaj
Oseli se odlično sjeća svih detalja rada uz predsjednika.
“Nas dvoje smo bili s Titom od šest ujutro do jedan u noći, mi smo znali tko dolazi, koje poklone dobiva, prezentirali smo mu ih, primili smo sve njegove goste i završavali smo kad je predsjednik bio gotov s masažom ili službenom posjetom. Tada bi mu Metka u apartman nosila ginseng, kineski čaj koji je i danas vrlo cijenjen. Mi doma još čuvamo jednu kutijicu iz tog doba. Što se tiče njegova odnosa prema ženama, koji je naveliko razvikan, mogu reći da ima puno raznih priča i puno ljudi koji žele zaraditi na pričama. Prvi intervju sam dao još ‘85. godine. Novinar mi je rekao: ‘Vi branite Tita!’, a ja sam mu odgovorio: ‘Ne, ja samo želim da se zna istina.’ Ja ne mogu sad reći, da je kod Tita došla neka djevojka ili žena... kad nisam nikog vidio. Za Novu godinu ‘78. je na Brijunima kao gošća pjevala i Gertruda Munitić. Nakon večere predsjednik se oprostio od gostiju i otišao u vilu, a mi smo ostali s njom u hotelu Neptun do jutra. Kad sam poslije s Metkom u Austriji kupovao neke stvari za rezidenciju, čitali smo u magazinu Bild kako je Tito s Gertrudom proveo noć. O tome se pisalo poslije i kod nas, ali nema ništa od toga. Volio je gledati filmove, pa je zato pozivao u goste kvalitetne glumice i glumce, kao što su Sofia Loren, Liz Taylor, Richard Burton i druge....”
Oseli kaže da Tito nikad nije galamio.
“A sve loše stvari koje bi se dogodile, on bi okrenuo na šalu. Ako je bio loše volje, volio je biti sam, malo je govorio. Kad mu je uginuo pas Billy, tri dana nije došao k sebi, toliko je bio loše volje. Kad mu je uginuo drugi pas Đimi, bio je već u bolnici i nisu mu htjeli ni reći.... "Na Brijunima”, priča Oseli anegdotu o odnosu Tita i Jovanke “okoliš Bijele vile održavao je Mane, osobni pratitelj predsjednika Tita. Kad su bili u službenom posjetu u Americi, bio je u nekom sukobu s delikventima pogođen u glavu i poslije toga umirovljen. Bio je vrijedan, izvanredan Hercegovac koji je poslije još htio nešto raditi. I jednom je od njega Jovanka zahtijevala da malo očisti sve žbunje do plaže i posadi cvijeće. A on je sve počupao, sav prirodni gustiš. A kad je došao Tito, šokirao se pa pita: ‘Mane, pa koja budala je ovo napravila?’ A on kaže: ‘Pa ja, ja sam to napravio, druže Tito.’ Pita ga Tito zašto, a Mane mu kaže kako je Jovanka to naručila. A Tito mu kaže: ‘Pa šta slušaš žene, vidi što si napravio!’”
Dr. Predrag Lalović, je u knjizi “S predsjednikom po svijetu” objavio sjećanja na dane s Titom. “Godinama sam se premišljao da li da napišem svoja sjećanja na 16 godina praćenja predsednika republike na svim putovanjima u inostranstvo”, kaže i dodaje.
“Oklijevao sam zbog više razloga. Najprije zbog toga što me je ađutant predsjednika, kad mi je saopćio da sam izabran da pratim predsjednika na putovanjima u inozemstvo, pitao što čitam od novina. Odgovorio sam mu: Politika i NIN. Tada mi je rekao da prije odlaska na put kažem supruzi da mi sačuva novine, i kad se vratim s puta pročitam što je pisalo o putu i to što piše u novinama, to sam čuo i vidio. Ovo se, naravno, nije odnosilo na službene bilješke u vezi sa zdravljem predsjednika. Ništa van toga. Ja sam tada imao 36 godina i ovaj izbor sam primio, prije svega, kao izraz priznanja i povjerenja u moju stručnost pa sam ovakvu preporuku poštovao. Međutim, čitav niz događaja tijekom putovanja je bio tako impresivan, da su mi trajno ostali u sjećanju. O nekima od tih nezaboravnih utisaka sam pričao porodici i užem krugu prijatelja tako da mi je bilo lako da ih opišem...”
