"Dijete sjedi pred njima i zapravo po ničemu ne izgleda mrtvo. Kako da im objasnimo odakle nam zaključak s kojima im pristupamo?", objasnio je situaciju David Urion, pedijatrijski neurolog iz Bostonske dječje bolnice. Desetljećima liječnici imaju ovlasti proglasiti smrt mozga, što je razumljivo, a što onda znači proglašenje smrti osobe.
U SAD-u, kao i mnogim drugim zemljama svijeta, smrt mozga definira se nepovratnim gubitkom svih moždanih funkcija, uključujući i moždano deblo, neovisno o tome što pritom srce i pluća nastavljaju funkcionirati sa ili bez strojne podrške. Kako bi takva procedura bila moguća, liječnici moraju poznavati odgovarajuće testove kojima podvrgavaju pacijente prije nego što ih proglase mrtvima i "iskopčaju".
Wall Street Journal (WSJ) objašnjava što se događa u posljednje vrijeme u SAD-u nakon što su obitelji nekih od preminulih ili onih kojima to prijeti, pokrenuli raspravu o tom pitanju, u nekim slučajevima i sudske postupke. Neki liječnici reagirali su tako da su predložili da praksa pri proglašavanju moždane smrti ubuduće bude da članovi obitelji budu prisutni pri svim testovima proglašenja moždane smrti.
Koliko je stvar u SAD-u postala ozbiljnom svjedoči izjava Davida Greera, voditelja neurologije na Bostonskoj sveučilišnoj školi medicine, koji je zabrinut da se, pod pritiskom javnosti, dosadašnja praksa naprosto raspada, kao i cijeli koncept, unatoč tome što su najnovije smjernice za liječnike donesene 2010. Danas pojedine bolnice imaju različita pravila koliko liječnika mora sudjelovati u testovima, kojih profila, te koliko se mora čekati između pojedinih testova moždanih refleksa.
A ako postoje bitne razlike, kako će onda javnost vjerovati u prosuđivanje slučajeva u kojima je riječ o životu ili smrti nečijeg člana obitelji? Profesorica neurologije i neurokirurgije sa NYU Langone Health Ariane Lewis objašnjava da bi svi liječnici morali razumjeti koncept moždane smrti i primjenu smjernica za njeno utvrđivanje. Na isti način, naravno. Posljednjih godina, one bolnice koje su svjesne problema, krenule su uvježbavati liječnike čak i proceduralno ujednačenim načinima priopćavanja smrti obiteljima.
Društvo za neurokritičnu skrb zbog toga je organiziralo "Brain death toolkit", zbirku video i drugog materijala iz kojih liječnici uče najmoderniju ujednačenu proceduru proglašavanja moždane smrti. Na NYU School of Medicine svi studenti moraju proći 90-minutni trening, koji uključuje i učenje zakonskih i medicinskih objašnjenja procedure proglašavanja moždane smrti.
Na kraju je ispalo da je 86 posto onih koji su prošli taj test reklo da se nisu osjećali neugodno pri proglašavanju smrti, dok su se liječnici koji taj trening nisu prošli, osjećali potpuno mirni i čiste savjesti u samo 18 posto slučajeva. Ono što i dalje ostaje najveći problem pri određivanju trenutka smrti opisuje primjer situacije u kojoj obitelj treba prihvatiti činjenicu da je praktično mrtvo njihovo dijete, koje je stradalo s kobnom ozljedom mozga, ali kojemu srce i dalje uredno otkucava, čija je koža topla na dodir.
Jedan od boljih, odnosno manje tragičnih načina, jest da obitelj bude prisutna dok liječnici djetetu pritišću prstom nokat, štipkaju ih, povlače im komad pamuka ispod nosa, sve kako bi vidjeli je li pri svijesti, a potom svjetiljkom u oči provjeravaju reagiraju li zjenice, pomiču im glavu naprijed, nazad, pri čemu bi pacijent s još funkcionalnim refleksima mozga trebao pomicati oči u suprotnom smjeru od smjera kretanja. Ili da se u nekom trenutku uvjere je li pacijent u stanju samostalno disati ako mu se isključi respirator.
Dr. Urion iz Bostona, specijalist za pedijatrijsku neurologiju, kaže da se među liječnicima naveliko raspravlja treba li uvesti test znan kao angiogram četiriju krvnih žila. Riječ je o takvom angiogramu pri kojem se u glavne krvne žile koje vode do mozga ubrizgava kontrast, a potom rentgenski prati postoji li cirkulacija iz vrata dalje u mozak. Ako cirkulacije krvi nema, stanje je savršeno jasno.
Neki liječnici smatraju, međutim, da se problemu ne bi smjelo pristupati uniformno, nego individualno, jer bi se na taj način izlazilo u susret onim obiteljima ili, u slučaju registra s posebnim željama pojedinca koji je nastradao ili obolio, koji su odlučili da život ne znači samo fizičke reakcije, nego i kvalitetu života. U svakom slučaju, određivanje kriterija i procedure za utvrđivanje moždane smrti za sobom povlači i više od emotivnog doživljaja članova obitelji.
Ovakve situacije imaju posljedicu po oporavak obitelji od traume, po troškove zdravstva na ime bolničkog liječenja, rokova i okolnosti sahrane, nasljedstva i niza drugih suštinski praktičnih odnosa među ljudima. Vrlo često prije svega i na spašavanje organa kojima se transplantacijom mogu spasiti mnogi drugi životi. Problem je u tome što se očajne obitelji vrlo često nadaju čudesnom oporavku sasvim, i teoretski izgubljenih slučajeva. Posebno zato što se, iako ekstremno rijetko, to ponekad i događa.
Najpoznatiji slučaj koji navodi Dr. Greer za WSJ onaj je Jahija McMatha koji je imao 13 godina kada je uslijed komplikacija u Dječjoj bolnici Oakland, proglašen moždano mrtvim. Obitelj je pokrenula sudski postupak po cijeloj sudskoj vertikali, tražeći da im se dopusti da predstave dokaze po kojima dječak ima minimum moždanih funkcija, što bi značilo da ne bi imao moždanu smrt.
Danas je dječak već mladić, doduše na aparatima za održavanje života, a kako kaže Dr. Greer, u njegovom se slučaju vjerojatno pogriješilo u utvrđivanju moždane smrti, iako se postupalo u skladu s kriterijima. "Taj slučaj ne možemo gurnuti pod tepih. Bili smo u krivu u pogledu moždane smrti u tom slučaju."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Mora::::: se cekati raspadanje, inace sve je netocno!
kad počne trunuti