Ženska glavo! Kad ćeš naučiti gdje ti je mjesto?

Meni tako nekada dođe, kad mi stvari nisu sasvim jasne, da otvorim rječnik. Imam tog stožernog Anića na polici, stamen i nadomoćan drugim knjigama nalazi se na vidljivome mjestu kao izvor objašnjenja i opomena. Dok stoji tako zaklopljen među debelim knjigama, dobro znam da u mraku na 1405. stranici stoji uputa kako se služiti Rječnikom, koju je dobro pročitati prije nego što posegnete za objašnjenjima, pa je i velika šteta što se nalazi na kraju. U toj uputi autor nam podastire jedan od točnijih uvida zapisanih u mudroj knjizi: “Rječnik daje sliku suvremenog stanja jezika i u jeziku sačuvanih sjećanja, tradicija, običaja, načina života, mentaliteta i civilizacije hrvatskog naroda...” 

Tako meni dođe da zavirim u “the knjigu” (onu koja daje sliku naših običaja, tradicija, mentaliteta i načina života) kad ministrica Blaženka Divjak predloži nacrt Zakona o udžbenicima za osnovnu i srednju školu napisan u ženskom rodu, a ministar uprave Lovro Kuščević pošalje odbijenicu i rezolutno zatraži da se nacrt Zakona prebaci u muški, reći ćemo u zakonskim aktima, ispravan rod. Ministrica Divjak svoj potez argumentira pokušajem malog iskoraka u razbijanju stereotipa kao i činjenicom da upravo u tom sektoru radi više od 65% žena, pa zašto onda ne koristiti ženski rod u pisanju zakona, s napomenom koja stoji i inače kad se zakoni pišu u muškom, da se jednako odnose na oba spola.

Neka zlonamjerna žena rekla bi: “Ako ja cijeli život mogu poštovati zakone napisane u muškom rodu, bez obzira na to što smo brojčano nadmoćne, u čemu je problem da se na kolege učitelje, nastavnike, nakladnike i ostale odnosi zakon napisan u ženskom rodu?!” A druga strana, ona koja zastupa suprotno mišljenje, uglavom sastavljena od mudrih muških glava, uz sekundiranje dobre Brune Esih, koja smatra da takva praksa vrijeđa (!) žene, tvrdi da pisanje u ženskom rodu samo unosi pomutnju u postojeće zakonske akte, da neće pridonijeti ravnopravnosti među spolovima i da je takav čin posve nepotreban. 

Novi gaf Top News Je li Blaženka Divjak najveća opsjena reforme?

Iako dobro znamo da jezik, osim strukture i gramatike, posjeduje društvenu funkciju, iako znamo da jezik perpetuira duboko usađene patrijarhalne kodove i stvara stereotipe koji, opet u krug, osnažuju predrasude, nije im se teško praviti ludima i vaditi na pomutnju u zakonskim aktima. Zato, da bismo razjasnili odakle potreba za pisanjem nacrta Zakona u ženskom rodu, zavirimo još jednom zajedno u knjigu i proučimo materiju.

U velikoj količini duhovnog, mentalitetnog i običajnog blaga koje nam je hrvatski jezik i narod namijenio da se njime bakćemo u suvremenosti, posvetimo pažnju rječničkim odrednicama koje se bave ženskim i muškim rodom te tretiranjem istih s posebnim naglaskom na intelektualne osobine koje im se pripisuju. Ako krenemo jednostavno od “žena” nakon odrednice u kojoj se ona po spolu suprotstavlja muškarcu te je se opisuje kao bračnog druga ženskog spola, nadalje je žena “osoba koja spada u poslugu i radnu snagu”, zatim “laka žena” te “javna žena”.

Nasuprot tome, “muškarac” je u rječniku samo i jedino osoba muškog spola. Vidite o čemu se radi? Koliko je silno bogatstvo u našoj tradiciji spram pripisivanju pogrdnih značenja običnoj imenici ”žena”. Upravo zbog toga “javna”, “laka” i “posluga”, u duhu naroda to će se provući i uz nastavnice, nakladnice i ministrice. 

