Povodom Međunarodnog dana raka 4. veljače, posvećenog podizanju svijesti o opasnostima i o liječenju, svjetski poznata aktivistkinja Sylvie Beljanski napisala je za Newsweek povijesni i znanstveni pregled obolijevanja od raka i razvoja liječenja karcinoma. 2012. godine od taka je diljem svijeta oboljelo 14,1 milijuna ljudi, a do 2030. očekuje se da će godišnje obolijevati 21,7 milijuna ljudi godišnje.
No, brojke nisu tako mračne. Prema aktualnim podacima koje je objavilo Američko društvo za rak "od raka obolijeva sve manje Amerikanaca, a oni koji i obole, sve dulje i češće preživljavaju". To ne znači da su Amerikanci pronašli sveti gral izlječenja od raka. Napredak jest postignut, doista postoje i neke vrlo sretne priče, ali je najčešće riječ o zakonodavstvu i izvorima financiranja pomoću čega se uspjelo ranije dijagnosticirati rak, nego što je riječ o pravom unapređenju liječenja.
"Smanjenje učestalosti pušenja ključan je faktor u smanjenju stope obolijevanja od raka", komentirao je dr. Otis Brawley, glavni medicinski službenik iz Američkog društva za rak. Smanjenje stope raka debelog crijeva dobrim je dijelom povezano s time što sve više ljudi ide na kolonoskopske preglede kojima se na vrijeme otkrivaju i uklanjanju predkancerozni polipi.
Što se tiče raka prostate, manja stopa pojavnosti pripisuje se manjem broju prijavljenih slučajeva otkako se odustalo od rutinske primjene testa PSA, kreiranom kako bi se ciljano dijagnosticirao upravo taj tip raka. Problem je bio u prevelikom postotku lažnih pozitivnih nalaza pri takvom testiranju. Sve ostale vrste raka su u porastu; leukemija, rak jezika, krajnika, tankog crijeva, jetre, gušterače, bubrega, štitnjače, rak vulve, endometrija, muški rak dojke, rak tetisa, rak grla.
Kod osoba u dobi između 60 i 69 godina učestalost raka jetre povećala se za osam posto u razdoblju između 2010. i 2014., i to godišnje, a kod onih u dobi od 70 godina i starijih za 3 posto. Naprosto je činjenica da je početkom 20. stoljeća od raka oboljevala tek svaka dvadeseta osoba. U 1940-ima to je već bilo jedan na svakih 16. U 1970-ima broj je porastao na jednog na svakih 10. Danas se smatra da će od raka tijekom života oboljeti svaka treća osoba.
Isti se trendovi primjećuju i kod djece. Od sredine 1970-ih učestalost je rasla 0,6 posto godišnje, što čini rast od ukupno 24 posto u posljednjih 40 godina. Gdje onda potražiti sigurnost? Desetljećima su uobičajene metode za borbu protiv raka bivale operacija, kemoterapija i radioterapija.
Dandanas kemoterapija ima prosjek od pet godina preživljavanja kod samo dva posto svih oboljenja od raka, a napredak u razvoju tretmana za najoubičajenije oblike raka i dalje se mjeri u dodatnom preživljavanju u mjesecima, a ne godinama. Ima li onda smisla trošiti više novca na istraživanja? Novac, zapravo, uopće nije problem, jer je rak industrija koja vrijedi milijarde.
"Više od 40 godina otkako je proglašen rat raku, potrošili smo milijarde dolara u dobre svrhe. Samo Nacionalni institut za rak potrošio je 90 milijardi na istraživanja i liječenja. U SAD-u se raku posvetilo 260 neprofitnih organizacija, više nego za srčane bolesti, AIDS, Alzheimer i moždani udar skupa. Danas sve te organizacije skupa raspolažu godišnjim budžetom od 2,2 milijarde dolara", napisala je prije pet godina dr. Margaret Cuomo.
Stvar je u tome da je industrija raka izgubila svoj put računajući da će tržište raka stalno rasti, da se neće smanjivati. O tome je 2004. pisao Clifton Leaf u članku za naslovnicu Fortunea, ustvrdivši da su se traganja za znanjem pretvorila u svrhu samima sebi, umjesto da svrha bude okončanje te raka uopće. Naslov je bio provokativan: "Zašto gubimo bitku s rakom?", a ispod se nastavljalo: "I kako da je dobijemo".
