Pušenje masovno ubija. To nitko ne pobija. Ipak, online magazin Slate raskrinkao je niz statistika koje su niz godina u velikoj mjeri preuveličavale štetnost pasivnog pušenja po zdravlje srca kod nepušača. Sve te statistike koristile su se kao vrlo važan argument u daljnjem zabranjivanju pušenja na javnim mjestima. No, kako ne bi bilo zabune, Slate pritom ističe da je pušenje apsolutno štetno za pušače, i to i kao uzročnik srčanog udara i kao uzročnik raka.
Kao ogledni primjer zlouporabe statističkih i znanstvenih podataka, nebitno je li riječ u konačnici o borbi za zdravlje građana, Slate navodi slučaj Helene, glavnog grada države Montana u SAD-u. Te godine gradske su vlasti zabranile pušenje na radnim mjestima, u barovima, restoranima i kockarnicama. I već nakon pola godine statistike su pokazale da je broj srčanih udara pao za čak 60 posto. Nevjerojatno.
Još nevjerojatnije je bilo to što se stopa srčanih udara vratila na staro nakon što je lokalni sud oborio odluku lokalnih vlasti o zabrani pušenja. Slučaj je pokrenuo lavinu novinarskih izvještaja u New York Timesu, BBC-u, Wall Street Journalu i gdje li sve ne kao konačnom dokazu o jezivoj štetnosti pasivnog pušenja na nepušače. Grupe za borbu protiv pušenja taj su slučaj koristile kao argument u kampanji u kojoj se navodilo da čak i 30 sekundi dnevno funkciju koronarne arterije kod nepušača izjednačava s onom pušača.
Desetljeće poslije pušenje u javnim prostorima diljem SAD-a je iskorijenjeno, samo što se očekivani drastični pad srčanih oboljenja – nije dokodio. U međuvremenu se na račun slučaja Helena pojaivla i studija u British Medical Journal u kojem su autori naveli da nije bila riječ o smanjenju srčanih udara za 60, nego za 40 posto. Pojavili su se i slučajevi Puebla u Coloradu, Bowling Greenu u Ohiu i okrugu Monroe u Indiani.
U svim tim mjestima navodili su se nevjerojatni padovi u broju srčanih udara skoro odmah nakon zabrane pušenja. U tom trenutku još nitko nije primijetio da je riječ o malim mjestima, o malim uzorcima. Sve dok nije na red došla studija s rezultatima iz regije Pijemont u Italiji, tamo se pokazalo da je, nakon zabrane pušenja broj srčanih udara pao za 11 posto. I to samo kod mlađih od 60. I 11 posto je, zapravo, lijepi broj, samo puno manji.
Da bi rezultati za Englesku pokazali pad broja srčanih udara od dva posto. 2008., pak, studija s Novog Zelanda nije pokazala statistički nikakvu bitnu promjenu u broju srčanih udara kratko nakon zabrane pušenja. I onda se pokazalo o čemu je riječ. Ispostavilo se da je u tako malim mjestima kao što je bilo onih nekoliko počev s Helenom, naprosto bila riječ o slučajnosti. Helena je glavni glad Montane, ali ima samo 28.000 stanovnika.
U slučaju okruga Monroe bila je riječ o tako malom uzorku da se naprosto dogodilo da srčanih udara bude 22 manje. A to je onda podložno slučajnosti. Zato se pri statističkim istraživanjima uzimaju što veći uzorci. Nizom studija utvrdilo se i to da je na manje srčanih udara moglo utjecati i to što su pušači manje pušili zbog uvođenja poreza na duhanske proizvode. Na vidjelo su počela izlaziti istraživanja o tome da je rizik od raka pluća između nepušača koji nisu izloženi pasivnom pušenju i onih nepušača koji jesu samo između 1,12 i 1,43 puta.
Kao i ono Journal of the National Cancer Institute koji nije pronašao vezu između raka pluća i pasivnog pušenja. Da se ne bi krivo razumjelo, Slate pritom jasno navodi da je rizik od raka pluća kod pušača čak 12 puta veći nego kod nepušača, da od srčanog i moždanog udara pušači stradavaju puno češće nego nepušači. Slate, također, u nijednom trenutku ne zagovara pušenje kao neškodljivo.
Članak u Slateu ide isključivo za tim da primjećuje da je danas pod zabranama pušenja u zatvorenim javnim prostorima 80 posto stanovništva SAD-a, da je u još 3400 lokalnih administracija zabranjeno pušenje i u parkovima, na plažama i na stadionima, da je 400 gradova pušenje zabranilo na otvorenom, a 600 njih čak i električne cigarete. Ništa od toga Slate ne navodi kao problematično, nego argument po kojem je riječ o potrebi za suzbijanjem pasivnog pušenja, što znači prebacivanje krivnje za zdravlje nepušača na pušače.
To što nekome smeta dim, to je već nešto drugo. Ali to onda svejedno znači da više nije riječ o spašavanju života građana, što pušenje apsolutno ugrožava, ili smanjenju troškova liječenja, jer pušenje doista izaziva jeziva oboljenja, nego ispada da je riječ o guranju pušača na rubove društva. A to je onda nezdrava i nepoštena motivacija za akcije suzbijanja pušenja, koliko god pušenje doista ubijalo milijune ljudi.
