Leptiri su oblijetali oko uredno podšišanog grmlja dok je Griffin Badalamente prolazio pažljivo njegovanim travnjakom kampusa Sveučilišta u Chicagu. Osim što je poznat kao najjača akademska ustanova za ekonomske znanosti jer su se ovdje školovali mnogi dobitnici Nobelovih nagrada, ovo sveučilište poznato je i po tome što ima vlastiti botanički vrt kojim šeću profesori i studenti.
Ovu povlasticu polaznici koji su se upisali 2019. plaćaju 57.642 dolara za jednu akademsku godinu. To je već sad jedno od najskupljih sveučilišta u SAD-u. Ali bit će još skuplje, piše Hechinger Report, neprofitna i nezavisna novinska organizacija koja se bavi proučavanjem nejednakosti u edukaciji.
Do 2025. godine studenti poput Badalamentea mogli bi očekivati da će godišnje plaćati više od 100.000 dolara, kako je izračunao Hechinger Report na temelju projekcija raznih izvještaja, a u obzir je uzeo i godišnje stope rasta troškova fakulteta od 2008. do 2018.
Tako bi Sveučilište u Chicagu postalo prvi fakultet ili sveučilište u SAD-u koje bi probilo šesteroznamenkasti broj. Tu su još i Harvey Mudd College iz Kalifornije, Columbia University u New Yorku i Southern Methodist University u Teksasu – za koje se predviđa da bi mogli koštati gotovo isto.
Badalamente je student treće godine, studira računalnu neuroznanost i prima malu stipendiju National Merit, a da nema te stipendije, njegova obitelj plaćala bi punu cijenu školovanja.
"Ne čudi me takva cijena. Moji roditelji srećom zarađuju dovoljno novca za plaćanje školarine. Slažem se da je 100.000 dolara za školarinu, naknade, knjige, sobe i pansione, te druge troškove više novaca nego što bi trebalo koštati, ali pretpostavljam da ako tako subvencioniram ljude koji ne bi imali priliku ovdje studirati, onda mi je ipak malo lakše", kaže Badalamente.
Studenti poput Badalamentea i njihovih obitelji ključni su za strategiju školovanja koja je započela u uredima malih, liberalnih umjetničkih fakulteta, ali koja je sada postala praksa pri upisu u većinu privatnih četverogodišnjih fakulteta.
Ovu strategiju nazivaju i diskriminacijskim cijenama jer ovisi tko plaća i kad, a već dugo se koristi u taktici prodaje roba i usluga.
Primjerice, ako želimo nekamo odletjeti avionom, preporučuje se da kupimo karte barem tri mjeseca prije putovanja. Ali za razliku od zrakoplovnih tvrtki, koje obično narastu prije no što se avion sasvim popuni, pa je teže doći do sjedala, koledži strateški spuštaju cijene kako bi privukli dovoljno studenata do jeseni.
Teoretski, popusti za školarinu mogu pomoći službenicima da lakše planiraju upise studenata s manjim primanjima.
No, istraživanje koje su ove godine objavili Luke Behaunek, dekan na Simpson Collegeu, i Ann Gansemer-Topf, izvanredna profesorica na Državnom sveučilištu Iowa, doveli su u pitanje učinkovitost ovakve strategije.
Promatrajući podatke iz 2003. i 2012. za 448 malih privatnih visokih učilišta, ustanovljeno je da viši popusti na školarinu nisu u korelaciji s povećanim upisom učenika s malim primanjima ili manjinskim studentima. Zapravo, umjesto da pohađaju visoko obrazovanje učenici s niskim primanjima i učenici azijskog ili afroameričkog porijekla, postali su brojniji u školama s najnižim popustima.
"Studente manje imovinske moći i dalje odbija prevelika cijena studiranja koju vide u oglasima, i na tim sveučilištima ih uzalud uvjeravaju da ne moraju platiti punu cijenu", objašnjava Gansemer-Topf.
Da bi fakulteti mogli upravljati složenom financijskom matematikom koja stoji iza popusta na školarinu, mnogi su se okrenuli tvrtkama za upravljanje upisima koje pružaju softver za izradu njihovih strategija.
