Viši sud u Beogradu jučer je na po deset godina zatvora osudio nekadašnje pripadnike Vojske Republike Srpske (VRS) Gojka Lukića i Duška Vasiljevića te na pet godina Draganu Đekić jer je utvrđeno da su 1993. godine u mjestu Štrpci iz vlaka Beograd–Bar oteli 20 civila nesrpske nacionalnosti koji su potom svirepo ubijeni, piše Deutsche Welle. Podsjećamo, o zločimu je snimljen i hrvatski film "Čovjek koji nije mogao šutjeti", ovogodišnjeg hrvatskog kandidata za Oscara. Kratkometražni, Zlatnom palmom u Cannesu nagrađen hrvatski film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića prati sudbinu Tome Buzova, Hrvata koji vlakom putuje u Crnu Goru. Trinaestominutna je to priča o putnicima u vlaku na liniji Beograd - Bar, koju 27. veljače 1993. godine zaustavljaju paravojne srpske snage u akciji etničkog čišćenja.
Prva prvostupanjska presuda, kojom su počinitelji 2023. godine bili osuđeni na ukupno 35 godina zatvora, ukinuta je odlukom Žalbenog suda u Beogradu i predmet je vraćen na ponovno suđenje.
Druga prvostupanjska presuda zapravo je istovjetna kao i prva, ali je ukupna kazna niža jer je u međuvremenu preminuo jedan od osuđenika, Jovan Lipovac, koji je prvom presudom, kao i Gojko Lukić i Duško Vasiljević, bio osuđen na deset godina zatvora. Među optuženicima bio je i Ljubiša Vasiljević, nekadašnji pripadnik VRS-a, koji je tijekom prvog suđenja također preminuo. Ni jučerašnjom presudom suđenje u Beogradu nije okončano jer pravo na žalbu imaju i obrana i tužiteljstvo.
Za sudjelovanje u istom zločinu pred sudom u BiH između 2016. i 2024. osuđeno je deset drugih pripadnika VRS-a, dok je pred Višim sudom u Bijelom Polju u Crnoj Gori još jedan bivši pripadnik VRS-a, Nebojša Ranisavljević, 2004. pravomoćno osuđen na 15 godina zatvora, navodi DW.
“Jasno je da presuda nije pravedna. Nije pravedna za osuđene, imajući u vidu broj žrtava, kao i to da je riječ o jednom od najstrašnijih zločina prema državljanima Srbije koji nisu srpske nacionalnosti. Nije pravedna ni u odnosu na žrtve i obitelji žrtava“, rekla je nakon izricanja presude okupljenim novinarima osnivačica Fonda za humanitarno pravo (FHP) Nataša Kandić.
"Poseban zadatak" – otmica putnika nesrpske nacionalnosti
TRZ u Srbiji podiglo je prvu optužnicu za zločin u Štrpcima 2015., ali ju je sud deset puta vraćao na doradu. Prema optužnici, potvrđenoj 2018. godine, u Višegradu je 27. veljače 1993. formirana oružana skupina „od oko 25 do 30 pripadnika VRS-a, s posebnim zadatkom da izvrši otmicu putnika nesrpske nacionalnosti iz brzog vlaka broj 671, koji je toga dana prometovao na relaciji Beograd–Bar“.
U sastavu te skupine bili su, među ostalima, Gojko Lukić, Duško Vasiljević i Dragana Đekić, koji su bili pripadnici jedinice Osvetnici, a ona je, kako navodi TRZ, bila u sastavu VRS-a. Pripadnici te skupine, prijeteći oružjem, najprije su naredili otpravniku vlakova da u Štrpcima zaustavi vlak, gdje su potom legitimirali putnike s ciljem, kako navodi tužitelj, „utvrđivanja njihove nacionalne pripadnosti“.
Potom su iz vlaka izveli 20 civila nesrpske nacionalnosti i odveli ih do zgrade osnovne škole u mjestu Prelovo u BiH, gdje su im se pridružili Gojko Lukić i Dragana Đekić.
Tamo su ih brutalno pretukli, navodi tužitelj, spominjući između ostalog da su otete civile kundacima tukli upravo Dragana Đekić i Gojko Lukić. "Nakon takvog okrutnog postupanja primorali su oštećene da skinu odjeću, oduzeli su im novac i druge vrijednije stvari", navodi tužitelj i dodaje da su pripadnici VRS-a civile, koji su uglavnom bili Bošnjaci, odveli do jedne spaljene kuće u selu Mušići, gdje su ih ubila dvojica pripadnika iste oružane skupine.