Otud Bruni, a da vjerojatno nije ni svjesna, ideja da zakon pisan u ženskom rodu vrijeđa žene. Nama je u leđnu moždinu zapisano prošireno značenje pridano ženi pa mu se opiremo i u pisanju zakona, čitajući ga kao nešto neprimjereno i rubno. Nadalje, ako krenemo proučavati složenice ili poslovice, obavezno ćemo naići na “žensku glavu”, o kojoj je ovdje prvenstveno i riječ, tad ćemo saznati da je to pogrdan naziv za ženu, koji označava glupu, to jest šuplju glavu.

Kad se radi o starijoj ženi, “svaka baba (to može napraviti)” kaže tradicija našeg naroda i mentaliteta, označava onoga “tko nema osobitih sposobnosti, tko nije posebno okretan, tko nema izrazite fizičke snage, onaj najskromnijih psihičkih, fizičkih, materijalnih i kulturnih snaga, mogućnosti ili dometa”. Kod čestog izraza “bapska posla”, a ženska intuicija govori da se ovih dana dosta koristio vezano uz spomenutu temu, u Rječniku stoji: “bespotreban, suvišan posao, pačanje u ono što se čovjeka ne tiče”.

Blaženka Divjak Top News 'Posve je netočno da će ravnatelj svake škole biti branitelj'

A, da ne zaboravim još i “žensku logiku”, koja u govoru označava “način razmišljanja koji se temelji isključivo na emocijama i intuiciji”, isto kao i, može se reći, “ženska pamet”. Dočim, “muška logika” je ona koja se temelji na razumu te ima pozitivne konotacije. Kad uvećamo svoje kapacitete do maksimuma, imamo još na raspolaganju “ženetinu” i “muškarčinu”, pa će vam možda biti, kao i meni, zanimljivo da te uvećanice, do kojih smo došli istim putem, imaju sasvim suprotna značenja. Dok je “ženetina” pogrdan naziv za ženu, “muškarčina” će biti “pravi muškarac, onaj koji se odlikuje onim što se očekuje od pravog muškarca u vanjštini i ponašanju, tipičan muškarac od glave do pete”. 

Pridjev “muški” bit će u značenju “smjelo, hrabro, odrješito”, ali ako ga pridodamo ženi, nju ćemo pretvorit u “muškaraču” i ona će samo ostati neženstvena žena koja od muškog neće preuzeti smjelost, hrabrost ili odrješitost nego samo nesklad i nezgrapnost, grubu vanjštinu. Vidite li sad kakva je ovo zaumna računica? Bilo bi grubo reći da ovo može smisliti samo muška logika, ali tako ispada. Kao i ponovno aktualno “ličko rukovanje”, koje se, doduše, još ne nalazi u rječniku, ali sintagma je stvorena od istog muškog mozga u kojem je “djevojčura” u narodu “djevojka koja je izgubila dostojanstvo”, a naziv za muškarca koji bi izgubio dostojanstvo u takvom smislu ne postoji, osim kad mu se oduzmu određena materijalna prava stečena nekim zakonom.

Ovako bismo mogli nizati do sutra, baveći se tradicijom u kojoj za kokoši, krave i koze stoje također odrednice vezane uz ženske osobine. U društvu Bruninih prijateljica vrlo vjerojatno prvorotkinja i nerotkinja zvuče normalno, ali borkinja vrlo nezgrapno. Kako bi stari rekli, to jednostavno nije prirodno, ne znajući možda da je “prirodno” samo navika te da u jeziku i društvu postoji samo naučeno i usvojeno, a da su upravo zakoni preslika i okvir tog naučenog i usvojenog. Jedno može djelovati na drugo, ali izuzetno teško, sve dok se predsjednik Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović o ovakvom potezu očituje kao o samo još jednom nepotrebnom ideološkom prijeporu.