Ako je tko mislio, kralja Ričarda III 1485. godine u bici na Bosworthu ipak nije ubio njegov nećak Edmund, kao što serija "Crna guja tvrdi da je neslavno poznati mlađi sin Ričarda IV slučajno za glavu skratio svog strica. Ričard III je tog dana doista izgubio bitku protiv Henrika VII Tudora, čovjeka koji je time praktično zacrtao svoju pobjedu u Ratovima ruža dvije godine poslije.
I kada je Henrik VII već mislio da sad sve može ići samo na bolje, poveo je nakon bitke svoje izmučene trupe iz Leicestershirea u London, da bi samo tjedan i pol nakon bitke ispalo da je s vojskom u glavni grad Engleske na izmaku Srednjeg vijeka donio i do danas ne do kraja riješenu misterioznu epidemiju. Groznicu je kod oboljelih nagoviještao sveopći osjećaj nemira, za čime je slijedila drhtavica, bolovi, glavobolja, a na kraju i snažno znojenje.
BBC-ova Zaria Gorvett opisuje da su oboljeli bili doslovno okupani znojem, zbog čega su trpjeli neutaživu žeđ i na kraju padali u delirij. Na kraju su potpuno iscrpljeni padali u čvrsti san. Povijesni izvori navode da se smrtnost penjala sve do 50 posto. Bolest je na kraju dobila ime "bolest znojenja", što je naknadno prelazilo u varijante naziva "engleska bolest znojenja" i "engleski znoj".
U šest tjedana haranja Londonom, bolest je pobila 15.000 ljudi, a potom se proširila i posjetila i Europu, ostavljajući iza sebe opustošene gradove, ucviljene i prestravljene preživjele, zvona koja su sumornim ritmom ispraćala mrtve. I nije to bio kraj. Umjesto da uživaju plodove pobjede grba s crvenom ružom Kuće Lancastera nad odvratnom bijelom ružom Kuće Yorka, narednih šest generacija Tudora doživjelo je ukupno četiri vala epidemije te iste misteriozne bolesti tijekom jednog stoljeća od prve epidemije.
Sin Henrika VII, Henrik VIII – da, baš onaj Henrik VIII, tijekom jedne takve epidemije bio je preneražen od straha. Svake noći je spavao u drugom krevetu, računajući da bi na taj način mogao zavarati bolest koja je vrebala. Lako se danas njemu narugati, ali u dobu u kojem nisu imali, otprilike, blagog pojma o pojavi kakve prirode je riječ, epidemija je stvarno bila užasna. Činilo se da se pojavljuje niotkud, u nekim slučajevima ljudi su umirali u roku od samo nekoliko sati.
Pisalo se da je bilo moguće vjenčati se oko doba ručka, a umrijeti u doba večere. Što se tiče Henrika VIII, činilo se da je bolesti posebno drago udarati po plemstvu. Epidemije su nemali broj ljudi pobile po sudovima, pa je tako 1528., došavši do Anne Boleyn, umalo ubila njegovu prvu u nizu vječnih ljubavi do kraja života. On se, istina, držao puno kilometara podalje od nje dok je bolovala, ali joj je viteški poslao svog liječnika. Niti danas nije jasno što je bio uzročnik engleskog znoja.
No, općenito se smatra da to nije mogla biti niti gripa niti ebola niti bilo što od pošasti koje su nam dio svijeta danas. Najbolji kandidat, kako se smatra danas, jest nekakav soj hantavirusa, rijetke skupine virusa koja je tipična za glodavce. Ovu povijesnu epizodu BBC je iskoristio kako bi objasnio da su povijesne pandemije uzrokovali i danas nepoznati ili netipični uzročnici. Slijedom toga, vrlo je lako moguće da bi narednu svjetsku dramu moglo prouzročiti nešto na što danas uopće ne obraćamo pažnju ili čak još nismo niti otkrili.
"Smatram da su šanse da sljedeću pandemiju izbije sasvim novi virus vrlo dobre", komentirao je Kevin Olival, ekolog za bolesti iz EcoHealth Alliance, američke organizacije koja proučava vezu između zdravlja ljudi i zdravlja u okolišu.
"Ako pogledate SARS, prvu pandemiju u 21. stoljeću, i to je bio do tada nepoznat virus koji je ušao u ljudsku populaciju i proširio se svijetom. Puno je, mnoštvo virusa oko nas iz obitelji zbog kojih smo zabrinuti."
Ove godine i Bill Gates je upozorio da bi sljedeća pandemija mogla biti nešto što još nikada nismo vidjeli, te je predložio da se izvolimo pripremiti za takvo izvanredno stanje isto kao što bismo i za rat. Svjetska zdravstvena organizacija je, međutim, prilično uvjerena da ima listu potencijalnih uzročnika koji bi mogli dovesti do pomora, pa tako i do nekih do sada nezabilježenih bolesti.
Ove godine znanstvenici sa Sveučilišta Johna Hopkinsa objavili su izvještaj koji upozorava na praksu po kojoj znanstvenici analiziraju samo one uzročnike koji imaju potencijal dovesti do nove pandemije samo zato što su užasni.
