Zahvaljujući samopopravljajućim premazima, de facto samozarastajućim ili samozacjeljujućim, napuknuti ekrani ili ogrebotine na karoseriji automobila mogu se sami popraviti. Diljem svijeta mnoštvo znanstvenika godinama radi na ovoj viziji koja se široj javnosti dandanas može činiti kao čisti ZF. Nekim je znanstvenicima posljednjih godina čak i uspijevalo stvoriti pojedine "pametne materijale" s takvim ili sličnim svojstvima, ali je problem redovito bio u tome što su ti materijali redom bili relativno mekani.
A sada, znanstvenicima je uspjelo takva svojstva dobiti i na tvrdim površinama. Kako navodi publikacija Američkog kemijskog udruženja "ACS Nano"stručnjacima iz kemije i fizike okupljenima oko Minga Yanga sa Sveučilišta Harbin u Kini ovo nevjerojatno postignuće uspjelo je tako što su imitirali strukturu ljudske kože. Do toga su došli tako što su počeli s nanošenjem tankog sloja jednog mekanog polimera na staklo.
Nakon faze sušenja, znanstvenici su nanijeli još jedan sloj istog polimera, a odmah potom nanijeli su i sloj polimera koji je u sebi sadržavao mikroskopski sitne čestice grafen oksida, praktično pahuljice tog materijala. I kad je sve bilo gotovo, ono što su dobili površinski je pod mikroskopom djelovalo poput vanjskih slojeva ljudske kože, usto tvrdoće zubne cakline.
"S takvom strukturom nalik koži kombinirali smo samozacjeljujuća svojstva kože s mehaničkom otpornosti zubne cakline", nonšalantno je za publikaciju ACS-a kazao Yang. I u čemu je kvaka? U tome što su znanstvenici potom površinu onoga što su dobili nemilosrdno na nekoliko mjesta zagrebali ogrebotinama širine oko dvadesetinke milimetra, oni bi rekli 50 mikrometara.
Da bi na kraju sve skupa polili vodom i promatrali da je voda isprovocirala donje, mekanije dijelove polimera da se pokrenu i u roku od pola sata polimerski lanci su naprosto povezali i ispunili brazgotine koje su znanstvenici nanijeli na površini materijala. Pored toga pokrenule su se i ravnomjerno rasporedile i one grafitne pahuljice, tako da nakon svega jedva da se čak i pod mikroskopom mogao primijetiti kakav "ožiljak" na površini materijala.
Sljedeći korak u razvoju ovog materijala, navode znanstvenici, bilo bi postići još i to da takav materijal bude proziran. Znanstvenici su, inače, i prije objavljivanja znanstvenog članka, krenuli pripremati takva svojstva materijala koji bi bili sposobni sami sebe popraviti i pod agresivnim utjecajem svjetla i ekstremne topline.