“Drugi razlog”, nastavlja Lalević “bila je pojava velikog broja tekstova i knjiga, za koje sam znao da nisu istiniti. A neki od njih su bili, iskreno govoreći, baš i ružni tračevi. Ja sam smatrao da ako vam neko poveri brigu o svom zdravlju, a to znači i životu, onda je u najmanju ruku nekorektno iznositi u javnost stvari iz osobnog života, čak i da ta osoba nije predsjednik republike. Nažalost, jedan od tih autora je bio i osobni liječnik predsjednika. Posljednja stvar, koja je prelila čašu, bile su izjave za medije u kojima se tvrdilo: bio sam svakog dana kod Tita i razgovarao s njim, ili, ja sam mu svakog dana spremao hranu i sa svojom ženom odlazio u Klinički centar gdje bi ga ona hranila. Ove priče nisu bile istinite (da ne kažem da su bile obične laži) jer te osobe nisu ni privirile kliničkom centru, a što je još važnije, ja sam ga intubirao (uveo plastični tubus u dušnik) i priključio na respirator 26. veljače, tj. 68 dana pre nego je preminuo. Za vrijeme arteficijelne ventilacije predsjednik je bio u umjetnoj komi (koju sam održavao redovnim ubrizgavanjem lijekova za održavanje sna, ili se, pak, radilo o komatoznom stanju izazvanom bolešću) i naravno, nije mogao da komunicira ili uzima hranu. Toliko o tome. Inače, ja sam samo u rijetkim prilikama bio u funkciji osobnog liječnika. On je bio i u zemlji u neposrednoj blizini predsjednika, dok sam ga ja pratio na putovanjima u inozemstvo. Pilot predsjedničkog aviona, general Žutić, jednom mi je prilikom rekao da smo, putujući avionom, proveli na putu skoro dvije godine, a bilo je i putovanja brodom Galeb, na kojima sam ga pratio. Vjerujem da je u mom izboru, u odnosu na druge kandidate, prevagnulo moje stručno obrazovanje. Ja sam, naime, upisao medicinu 1945., diplomirao 1951., započeo specijalizaciju anesteziologije i reanimatologije 1953. godine u VMA-u, završio jednogodišnju školu anestezije na univerzitetu u Kopenhagenu, položio specijalistički ispit i u Kopenhagenu i Beogradu i, najzad, proveo godinu dana na čuvenoj klinici Mayo u SAD-u” kaže Lalević, čija je knjiga izazvala veliku pozornost javnosti.
Na pitanje kako je Tito reagirao kad je saznao da bi mu amputacija produžila život, Lalević kaže:
'Otići ću u jednom komadu'
“Čim smo stigli u Ljubljanu, otišli smo pravo u Klinički centar i napravili snimke arterija na lijevoj nozi, a zatim otišli na Brdo kod Kranja. Pošto je situacija na arterijama bila loša, predložili smo predsjedniku operaciju što je on odbio. Mi smo tada pozvali na konzultaciju profesore DeBakeya iz SAD-a i Knjazova iz Moskve. DeBakey je predložio operaciju, tj. amputaciju, a ako on ne pristane na to, ostavio nam je jednu protezu za premošćivanje krvnog suda, s malim izgledima na uspjeh. Kako je on uporno odbijao amputaciju, pokušali smo da napravimo premošćenje protezom koju nam je ostavio DeBakey. Ova operacija, kao što se i očekivalo, nije uspjela, a on je i dalje odbijao amputaciju. Tek kad je vidio svoju potkoljenicu koja je bila plava s velikim plikovima na koži, rekao je ‘radite što treba’. Mi smo brzo pripremili salu i uradili amputaciju noge znatno iznad koljena. Operacija je protekla bez incidenata i on je počeo da prima posjete na intenzivnoj njezi. Posjetili su ga i sinovi Žarko i Miša. Već smo razmišljali o odlasku na Brdo kod Kranja kada su počele komplikacije. Najprije s bubrezima, a zatim i druge. Kao što sam već rekao na početku, predsjednik je bio na respiratoru (umjetnom disanju) punih 68 dana. Predviđati koliko je još mogao da živi da je odmah urađena amputacija bila bi čista špekulacija. Tema smrti nikada nije spominjana u razgovorima, osim što je on, odbijajući operaciju rekao: ‘ja dolje, pokazujući prstom na dolje, idem samo u jednom komadu’.
