Sve u svemu, bio je to traljav posao. Povodom odustajanja od daljnje potrage za Boeingom-777 na letu MH370 koji se prije tri godine misteriozno srušio u Indijski ocean sa 239 ljudi, Guardian je objavio sve pogreške tijekom potrage zbog kojih olupina nikad nije pronađena. Riječ je o zaključcima neovisne skupine od 20 pilota, znanstvenika, inženjera i drugih stručnjaka iz niza zemalja; SAD, Velika Britanija, Njemačka, Švedska, Francuska, Singapur, Kanada, Novi Zeland i Hong Kong. Nakon rušenja aviona u ocean 8. ožujka 2014. istragu je vodio Australski ured za sigurnost prometa (ATSB).
Najveći problem je bilo to što je avion letio s isključenim navigacijskim sustavima čak nešto više od šest sati, zbog čega nikad nije točno utvrđeno u kojem je trenutku promijenio smjer leta. A to je onda značilo i da je mjesto potrage potpuno promašeno. ATSB je odredio područje površine 60.000 kilometara četvornih kao "najbitnije za potragu", područje površine naše zemlje. Procjenu je ATSB napravio prema trenutku koji je odredio kao onaj u kojem je avion, koji je do tada letio na sjeverozapad, okrenuo prema jugu.
A situacija je bila takva da je u 2.22 sati nakon ponoći malezijski vojni radarski sustav posljednji put uočio avion u Malajskom prolazu, što je u 2.25 potvrdio i Inmarsat. Malaysia Airlines stoga je zvao avion preko radija, potom preko satelitskog telefona u 2.39 i 2.40, ali nitko nije odgovarao, a aviona na radarima nije bilo. Tek u 3.41 satelitske snimke pokazale su da je avion u nekom trenutku neobjašnjivo promijenio smjer i letio prema jugu. A to je onda značilo da je avion smjer mogao promijeniti u bilo kojem trenutku tijekom skoro sat vremena. ATSB je unatoč svemu kao trenutak promjene smjera uzeo 2.39 sati i na osnovu toga odredio područje potrage.
Razlika je sve samo ne sitničava, u najgorem slučaju ATSB je možda promašio početno mjesto potrage za čak 870 kilometara. Richard Godfrey, aeroinženjer iz skupine nezavisnih istražitelja, cijelu je situaciju nazvao "pomalo sjebanom". Jedino što se sa sigurnošću znalo bilo je da se avion srušio u more brzinom od čak 4500 metara u minuti, 270 kilometara na sat, pa se postavilo pitanje je li pilot uopće kontrolirao avion prije nego što je ovaj potrošio svo gorivo. No, do tog trenutka u potrazi se sve moglo još i popraviti, da nije došlo do još jednog katastrofalnog propusta.
Do travnja 2015. istražitelji su pretražili 60 posto zacrtane površine, da bi voditelji misije naglo odlučili udvostručiti područje primarne potrage na 120.000 kilometara četvornih, i to naprosto tako što su prethodno pretpostavljenu trasu leta određene širine, proširili sa svake strane za po nekoliko kilometara. Sve to na udaljenosti od oko 2500 kilometara od zapadne obale Australije. Šest plovila pretraživalo je dno unatoč valovima visokima i do 20 metara, u najekstremnijim uvjetima koji na oceanu uopće mogu vladati.
Godfrey, kao i njegovi kolege iz neovisne skupine, smatraju da je pogrešna bila i pretpostavka da je avion u more pao ostavši bez goriva, jer se inače ne bi moglo objasniti to što je avion ubrzavao dok se rušio u more. Rezultat je razlika od još 100 nautičkih milja procjene mjesta pada. O proširenju trase koja se pretražuje sa 15 na 40 nautičkih milja sa svake strane, da se i ne govori. Jedina usporediva potraga za nekim avionom koji se srušio ona je za letom 447 Air Francea, koji je tragično skončao na liniji iz Rio de Janeira prema Parizu 2009.
Istražitelji su tada također raspolagali s minimumom informacija, cijeli slučaj bio je neopisivo misteriozan, samo što su se oni u nekoliko navrata prilagođavali sve novim i novim podacima koji su izranjali. Avion su naposljetku pronašli usred Atlantika. Za razliku od slučaja s MH370. U slučaju te istrage ostalo je puno neodgovorenih pitanja, počev od toga što vladini službenici uopće nisu htjeli razgovarati zašto je donešena odluka o proširenju trase potrage, a Malaysia Airlines odavala je utisak, tvrde upućeni, da ili nije kapacitirana za takvu potragu ili nije čak niti voljna oko nje se pretrgnuti.
Usto, New York Magazine objavio je da je mjesec dana prije nesreće pilot aviona Zaharie Ahmad Shah koristio simulator leta kako bi postavio rutu leta preko južnog dijela Indijskog oceana, što je podatak kojim se područje potrage navodno moglo ograničiti na pukih 10.000 kilometara četvornih. "Osobno, ja ne mislim da ljudi takve simulacije rade baš svaki dan na simulatoru leta", kazao je Godfrey za Guardian, dodavši da se pomoću te rute tih 10.000 kilometara četvornih nalazilo puno sjevernije od mjesta potrage.
On, također, kao i još neki, smatra da se može govoriti o tome da je pilot počinio samoubojstvo, a to bi onda moglo objasniti i da bi u tom slučaju Malaysia Airlines bio prestravljen tužbama obitelji stradalih. U međuvremenu je javnost izgubila interes za tom temom, izmučena nizom kontradiktornih informacija. Novinar Jeff Wise, primjerice, izbačen je iz skupine neovisnih istražitelja nakon što je dvije godine tvrdio da je avion otet po nalogu Vladimira Putina, te da je završio u Kazahstanu. On je na kraju i sam rekao da je oko slučaja nastala "toksična magla" dezinformacija. U takvom krkljancu naposljetku je ATSB zaključio da su u potrazi došli do samog ruba znanstvenih mogućnosti i ljudske izdržljivosti.
