Nekoliko me prijatelja zadnjih mjeseci pitalo kako to da Srbi stalno prosvjeduju, a Hrvati šute - odnosno prosvjeduju na Facebooku i društvenim mrežama. U Srbiji je 15 mrtvih u Novom Sadu, zgnječenih poput kukaca, pokrenulo najčudniji prosvjed našeg vremena, onaj dugi, studentski, bez političara, bez zazivanja smjene vlasti ili novih izbora. Kod nas je troje mrtvih, također zgnječenih, završilo dugim natezanjem o pitanju krivice.
Što sam odgovorio tim prijateljima? Riječ je o civilizacijskoj razlici, približno sličnoj onoj kakva dijeli Nijemce i Francuze. Još je Karl Marx primijetio da Nijemci provode revolucije u umu, u filozofiji, dok ih Francuzi provode na ulicama, boreći se na barikadama. Od Francuske revolucije, preko Pariške komune, do Žutih prsluka, Pariz svako malo gori. Berlin ne.
"Francuzi su revoluciju izvršavali na ulicama i barikadama, dok su Nijemci revoluciju izvršavali u filozofiji. Nijemci su htjeli osloboditi svijet razmišljanjem o njemu, dok su Francuzi htjeli osloboditi svijet praktičnom borbom", piše Marx u "Njemačkoj ideologiji".
Jedan drugi marksist, Josif Visarionovič Staljin, nekom je prilikom, pak, primijetio kako revolucija u Njemačkoj "nije moguća jer bi stradali travnjaci". Htio je reći kako su Nijemci narod reda. Kad mu je Milovan Đilas predložio da svu industriju Njemačke preseli u nove socijalističke države jer će Nijemci tako postati bezopasna poljoprivredna zemlja, "narod kobasičara i pivopija", kakvima ih je opisivao Tolstoj, Staljin je odmahnuo rukom: "Ne, ništa od toga. Nijemci se od svega uvijek oporave za 15 godina". Bio je vidovit poput Babe Vange - od 1945. do uvoza gastarbajtera s juga, Njemačkoj je trebalo točno 15 godina. Prvi "gastarbajteri" počeli su u Njemačku pristizati sredinom pedesetih, a masovno od 1960. godine, točno prema diktatorovoj procjeni.
Hrvatska i Srbija povijesno su se oblikovale u dva posve različita mentaliteta. Srbi su stoljeća proveli pod osmanskom vladavinom, u kojoj su se pobune rješavale topuzima, sabljama, kuburama i kopljima, a Hrvatska je formirana u Habsburškoj Monarhiji, Austro-Ugarskoj, gdje su problemi rješavani paragrafima. Gavrilo Princip pošteđen je, recimo, smrtne kazne jer je sud uvažio tvrdnju svećenika koji ga je krstio, prema kojoj je imao 19, a ne 20 godina, pa ga nije bilo moguće osuditi na smrtnu kaznu, što predstavlja visok doseg pravne države. Defenestracija i noga u stražnjicu Khuenu, prosvjedi na dolasku Franje Josipa i Rakovička buna, govorimo po sjećanju, vrhunski su izrazi ovdašnjeg bunta. Srbi su za to vrijeme imali Prvi i Drugi srpski ustanak, pa ustanak u Hercegovini, pa Prvi balkanski rat, protiv Osmanskog Carstva, pa Drugi, protiv Bugara, pa Veliki rat, u kojem je, naravno, sudjelovala i Hrvatska, potom Drugi svjetski rat, pa su se devedesetih zaredali ratovi u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu, rat s NATO-om. To je taj mentalitet. Hrvatska je ipak znatno miroljubivija, što je izraz nataloženog povijesnog naslijeđa.
No recimo da i u Hrvatskoj nekim čudom otpočnu masovni prosvjedi. Koji bi bio njihov cilj? Srpski studenti, apstraktno, žele pravnu državu, bez korupcije, u kojoj ljudi neće - barem ne nekažnjeno - biti gaženi kao muhe, ali nema prosvjeda koji to može riješiti. Takav bi sustav mogao nastati tek dugim i ustrajnim radom nekoliko poštenih i stručnih vlada. A takve baš i nisu vjerojatne. Slično važi i kod nas. Kad smo dobili Andreja Plenkovića, obrazovanog i čestitog čovjeka, ponadali smo se da će on promijeniti HDZ, ali je HDZ promijenio njega. A on je neprirodno visokim plaćama potkupio i svoje i tuđe zastupnike, pa se promjena nikom ne isplati. Utoliko bi masovni prosvjedi Hrvatsku samo gurnuli u tumaranje po mraku, u kojem svjetlo ne vide ni najoptimističniji. Zato ovi mlohavi "fejs" prosvjedi i nisu tako loša opcija, zbog njih barem nitko neće stradati.