Iako je zločin detaljno opisan, u optužnici se ne navodi tko je formirao oružanu skupinu koja je sudjelovala u ubojstvu dvadeset civila. Ipak, na suđenju Nebojši Ranisavljeviću u Bijelom Polju predočeni su dokumenti koja upućuju na to da je o planu da se zločin izvrši mjesec dana ranije znao državni i vojni vrh Republike Srpske, Srbije i tadašnje SRJ.
Na to je u knjizi "Otmica u Štrpcima“ ukazao odvjetnik Dragoljub Todorović, koji je na suđenju Ranisavljeviću bio opunomoćenik oštećenih. Marko Milosavljević iz Inicijative mladih za ljudska prava za DW kaže da presuda predstavlja samo djelomičnu pravdu. "S obzirom na to da optužnicom nisu obuhvaćeni organizatori otmice kao ni svi koji su za nju znali, Inicijativa mladih za ljudska prava je 2023. godine pozvala vlade Srbije, RS-a i Crne Gore da formiraju komisiju koja bi utvrdila istinu o odgovornosti institucija SRJ i RS-a u ovom slučaju. Iako zasad ne postoji politička volja, otkrivanje svih činjenica o ovom državnom zločinu trebalo bi biti zadatak društvenih i političkih aktera u Srbiji“, kaže Marko Milosavljević.
Zašto je ponovljeno suđenje?
Žalbeni sud je u obrazloženju odluke da ukine presudu i vrati predmet na ponovno suđenje između ostalog naveo da je prvostupanjski sud propustio „odlučiti o prijedlogu obrane da se u svojstvu svjedoka ispita (haški osuđenik) Milan Lukić“, kao i da je to bilo „od odlučnog utjecaja za donošenje zakonite i pravilne odluke“.
"Milan Lukić je bio najodgovornija osoba i od početka do kraja sudionik i svjedok svih događaja koji su predmet ovog kaznenog postupka“, navodi Žalbeni sud i dodaje da je prvostupanjski sud utvrdio da je baš on zapovijedao jedinicom Osvetnici. Zbog toga je Lukić, koji je pred sudom u Haagu osuđen na doživotni zatvor zbog zločina protiv čovječnosti u Višegradu tijekom rata u BiH, 16. rujna ove godine ispitan pred sudom u Beogradu putem videokonferencijske veze s Estonijom, gdje izdržava kaznu.
NVO Fond za humanitarno pravo navodi da je Milan Lukić naveo kako njegov brat Gojko Lukić "nije bio sudionik rata“, a sudu je poslao dokumentaciju koja se tiče njegove mobilizacije i vremena provedenog u VRS-u. Nataša Kandić ističe značaj tog dokumenta. "Ono što je sada utvrđeno relevantno je jer postoji dokument koji pokazuje da su Milan Lukić i ta jedinica bili pripadnici regularne formacije VRS-a. S obzirom na toliko utvrđenih činjenica i na to da se nakon 33 godine izriču kazne od po deset i pet godina, smatramo da presuda nije pravedna“, ističe Kandić.
Ona ipak dodaje da „ostaje obilje sudskih činjenica“ koje su utvrđene prije svega pred sudom u Bijelom Polju, ali i na drugim suđenjima u vezi sa zločinom u Štrpcima. „To ostaje – naslijeđe činjenica budućim generacijama“, naglasila je Nataša Kandić.
Marko Milosavljević iz Inicijative mladih za ljudska prava, pak, navodi da je, iako su kazne blage, „za budućnost ove zemlje važno da i ovakva presuda bude potvrđena kao pravomoćna, posebno imajući u vidu da je, prema našem istraživanju iz 2023. godine, tek deset posto mladih u Srbiji čulo za otmicu u Štrpcima“, zaključuje on za DW.
Kako je pisao Express, postrojbe ratnih zločinaca Milan Lukić osuđen je na Haškom tribunalu 2012. godine na doživotni zatvor zbog ratnih zločina u Višegradu, ali ne i za zločin nad civilima koje su njegovi ljudi oteli iz vlaka i pobili u Štrpcima. Kaznu služi u zatvoru u Estoniji, zajedno s Milanom Martićem s kojim se žali na nehumane uvjete u zatvoru. S njim čeka i izlazak na slobodu. Lukić je direktno odgovoran za ubojstvo 84 Višegrađana koji su se nalazili u autobusima na putu prema slobodnom teritoriju (općina Olovo). Također je odgovoran za koncentracijski logor Uzamnica, a osuđen je i zbog otmice i ubojstva 16 bošnjaka u selu Mioče, općina Rudo. Suci u Haagu nisu dvojili o visini kazne kada je dokazano da je Lukić, između ostaloga, bio jedan od vođa dva najozloglašenija masakra u ratu u BiH, u kojima je 120 žena, djece i staraca živo spaljeno u Pionirskoj ulici i naselju Bikavac u Višegradu u lipnju 1992. godine.