“Predsjednik je”, nastavlja liječnik, “zadržao prisustvo duha i često se šalio s članovima konzilija i drugim osobljem. Kao što sam već rekao poslije amputacije, dok je njegovo stanje bilo sasvim dobro, posjetili su ga Žarko i Miša, a zatim i general Ljubičić i, mislim, Lazar Koliševski. Kada smo prešli na odjel prof. Košaka na VII. katu, nije više bilo posjeta osim nas koji smo se brinuli o njegovom zdravlju. Inače, sve što nam je bilo potrebno bilo je nabavljeno u najkraćem mogućem roku. Predsjednik je dugo godina imao dijabetes i, mogu reći da nije bio discipliniran pacijent. U to vreme nije bilo aparata s trakicama s kojima ste mogli za 14 sekundi da dobijete vrijednost šećera u krvi, već se ta vrijednost procjenjivala na osnovi određivanja šećera u urinu uz pomoć trakica. Ja bih mu na vodokotliću u toaletu ostavio bočicu od 100 ml kako bi ostavio urin za određivanje šećera. Bočica bi po dva-tri dana stajala tamo prazna, da bi na kraju ipak ostavio urin. Posle pregleda ja mu kažem da je šećer prilično visok, na šta on obeća da će pripaziti na jelo....”
Posljednji put u životu Tito se obratio Jožefu Oseliju. Bio se nakratko probudio iz kome. U sobi su bili i liječnik te medicinska sestra. Tito je pokušao izgovoriti pet-šest riječi, međutim nije govorio razgovjetno jer nije imao zubnu protezu. Nakon toga opet je pao u komu. Dva sata kasnije je umro.
Odmah nakon njegove smrti krenula je tajna borba za vlast. U knjizi “Posljednji Titovi dani - tajna šifra za preuzimanje vlasti”, objavljujemo cjeloviti “Testament” - lažni dokument koji su, koristeći Tita kao pokriće, načinili pripadnici tajnih službi kako bi omogućili unitarističko preoblikovanje Jugoslavije.
Sulude teorije zavjere
U misterioznom dokumentu, “Tito” se osvrće i na teorije urote o samom sebi.
“Pisci-historičari puno toga, a posebno do odlaska Jovanke i naših svađa, pišu o meni. Tako sam nedavno pročitao u jednim njemačkim novinama da sam se borio u Španjolskoj pod imenom Sapajev, a za vrijeme rata, pisac u drugim novinama tvrdi da je pravi Tito poginuo, da sam ja neki poljski grof, pa bjeloruski Židov Lebedijev, i na kraju ruski general Walter. Mnogo se toga objavljuje. Sve su to izmišljotine. Sada se zna i za moju bolest i moje godine. Da ne zaboravim, ja nikada nisam bio u Španjolskoj, a bio sam organizator dobrovoljaca za pomoć Španjolskoj, to jesam...”
Tito otkriva zašto je pao Aleksandar Ranković, zašto De Gaulle nikad nije posjetio Jugoslaviju niti je htio razgovarati s njim, i sl.
Krivotvorili njegov govor
Zanimljivo je da se u ovom “Testamentu” otvaraju sve teme koje će, kao novinski tekstovi, preplaviti Srbiju samo nekoliko godina nakon Titove smrti. Ovdje je doslovce izložena jedna široka platforma, koja sugerira zaključak da je sve ono što je krenulo kao srpski nacionalizam u drugoj polovici osamdesetih, bilo osmišljeno – iz jednog centra, ili iz više njih, usklađenih u djelovanju.
Jer u ovom Titovu govoru “otvarani” su neprijatelji točno po onom redu po kojemu su ih poslije servirali Politika, Politika Express, Nin, TV Beograd i drugi medijski eksponenti “antibirokratske revolucije”, koja je počela na Kosovu, a završila u seriji ratova koji su proizveli opće krvoproliće.
Autor velikosrpske ili unitarističke platforme, naravno, nije poznat. Jer isključeno je da je Tito ikada održao ovaj ili sličan govor – nikada nije pronađen.
