Nedavna lista zemalja u kojima redovito dolazi do manjka penicilina otkriva da takvog penicilina, što se tiče EU-a, povremeno nedostaje u Belgiji, Švicarskoj, Grčkoj i – Hrvatskoj. Za mnoge zemlje Afrike, potom u Indiji, Indoneziji, Kambodži jasno je da je uzrok siromaštvo tih zemalja ili barem brojnih siromašnih milijuna. Šokantno je da penicilina nedostaje i u SAD-u, Kanadi, Brazilu i Australiji. Nije isključeno da je slično stanje i u Kini, Rusiji, mnogim drugim zemljama duljem Euroazije za koje podaci ne postoje.
Kako je moguće da tog najjednostavnijeg antibiotika nema dovoljno u najrazvijenijim zemljama svijeta, ili u Hrvatskoj s ogromnom tradicijom visoke razine javnog zdravstva i proizvodnje lijekova, a ima ga u skoro svim zemljama Latinske Amerike, u jednoj Mongoliji, u Bocvani, čak i u Mauritaniji, DR Kongu...?
Zato što mnoge razvijene zemlje imaju do te mjere monopolizirano tržište lijekovima ili barem podijeljeno među najbogatijim kompanijama kojima se "ne isplati" proizvoditi penicilin koji je najjeftiniji, za kojim je potražnja najveća tamo gdje je najveće i siromaštvo. Neusporedivo je isplativije istraživati lijekove i terapije za bolesti od kojih najčešće obolijevaju bogati u bogatim zemljama – rak, kronične bolesti. U ovom slučaju biznis s lijekovima zadaje težak udarac liječenju ljudi.
A penicilin je inače prvi izbor lijekova u suzbijanju niza zaraznih bolesti dandanas. Sve su to razlozi zašto su dobre vijesti u vezi antibiotika u 21. stoljeću ekstremno rijetke. Možda i jedina bila je ona s početka 2016. Tada su znanstvenici otkrili Teixobactin, što je izazvalo pravo malo slavlje očajnih istraživača. Čak unatoč tome što se prognozira da će ovaj lijek biti u proizvodnji tek 2021. Razlog za toliko slavlje nije bilo čak niti to što se smatra da će ovo otkriće dovesti do otkrića još nekoliko srodnih antibiotika nove generacije.
Razlog za slavlje je bio čisti očaj, činjenica da su posljednji novi antibiotici pronađeni još – u 1980-ima, prije čak 30 godina. A to znači da je tri desetljeća kompletno čovječanstvo intenzivno treniralo nepregledno mnoštvo vrsta bakterija na otpornost na antibiotike koje imamo, a bez da smo pronalazili nove. Šokantno je da se čovječanstvu lampica počela paliti dovoljno alarmantno da počnu nešto poduzimati tek prije 10-ak godina.
Colistin, kojim su liječnici spašavali baku Rijua Agrawala, nije posebno elegantan lijek, nipošto nije suvremen. To što je taj antibiotik posljednji izbor dogodilo se sasvim slučajno, samo zato što kod ljudi izaziva teške nuspojave, primjerice otkazivanje bubrega, pa se nikada nije masovno primjenjivao u liječenju. Zato on i jest danas takav da ga ljudske bakterije ne poznaju, pa je djelotvoran, koliko god je neugodan dotle da u rijetkim slučajevima može i ubiti pacijenta koji ionako umire od bakterije otporne na druge lijekove.
Ima takvih antibiotika i još, samo što se relativno često događalo da su one lijekove koji se nisu koristili kod ljudi, u nekom trenutku počeli koristiti uzgajivači životinja za klanje u industrijskom uzgoju. Kako bi apsolutno ubrzali rast životinja i tako ih što prije mogli ubijati za meso, diljem svijeta – od SAD-a, preko Europe do Kine – počeli su životinje toviti i hormonima i antibioticima, i to antibioticima u tonama, doslovno.
Nitko isprva nije računao na to, ali se još prije puno godina ispostavilo da takvo nemilosrdno bombardiranje životinja antibioticima i kod njih dovodi do razvoja otpornosti na antibiotike. I to kakvog!? Pa su mnogi lobisti i tada tvrdili da je mala vjerojatnost puta takvih bakterija do ljudi. A onda je došlo do šokantnog otkrića – dokazano je da bakterije međusobno zaprepašćujuće brzo razmjenjuju razne gene, jer to su jednostavna bića, jednostanična, i to im je neusporedivo lakše nego bilo kojim drugima.
18. studenog 2015. stigao je dokaz da je stvar definitivno otišla u smjeru potpune katastrofe. The Lancet je objavio otkriće kineskih znanstvenika da u nekim bakterijama postoji gen "mcr-1", koji nosi otpornost na colistin, naš posljednji antibiotik što smo mislili da nam može pobiti baš sve. Pa je onda ispalo da je mcr-1 pronađen u svinjama na farmama. Pa je ispalo i to da je pronađen i u mesu u supermarketima. Na kraju, prisutnost gena mcr-1 utvrđena je u uzorcima bakterija kod 16 oboljelih – ljudi u Kini.
Očekivati da se E. Coli s tim genom zadrži isključivo unutar granica Kine, u svijetu u kojem se za 15 sati od Pekinga avionom može stići bilo kamo, malo je reći da je suluda. Do danas se mcr-1 proširio po Danskoj, Njemačkoj, Vijetnamu, Španjolskoj, SAD-u... Zapravo je generalno ispravno konstatirati da taj gen kruži među bakterijama diljem svijeta.
EU se pokazala još najprisebnijom u cijelom svijetu i već 2006. godine, zapravo je i to užasno kasno, ali u usporedbi s drugima ispalo je da je EU prva najstrože zabranila korištenje antibiotika u uzgoju životinja za meso kako bi se time ubrzavao njihov rast. EU je naprosto presjekla suludu praksu za maksimiziranjem profita megatvrtki. Američki FDA to je učinio tek 2017., čak 11 godina poslije. Do tada se u SAD-u životinje godišnje tovilo s – 12.000 tona antibiotika.
Isto je i Kina tek prošle godine prestala toviti životinje antibioticima, čak i colistinom. No, kako stvari za sada stoje, izrazito prekasno jer je još odavno jedno javno zdravstveno pitanje prvo srozano do razine pukog pitanja o profitu u farmakologiji, potom još niže do razine profita u tovu životinja, da bi čovječanstvu sve skupa eksplodiralo u lice kao prijetnja katastrofalnom pandemijom i kao civilizacijski, možda i evolucijski sigurnosni problem.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Nije nam dosta HDZ-SDP.a,sad još i ospice.