Željeznička pruga Beograd-Bar bila je najveći uspjeh jugoslavenskih stručnjaka kada je puštena u promet sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pisao je ranije Express. Prilikom gradnje pruge se nije obraćalo puno pažnje na činjenicu da devet km pruge prolazi kroz teritorij Bosne i Hercegovine, a to će u vrijeme rata postati ključan detalj mučne priče o "Čovjeku koji nije znao šutjeti". Zvao se Tomo Buzov, bio je putnik u vlaku 671. Hrvat iz Kaštela živio je u Beogradu kad je izbio rat. Našao se u vlaku.
Osuđene se tereti da su na željezničkoj stanici u Štrpcu 27. veljače 1993. godine oteli i kasnije ubili 20 putnika iz vlaka 671. Prema navodima iz optužnice, optuženi, zajedno sa drugim srpskim borcima, su putnike prvo kamionom odvezli u osnovnu školu u selu Prelovo, u kojoj su ih tukli.
Potom su zarobljenicima naredili da skinu odjeću i prisilili ih, da tako u donjem rublju i sa vezanim rukama, ponovno uđu u kamion, nakon čega su ih odvezli u jednu kuću u selu Mušići. Natjerali su zarobljenike da uđu u kuću u grupama od po dvoje ili troje i ubili ih hicima u potiljak. Osamnaest ih je ubijeno na taj način, a dvojica su ubijena kada su pokušali pobjeći.
"Nismo isti dan znali što se dogodilo. Tek sutradan. Jutrom, počelo se govoriti o vozu 671 i Prijepoljcima koji se nisu vratili domovima. Jer, u tom vozu najviše je bilo Prijepoljaca - čak njih 11", prisjetio se umjetnik iz Prijepolja Meša Brničanin u razgovoru za Al Jazeeru Balkans.
Šesnaestogodišnji Senad Đečević bio je najmlađa žrtva tog pokolja, a među najstarijima bio je Toma Buzov. Službeno, umirovljeni kapetan JNA s prebivalištem u Beogradu. On je išao u posjet sinu koji je bio na odsluženju vojnog roka u Podgorici. I dok je čitav vlak u strahu od Osvetnika šutio dok su izvodili Bošnjake iz vlaka, ustao je Tomo Buzov, Hrvat iz Kaštela. - Stanite, ljudi, što to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona? - rekao je. Odveli su i njega.
Nebojša Slijepčević ideju za film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" dobio je iz novinskog članka Borisa Dežulovića o Tomi Buzovu. Za njega nitko ne baca ruže u Drinu, pisao je Dežulović, detaljno opisujući zaboravljena zbivanja u vlaku 671. "Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite blatnjave cipele, bojeći se i proviriti kroz prozore na stanicu, gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom ceradom. Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli „Vodite ih, strijeljajte ih!“, pisao je Dežulović. Mogao je odšutjeti i umirovljeni oficir, Kaštelanin Tomo Buzov. Samo da je šutio, da se udubio u novine ili pravio da drijema, da je gledao vlastite blatnjave cipele i vlastita posla – a imao je svojih, važnijih poslova, imao je na jednom kraju pruge suprugu, a na drugom sina - trgnula bi ga nekoliko minuta kasnije lokomotiva i mala stanica Štrpci zauvijek bi ostala iza zaleđenog stakla na prozoru kupea. Samo, eto, da je šutio, kao ostalih hiljadu putnika u vlaku 671. Ali nije mogao. Ustao je konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, što to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“ Bila je to - i onda je bilo jasno, a kamoli danas – posve suluda, besmislena reakcija. Nije to bila prkosna, herojska gesta: samo ljudska, dakle suluda i besmislena. Znao je i on, kao i ostalih tisuću putnika, da ne može ništa spriječiti, ništa promijeniti i nikoga spasiti. Nije riječ jednog penzionera mogla biti jača od tridesetak naoružanih policajaca i vojnika: bilo je to jače samo od njega."