U članku je naveo niz čudesnih lijekova koji su se pokazali da to nisu; počev od radijacije, preko interferona, interleukina-2, endostatina i gleeveca. Zaključio je konačno da "moramo promijeniti način na koji razmišljamo o raku" i da će se na kraju doći do tretmana višestrukim lijekovima, možda u kombinaciji s tradicionalnim kemoterapeuticima, možda ne, ali da će sigurno morati doći do puno šire suradnje. No, što ako je rješenje uvijek bilo tu negdje oko nas, a farmaceutska industrija ga je naprosto previdjela?
Prirodni proizvodi oduvijek su slovili kao odličan putokaz za razvoj lijekova. Takav je bio slučaj još od 1963. kada je FDA odobrio vincristine, odnosno vinka alkaloide koji su otkriveni u biljci Catharanthus roseus koja raste na Madagaskaru, a pronađena je i na Jamajci te na Filipinima. Bilo je takvih slučajeva mnoštvo.
Problem je bio u tome što se pokazalo da samo sasvim nove molekule, one koje se mogu patentirati, donose znatan povrat investicija, te što su molekule, onda kada su postale toliko originalne da ih se može patentirati, ujedno postale i izrazito toksične. To je odredilo smjer u kojem se razvijala farmaceutska industrija u razvoju lijekova. Tako se dolazi do zaključka, ukoliko bi se najbolji tretman možda krio u prirodi, njega farmaceutske kompanije uopće ne bi uočile jer u tom smjeru ne bi išao njihov interes.
Sustav je naprosto izvitoperen. Istraživanja pokojnog Mirka Bejlanskog, jednog od prvih zelenih molekularnih biologa, pokazala su da je karcinom moguće tretirati na nove i netoksične načine isključivo prirodnim molekulama koje selektivno ciljaju stanice raka. Beljanskog su svojedobno zvali i kako bi liječio rak prostate predsjednika Francuske Francoisa Mitterranda, te mu je produžio život toliko da je ovaj preživio cijeli svoj drugi predsjednički mandat.
No, nakon što je Beljanski umro određeni krugovi bacili su se svim silama na potpuno brisanje njegovog rada i naslijeđa. Od 1999. Zaklada Beljanski iz New Yorka počela je financirati neprofitna istraživanja prirodnih tvari koje je otkrio Beljanski u cilju pronalaska novih terapija protiv raka. Ovi istraživački programi, skupa s još nekim institucijama - Columbia University Medical Center, Kansas University Medical Center i Cancer Treatment Centers of America – doveli su redom do mnoštva zapaženih znanstvenih članaka.
Istraživanja su do sada pokazala da su dvije molekule, između ostalih koje je otkrio dr. Beljanski, djelotvorne kod različitih vrsta raka (uključivo prostatu, jajnike i gušteraču), da pomažu pri tretmanu predkanceroznih stanica, da su djelotvorne kad rak više ne reagira na kemoterapiju, da bez nuspojava sinergički djeluju u kombinaciji s kemoterapeuticima, da djeluju protiv metastatskih stanica karcinoma.
Zdravstveni sustavi diljem svijeta pod ogromnim su pritiskom sve većih troškova i dugih lista čekanja na skupe konvencionalne terapije. Neki sustavi funkcioniraju bolje od drugih, ali svi se povijaju pod rastućim troškovima i manjkom pristupa. A glavno pitanje nije je li tretman skup i može li ga se priuštiti, nego je li djelotvoran. Čak i jeftin tretman koji nije djelotvoran, zapravo je preskup. Vlada bi mogla pobijediti rak.
I to tako da promijeni patentne zakone koji navode farmaceutske kompanije da stalno stvaraju isključivo molekule koje je sintetizirao čovjek kako bi zarađivale na njima, tako što bi mijenjala pravila o grantovima pojedinim istraživačima, konačno, tako što bi zdravstveni sustav kojem je u centru bolest stvorila zdravstveni sustav kojem je u centru pacijent i njegovo zdravlje. Dobra je vijest da sve više liječnika odbija da ih se pretvara u onoga koji u pet minuta prepisuje recept.
Liječnici sve vše uočavaju da je medicina holistička disciplina, oni sve češće vrednuju prehranu, psihologiju i okoliš kao dio svoje prakse. A i pacijenti su u međuvremenu sve obrazovaniji i imaju sve veću moć. Oni i sami sve češće zahtijevaju personalizirana rješenja umjesto starog pristupa medicini s jednim lijekom za jednu dijagnozu. Statistike pokazuju i to da, dok živimo u sve zatrovanijem svijetu, sve više i više velikih ljudi hrabro se i bespoštedno bori protiv svog raka i – pobjeđuje.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
kako se cijela ova priča uklapa u istraživanja dr. ivana đikića?