Ako je David Hume bio u pravu kada je tvrdio da ne postoji nikakva uzročno-posljedična veza, nego da mi, uslijed toga što smo nebrojeno puta vidjeli da se jedan fenomen pojavljuje iza drugoga, razvijamo naviku i nelegitimno zaključujemo da prvi fenomen uzrokuje drugoga (a tome nije tako jer uzročno-posljedične veze nema), onda je u našem društvu temeljni problem demografija.
Tada su u pravu svi oni koji o demografiji govore s neskrivenim emocijama jer im taj problem nije u uzročno-posljedičnom slijedu i izvan je svih namjera da takve govornike sačuva na vlasti ili dovede na vlast. Oni su, jednostavno, emocionalna bića, duboko zabrinuta što ljudsko ozbiljeno u pripadniku nekog naroda s nekim nacionalnim, jezičnim, religijskim i socijalnim identitetom polako ali sigurno nestaje, u tolikoj mjeri da se približava zastrašujućoj redukciji, redukciji na prošlo vrijeme.
Ukoliko je ovim emotivcima Hume duhovni učitelj, nedvojbeno se radi o demografima amaterima s dobro razrađenim mjerama dovedenim do savršenstva da će, nedvojbeno, na svoju stranu pridobiti snagu čiste evolucije koja ne dozvoljava da ono što vrijedi zauvijek nestane, nego čini da se sve neprestano usavršava.
No, ukoliko Hume ipak nije bio u pravu, i ako ti govornici o demografiji govore kako bi sebi osigurali vlast ili neki politički položaj, onda je u Hrvatskoj temeljni problem neki drugi, a to je problem demokracije. Tada spomenuti emotivci nisu demografi amateri, nego demokrati amateri, ali, na svu sreću, i za ovu pojavu ima evolucijskog lijeka, samo evolucija treba zahvatiti i usavršiti demokraciju. Dakle, naše temeljno pitanje, čini se, glasi: demografija ili demokracija?
Demografija je opterećena brojem naroda koji nestaje ili uskraćena brojem naroda koji se razvija te je, samim time, plemenita i potrebna disciplina. Demokracija počiva na ideji da vlast proizlazi iz naroda i da pripada narodu te je, isto tako, nešto plemenito, ali samo ukoliko je demokracija shvaćena na način da svaki punoljetni građanin ima pravo birati i biti biran.
Demografski problemi nastaju kad naroda nestaje, a demokratski problemi nastaju kad demokracije nestaje, a ona nestaje kad netko sebe postavlja kao onoga koji treba biti izabran, a drugoga gleda kao onoga koji ne smije biti biran, a treće promatra kao one koji ga moraju birati. Ovu prethodnu rečenicu je moguće i jednostavnije izreći:
Demokracija nestaje kad legitimno izabrani predstavnici naroda identificiraju sebe s političkim položajem na koji su izabrani, a tada umjesto brige o javnim poslovima (briga za narod), vode brigu o vlastitim političkim zadovoljstvima i nezadovoljstvima, a narod ih toliko dugo promatra da već vješto razaznaje sve suptilne nijanse bogate palete njihovih 'javnih' osjećaja.
Nevolja je u tome što u krizi demokracije demografski problemi postaju korisna zakrpa za politike isključivanja – od politike isključivanja razložnosti u raspravama do antimanjinskih politika. Budući da se sva stvarnost, ukoliko je razložna, može i verificirati, predložio bih novonastalim i novoprobuđenim demografima na političkoj poziciji s privilegijama, da, kad su već demografiju sveli na problem iseljavanja, od svih iseljenih, a radi se o konkretnim osobama pa im je moguće postaviti i konkretno pitanje, saznaju razloge zbog kojih su iselili.
Neka ti razlozi konstruiraju njihove nove emocije, tada će one biti autentične, jer će prestati biti osobne i postat će javne. Možda će tada demografi amateri shvatiti da proces samospoznaje uključuje i samokritiku, a ona daje slobodu, inače će, bez samospoznaje i samokritike, onaj koji je nešto učinio jednom, isto učiniti i drugi put, kao što će i treći put učiniti, samo ako mu se pruži prigoda, ono što je već učinio prethodna dva puta.
Kriza demokracije nastaje uslijed fiksiranosti na sebe, a demografski problemi zemlje u kojoj postoje problemi demokracije su problemi za tu zemlju, ali i egzistencijalno rješenje za one, kad smo u domenu promišljanja uključili iseljavanje, koji su iselili jer im je zemlja primateljica omogućila ono što im nije mogla omogućiti zemlje iz koje su otišli.
U zdravim demokracijama, primjerice, predsjednica/predsjednik države, premijerka/premijer i predsjednica/predsjednik parlamenta ne koriste medije kako bi javnost obavijestili o tome što misle jedni o drugima i u kojoj su fazi distribucije emocija.
U rastućim demokracijama, demografija nije svedena na imperativ ostanaka, u njima postoji i privlačnost useljavanja, ali te demokracije nisu antimanjinske. Ne treba nas čuditi što građani sve više umjesto mogućnosti da biraju, ovladavaju vještinom pružanja emocionalne potpore kandidatu kojega politički (ili emocionalno, granica je ionako fluidna) preferiraju, kao što nas ne treba čuditi što u zapovijedi ostanka neki vide demografsku mjeru onih koji su na politički položaj došli s namjerom da s njega nikad više ne odu. Zemlja u kojoj postoji problem demografije ili demokracije, zasigurno je zemlja u kojoj rješenje treba tražiti u demografiji i demokraciji.
Dakle, tamo gdje je problem 'ili', rješenje se pronalazi u 'i', kao što, uostalom, uključivost uvijek i jest rješenje, shvatimo to jednom, s Humeom ili bez njega.
O autoru:
Marko Vučetić je nezavisni saborski zastupnik koji u Saboru volontira, pročelnik je i profesor na Odjelu za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zadru te teolog.
