Još prije 30 godina dr. Demetrius Albanes drznuo se javno izreći teoriju da bi viši ljudi mogli biti izloženiji riziku da obole od raka, nego niži. Logika nije mogla biti jednostavnija. Viši ljudi imaju u tijelu više stanica, pa bilo da se ide tragom njihovog broja ili još i više broja njihovih dijeljenja, veći je rizik da se DNK neke stanice zbuni, da neko dijeljenje pođe po krivu na takav način da počne bujati tkivo koje nije dio organizma.
Samo što u populaciji ljudi, kako god vam se činilo, razlike u visini nisu baš tako velike da bi razlike u pojavnosti raka kod ljudi viših stasom tako odskakale od one kod nižih. Ali jest velika kod nekih drugih vrsta, posebno pasa. Između različitih pasmina pasa razlika u tjelesnoj masi najvećih u odnosu na najmanje je ogromna, primjerice između tibetanskog mastifa i praškog štakoraša.
Pa iako se ne može logika veličine direktno primjenjivati, jer neke pasmine imaju veći, neke manji genetski bazen iz kojeg su se razvile, generalno od pasmine od pasmine ipak postoji više nego očita povezanost s učestalošću raka kod većih pasmina. Statistike idu tome u prilog. Leonard Nunney, evolucijski biolog sa Sveučilišta Kalifornija, provjerio je koliko se isti zakon velikih brojeva može primijeniti i na ljude. Naravno, uvažavajući da povrh toga na povećani rizik od raka utječe i mnoštvo drugih stvari.
Ispalo je da generalno uzevši rizik od obolijevanja od raka raste za 10 posto na svakih 10 centimetara povećane visine. Svoje istraživanje objavio je u Proceedings of the Royal Society B i kod manjeg dijela kolega nije baš došao na dobar glas. Oni su predlagali teze po kojima različite stvari u razvojnoj dobi utječu na visinu rasta odnosno kasnije izloženosti riziku od raka; prehrana, zdravlje, društveno okruženje.
Nunney je, međutim, pokazao da samo četiri vrste raka nisu povezane s visinom, i to rak jednjaka, gušterače, želuca i usta, svi ostali definitivno odgovaraju obrascu. Pritom se pokazalo da se visoki rast kod žena posebno istaknuto poklapa s rakom štitnjače i rakom kože, a kod muškaraca s rakom kože.
"Visoke osobe posebno su izložene skoro svim vrstama raka. Ali rak kože, poput melanoma, pokazuje neočekivano snažnu vezu s visinom. To bi moglo biti i zato što je hormon IGF-1 na visokim razinama kod visokih odraslih osoba", objasnio je.
Taj dio s hormonom njegovu osnovnu tezu zapravo može zamagliti, to da je rak vjerojatniji ako je na raspolaganju više stanica i više dijeljenja, pa ju je zato i izolirao. Ostalo se više manje poklapa. Ako na raspolaganju imate dvostruko više stanica, onda imate i dvostruko veći rizik od raka. Ako imate dvostruko veće dijeljenje stanica, onda se rizik od raka povećava za čak i više od dvaput. Jedno u kombinaciji s drugim rizik može lansirati nebu pod oblake u odnosu na prosjek u stanovništvu. Dijeljenje stanica usto ima veze i s dužinom života.
"Dug život je najgora stvar ako želite izbjeći rak. Ali, što je onda alternativa?", zafrkavao se pri predstavljanju rezultata studije.
Ono što nije zafrkancija je da su muškarci u prosjeku viši od žena, pa ako i postoji, a postoji, niz drugih objektivnih faktora koji mogu biti uzrok tome, još uvijek je utjecaj visine vrlo zanimljiv za veću učestalost raka kod muškaraca u odnosu na rak kod žena. Nunney procjenjuje da se višem prosječnom rastu muškaraca u odnosu na žene može pripisati oko trećine veće učestalosti raka. Ostalo je posljedica drugih razloga. To se okvirno ekstremno može primijeniti na pse.
Američke veterinarske organizacije navode kao raku najizloženije pasmine rotvajlera, bernskog planinskog psa, bouvier des Flandres, njemačkog ovčara, njemačku dogu, labradora, bichon frisea, boksera, zlatnog retrievera... Uopće, ako nekih razlika i ima u top 10 od izvora do izvora, u pravilu se samo po jedna mala pasmina uspijeva ugurati između redom većih, masivnijih pasmina, što definitivno odgovara okvirnoj tezi po kojoj veći broj stanica u organizmu dovodi do veće izloženosti razvoju raka.
No, netko se onda može sjetiti da se veća učestalost raka ne primjećuje kod velikih životinja u odnosu na male. Čak, ljudi i miševi imaju otprilike istu učestalost pojave raka u odnosu na prilagođenu dob. Kvaka je u tome, objašnjava ovaj evolucijski biolog, što su pasmine kod pasa, genetski uvjetovana visina kod ljudi, dakle unutar iste vrste, rezultat relativno vrlo kratkih evolucijskih, odnosno genetski selekcijskih procesa.
Kod različitih vrsta osobine po kojima se vrste razlikuju od vrsta u pravilu su posljedica neusporedivo dugotrajnijih procesa, što znači da je prirodna selekcija od vrste do vrste učinila to da je eliminirala one gene iz vrste koji su uzrokovali izrazitu izloženost riziku od raka.
