Zbog cjepiva smo pohlepni i sebični. Brutalni i nesolidarni

Na samom početku uvjeravali su nas da virus ne diskriminira.
Onda se otkrilo da koronavirus više ugrožava starije i bolesne nego mlade i zdrave. Pa se otkrilo da više pogađa siromašnije, osobito one koji žive bez higijenskih uvjeta i bez pristupa medicinskoj skrbi i bolničkim uslugama. Pa se otkrilo da u zatvaranju zbog koronavirusa najviše stradaju ženska radna mjesta, osobito u uslužnoj djelatnosti  i turizmu.
Zatim smo došli do lockdowna i vidjeli kako je borba protiv koronavirusa u Hrvatskoj itekako bila diskriminirajuća: neki su išli po tajnim klubovima, vjerskim procesijama, političkim skupovima, teniskim turnirima, dok se običnim građanima govorilo da ne smiju izaći iz kuće, grada, županije.

Virus ne diskriminira? Mora da je stvar u ljudima.
Sad smo, pak, došli do spasonosnog cjepiva. I što smo otkrili? Ne samo da virus diskriminira nego i da ljudi diskriminiraju zbog cjepiva.

Bavimo se time već danima, brojenjem povlaštenih koji su se uspjeli preko veze i preko reda domoći viška cjepiva. Rektor Damir Boras, Luka Burilović, gazda hrvatskog rukometa Zoran Gobac, bivši SDP-ovac Slavko Linić, poneki župan, pa oni koji zahvaljujući povlaštenim informacijama kampiraju pred bolnicama da se domognu prve doze (“Da se ne baci”), a čuli smo i kako je Alemka Markotić, ravnateljica klinike “Fran Mihaljević” preko reda cijepila i svoju majku.

Da ne podsjećamo na to da su se cjepiva, navodno u promidžbene svrhe, prvi domogli saborski zastupnici, oni koji provjereno najbolje uzimaju za sebe, potom ministri u Vladi, a kasnije i suci visokih hrvatskih sudova, bez kojih očito ova država ne bi mogla funkcionirati. Prioriteti se moraju znati.

I zato, nakon samog koronavirusa, cjepivo protiv virusa postalo je simbol i katalizator svih problema. Ono što bi nas navodno trebalo spasiti od smrtonosnog virusa izbacilo je na površinu dobro poznate ukorijenjene boleštine koje se kuhaju u ovom društvu. Cjepivo uništava jednu vrstu simptoma, ali pojačava djelovanje nekih drugih, čak i puno težih. 

Otkriva kaos u sustavu, točnije sustavni kaos koji vlada u Stožeru, medicinskim ustanovama, bolnicama, u institucijama koje bi trebale voditi računa o raspodjeli cjepiva, o prioritetima, viškovima i dozama. Onako kako inače funkcionira sustav u Hrvatskoj, preko korupcije, preko veze, preko reda i po poznanstvima, tako je sustav funkcionirao i u dodjeli cjepiva. Ili ga naprosto nije bilo.
I upravo zato što se moglo predvidjeti da će proces cijepljenja prolaziti slično svim drugim procesima u društvu i državi, otkrivena protekcija i dodjela dragocjenog i nedostatnog cjepiva povlaštenima izazvala je toliko zgražanje i gađenje u javnosti. Nisu nas mogli poštedjeti prljavština i korupcije čak ni kad su nam trebali spašavati život.

Cjepivo nas je vratilo u stvarnost i u vezi solidarnosti u društvu. Pomoć stradalima u potresu i neke humanitarne akcije možemo zaboraviti, to su bile samo iznimke od pravila potvrđenog u procesu podjele cjepiva. Nema čekanja da se prvo cijepe prioritetne skupine, stariji, bolesni, zdravstveni radnici i druge službe. Nema osjećaja za drugog. Nema solidarnosti sa slabijima i onima kojima cjepivo više treba. Treba dograbiti što se može. Odmah. Bez oklijevanja. Pod svaku cijenu.

Cjepivo je moglo ubrizgati u hrvatsko društvo toliko nasušnu dozu skoro zaboravljene solidarnosti. Nažalost, dobili smo kontraefekt.
Poput nuspojava, pojava cjepiva izbacila je na površinu svu poznatu bahatost i bezobzirnost, osobito povlaštenih, ali i onih koji upravljaju sustavom i raspodjeljuju cjepivo. Samo dan prije nego što je priznala da je svojoj majci preko reda dodijelila Pfizer cjepivo, prof. Markotić čitala je na misi pred katedralom. Tko bi rekao da će gorljivi kršćani dragocjeni lijek najprije, preko reda, koristeći privilegije, dodijeliti svojoj majci, a nakon toga lažno optužiti novinare da su i oni preko reda tražili cjepivo?!

Očito, cjepivo je za nekoga spas, a za nekoga prokletstvo.
Eto, zahvaljujući tom cjepivu, nekadašnja uzdanica ljevice, Mirela Holy, posegnula je ovih dana za starom poštapalicom urbanih rasista i prozvala “dotepence” koji su došli u Zagreb cijepiti se preko reda. Eto, spasonosno cjepivo je čak i iz SDP-ove ministrice i ORaH-ove predsjednice uspjelo izvući najgore emocije.

Mislili smo, dakle, da će nas famozno cjepivo, ono na čijim kutijama je sjedio Krunoslav Capak, konačno spasiti zlokobne pandemije, a podsjetilo nas je kakvi smo zapravo, kako razmišljamo i kako funkcioniramo, kako smo pohlepni i sebični, kako smo brutalni i nesolidarni.
Umjesto procjepljenja dobili smo prosvjetljenje.