"Ljudi samo dodaju nove točke na popise potencijalnih opasnosti koje su otkrili drugi ljudi. Zašto je gripa na vrhu liste? Zašto o virusu zika nismo razmišljali prije 2016.? Zašto u SAD-u nismo pomišljali na virus zapadnog Nila?", kazao je voditelj istraživača s Johna Hopkinsa Amesh Adalja.
Njegovo istraživanje počiva na ideji da su virusi koji su uzrokovali pandemije, suštinski vrlo čudni, neobični, zapravo rijetki od milijuna sojeva virusa na planetu koji ne rade nikakve ili barem nikakve bitne nevolje čovječanstvu.
Adalja je s kolegama tražio te neke neobične kombinacije, neke pravilnosti pri pandemijama. Prvo, to je očito, pandemije skoro uvijek izazivaju virusi. To je uvelike posljedica što su posvuda oko nas, što ih ima tako puno, što napadaju sve organizme. Mogu preskočiti kontinente, u trilijunima se obrušavati svakog dana s neba... Računa se da na metru četvornom našeg planeta prosječno ima 800 milijuna virusa.
Ako se takvi brojevi kombiniraju s nevjerojatnom brzinom kojom su u stanju kopirati sami sebe, počinje se shvaćati kako im uspijeva povremeno prevariti naš imunološki sustav, zašto je tako teško pronaći cjepiva koja djeluju i antivirusne lijekove. Bakterije uglavnom možemo ubijati antibioticima, za viruse nemamo ništa niti izbliza tako djelotvorno. A tek ako je riječ o RNK virusima, koji genom imaju sačinjen od RNK, a ne od DNK, stvari postaju ekstremne.
Takvi virusi kad se kopiraju nemaju sustav provjere pogrešaka, kao kod DNK, pa su mutacije vrlo česte, što znači i sve novi sojevi. Baš u tu kategoriju spadaju gripa, HIV, SARS, MERS, zika, ebola, polio i rinovirus, uobičajeni uzročnik obične prehlade. Lako za one koje dobro poznajemo, tu se nalaze i vrlo slabo poznati mali gadovi kao enterovirus 68, rijetki srodnik polija, koji osobito voli napadati bebe, djecu i tinejdžere. Ovaj virus otkriven je 1962. u Kaliforniji, tijekom epidemije upale pluća. Nitko ne tvrdi da će baš on biti taj koji će biti "nova crna smrt", ali zadovoljava sve kriterije.
"Od tih virusa je puno teže zaštititi se jer je disanje suštinski dio života i teško je ljude zaustaviti da pušu jedan prema drugome, to je sasvim drugačije od prijenosa krvlju ili tjelesnim tekućinama", objasnio je Adalja.
Enterovirus 68, nakon desetljeća mirovanja, posljednjih je godina u porastu. Pripisuje mu se još neobjašnjeni poremećaj sličan dječjoj paralizi koji je na Srednjem zapadu SAD-a 2014. pobio četvero, između ostalih i 10-godišnju curicu. Početkom mjeseca oboljelo je još nekoliko djece koje je pretrpjelo naglu paralizu jednog ili više udova. Zasad ih je 12 pozitivno na ovaj virus. Osim za polio, za enteroviruse ne postoje cjepiva, Adalja tvrdi da je ova skupina jako podcijenjena.
Najzagonetnije su ipak zoonoze, čiji uzročnici potječu od životinja. Ovi uzročnici drže sve poznate brendove: od HIV-a do nipaha. Čak i epidemija gripe iz 1918., koja je pokosila do 100 milijuna ljudi, počela je prelaskom virusa s ptica na ljude. Isto kao ptičja gripa nedavno. Olival kaže da su, putujući svijetom po posebnom programu američke vlade, pronašli na tisuće novih virusa. Što misle koliko ih objektivno ima opasnih u smislu pandemije?
"O, procjenjujemo da bi ih moglo biti na milijune koji napadaju druge sisavce i imaju potencijal zaraziti i čovjeka", kazao je.
To je komad problema. No, postoje i takvi planovi da se identificiraju takvi geni kod virusa koji bi značili da je taj patogen kadar prijeći na čovjeka. Jedna od stvari kojima se Olivalova skupina bavila 2017. godine bilo je i gdje je najvjerojatnije da se skrivaju opasni virusi. Nitko nema pojma zašto, ali ispalo je da su to šišmiši. Oni su odranije poznati kao daleko najpopularniji domaćini najvećem broju gadnih virusa koji ciljaju sisavce, pa i onih koji su uzrokovali mnoge pandemije: SARS, ebola...
Viruse se može analizirati i po rasponu različitih životinja koje su kadri zaraziti. Tu se šampioni kriju u slabo poznatoj skupini "bunyavirusa", od kukaca do biljaka. Jasno je da je tu negdje onda i čovjek. I na tom mjestu dolazi se do povijesnog uvoda. Uzročnik "bolesti znojenja" na kojega se sumnja, hantavirus, spada upravo u ovu skupinu.
Problem je u tome što za tu skupinu virusa malo tko da je čuo osim stručnjaka, pa kada negdje izbije ebola, iako je svjetski poznata, ispada da se primjerice 2014. epidemiju u Zapadnoj Africi moglo prevenirati. A ona je uspjela prodrijeti čak u gradove. Što tek očekivati od onih za koje "nitko nije čuo"?
