U malom poljskom gradu Zamošću koji je tada bio pod Ruskim carstvom, 5. ožujka 1870. rođena je Rosa Luxemburg. U svijetu kojim su dominirali muškarci, ova sitna žena židovskog podrijetla, koja je cijeli život šepala, izrasla je u intelektualnu divu i jednu od najvažnijih i najbeskompromisnijih figura 20. stoljeća. Njezina priča nije samo priča o marksističkoj teoretičarki i revolucionarki; to je priča o nezaustavljivoj borbi za pravdu, oštroj kritici moći i tragičnom životu koji je ugašen nasiljem, ali čije su ideje ostale gorjeti žestinom do danas.
Bila je trostruko potlačena: kao Poljakinja pod ruskom vlašću, kao Židovka u antisemitskom okruženju i kao žena u patrijarhalnom društvu. No, umjesto da je to slomi, upravo su je ta iskustva oblikovala u nepokolebljivu borkinju za svijet u kojem nitko neće trpjeti diskriminaciju i nasilje.
Put od pobune u Varšavi do doktorata u Zürichu
Rođena kao Rozalia Luksenburg u obitelji asimiliranih židovskih trgovaca drvom, odrastala je u domu ispunjenom knjigama i progresivnim idejama. Iako je kao dijete oboljela od bolesti kuka koja joj je ostavila trajne posljedice, njezin je um bio britak i nezaustavljiv. Već u tinejdžerskim danima u Varšavi, gdje se obitelj preselila, uključila se u ilegalne socijalističke krugove, buneći se protiv carističke tiranije i kapitalističke eksploatacije.
Njezina "buntovna narav", kako je zabilježeno u školskim izvješćima, uskoro ju je dovela na radar carskih vlasti. Suočena s neizbježnim uhićenjem, 1889. godine prokrijumčarena je iz Poljske i utočište pronalazi u Zürichu. Ondje, na sveučilištu koje je bilo jedno od rijetkih otvorenih za žene, upisuje studij, a 1897. brani doktorat iz ekonomije na temu industrijskog razvoja Poljske, što je bio gotovo nezamisliv pothvat za ženu tog doba. No, Rosa nikada nije bila žena koja se mirila s postojećim stanjem.
Beskompromisna borba unutar ljevice
Nakon Züricha, njezina borba seli se u srce europskog radničkog pokreta - Njemačku. Pridružuje se moćnoj Socijaldemokratskoj partiji Njemačke (SPD) i vrlo brzo postaje jedan od najistaknutijih glasova njezina revolucionarnog krila. Njezin dolazak na scenu bio je dramatičan. Odmah se suprotstavila Eduardu Bernsteinu, jednoj od vodećih figura stranke, koji je tvrdio da je kapitalizam prevladao svoje krize i da se socijalizam može postići postupnim reformama, a ne revolucijom.
U svom slavnom djelu "Socijalna reforma ili revolucija?", Luxemburg je oštro napala takve stavove. Priznavala je važnost borbe za bolje radne uvjete i veća prava unutar postojećeg sustava, ali je inzistirala da se krajnji cilj - rušenje kapitalizma - nikada ne smije napustiti. Za nju, odustajanje od revolucije značilo je odustajanje od samog socijalizma. Tim je istupom zacementirala svoj status vodeće marksističke teoretičarke, ali i stekla brojne protivnike koji su je se bojali zbog njezine beskompromisnosti.
Protiv imperijalizma i rata
Kako je SPD postajao sve veći i utjecajniji u njemačkom parlamentu, Luxemburg je postajala sve kritičnija prema njegovom skretanju udesno. Njezina analiza kapitalizma išla je dalje od tvorničkih hala; u svom kapitalnom djelu "Akumulacija kapitala" tvrdila je da su imperijalizam i militarizam neraskidivo povezani s kapitalizmom, koji se mora neprestano širiti na nekapitalistička područja kako bi preživio.
Kada je 1914. izbio Prvi svjetski rat, a SPD u parlamentu glasao za ratne kredite, stajući uz "vlastitu" vladajuću klasu, za Rosu je to bila konačna izdaja. Dok su se radnici Europe nekoć ujedinjeni protiv kapitala sada trebali međusobno ubijati u rovovima, ona je s Karlom Liebknechtom i nekolicinom drugih drugova osnovala antiratnu Savez Spartakovaca, političku organizaciju koja je za cilj imala rad na zaustavljanju rata, ali i započinjanju revolucije kojom bi vlast preuzeli radnici, odnosno proleteri. Potkraj 1918. Spartakovci postaju jezgra nove stranke koja dobiva ime Komunistička partija Njemačke. Zbog svog otvorenog protivljenja ratu, veći dio sukoba provela je u zatvoru, odakle je krijumčarila svoje tekstove. Njezin "Juniusov pamflet", napisan iza rešetaka, ostaje jedan od najsnažnijih antiratnih tekstova ikad napisanih.
"Sloboda je uvijek sloboda za onoga tko misli drugačije"
Iako je s oduševljenjem pozdravila Rusku revoluciju 1917., vidjevši u njoj ostvarenje sna o radničkoj vlasti, Luxemburg nije bila slijepa za njezine probleme. Iz zatvorske ćelije oštro je kritizirala boljševičko gušenje demokracije i slobode govora. Upozoravala je da se revolucija ne može provesti dekretima male elite, već mora biti djelo samih masa. Njezina poznata rečenica, napisana upravo u kritici boljševika, postala je geslo svih boraca za istinsku demokraciju:
"Sloboda je uvijek i isključivo sloboda za onoga koji misli drugačije."
Ova predanost demokratskom socijalizmu bila je temelj njezina cjelokupnog djelovanja. Smatrala je da je puna emancipacija žena neodvojiva od borbe radničke klase te da se prava žena, kao i prava svih potlačenih, mogu u potpunosti ostvariti tek u socijalističkom društvu.
Njezin život brutalno je prekinut 15. siječnja 1919. godine. Nakon gušenja Spartakističkog ustanka u Berlinu, Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta uhvatili su pripadnici Freikorpsa, desničarske paravojske koja je djelovala uz prešutno odobrenje socijaldemokratske vlade. Brutalno su ih pretukli, a zatim ubili. Tijelo Rose Luxemburg bačeno je u kanal Landwehr, odakle je isplivalo tek mjesecima kasnije. Njezini ubojice postat će jezgra budućeg nacističkog pokreta.
No, čak i suočena sa smrću, nije izgubila vjeru. U svom posljednjem tekstu, napisanom dan prije ubojstva, proročanski je poručila: "Vaš 'red' izgrađen je na pijesku. Sutra će se revolucija ponovno uzdići uz zveket oružja... Bila sam, jesam, bit ću!".