Ironično je da je jedna takva tvrtka, Ruffalo Noel Levitz, otkrila da strategija diskontiranja školarina stvara prepreku pri upisu za mnoge studente kojima bi ona zapravo trebala pomoći.
Anketa među starijom djecom i njihovim roditeljima iz 2016. godine utvrdila je da polovina ispitanika kaže da nikada neće razmatrati mogućnost upisa na sveučilište s visokim školarinama.
U stvari, vjerojatnije je da će bolji studenti izbaciti iz kombinacije sve koledže s visokim cijenama i to njih čak oko 50 posto.
Čak 58 posto studenata iz Azije i 53 posto afroameričkih studenata neće ni pokušati upis na takvo skupocjeno sveučilište.
Na Sveučilištu u Chicagu postotak studenata slabije imovinske moći, koji se upisuju i dobili su saveznu stipendiju 'Pell Grants' , smanjio se s 15 posto u akademskoj godini 2010-11 na 10 posto u 2016-17, pokazuju podaci iz Nacionalnog centra za statistiku obrazovanja. Trend se nastavio čak i ako su takvi studenti trebali plaćati puno manje tisuća dolara zbog popusta na školarinu.
Broj američkih studenata, pripadnika manjina, koji su se u jesen upisali na prvu godinu tek je neznatno porastao – s 39 na 41 posto.
U 2006. savezni podaci pokazali su da je 91 četverogodišnja škola i sveučilište objavilo dodjelu institucionalne pomoći svim svojim studentima prve godine, što znači da niti jedan brucoš nije plaćao školarinu. Do 2016. godine postojalo je 316 škola u kojima niti jedan brucoš nije platio ništa.
Iako financijska pomoć u SAD-u postoji skoro koliko i sveučilišta, u prošlosti je većina tih potpora dolazila iz postojećih izvora novca koje posjeduju sveučilišta, poput prihoda za nadarene, ili od pojedinaca.
Kalamazoo College jedna je od škola u kojoj je započela praksa popusta na školarinu još u 1980-ima. David Breneman bio je prvi čovjek male škole za slobodnu umjetnost.
"U to vrijeme, u poslovnoj knjizi s prihoda, ako je škola imala tisuću upisanih učenika, to su tretirali kao da imaju tisuću učenika s punom cijenom. Tada su na strani rashoda imali kategoriju za financijsku pomoć."
Iznos financijske pomoći sastavio bi se kada se utvrde proračuni prije početka akademske godine. Ali do sljedećeg proljeća, rekao je Breneman, u njegovom će se uredu za upis neizbježno naći nekoliko desetaka studenata koji su u opasnosti da se prebace ili odustanu zbog financijskih problema.
SAD je prolazio kroz demografske promjene slične onima koje danas zabrinjavaju male fakultete, jer je pad nataliteta u 1960-ima značio da je u 1980-ima bilo manje 18-godišnjaka.
Manja potražnja otežala je popunjavanje upisnih kvota. Breneman, kao ekonomist, izračunao je da ako bi nekoliko tisuća dolara financijske pomoći moglo osigurati gotovo 9.000 dolara školarine upisom novog studenta ili zadržavanjem onog koji bi upisao neki drugi fakultet, onda bi to imalo smisla.
"Ali, kad bi se zatvorile knjige, knjigovođa bi me prebio zbog probijanja proračuna financijske pomoći. I ja bi mu tad mogao samo reći:'O moj Bože, nikad to više neću učiniti'. Ali naravno, upravo smo to radili svake godine", govori Breneman. Slična stvar događa se i na ostalim privatnim neprofitnim koledžima.
Breneman će nastaviti pisati knjigu pod naslovom „Fakulteti za liberalnu umjetnost: napredak, opstanak ili ugroženost?“ koja je postavila model kako fakulteti mogu razmišljati o tim bespovratnim sredstvima strateški i ekonomski.
Složena matematika koja stoji iza njihovih visokih cijena privuklo je pažnju Ministarstva pravosuđa u administraciji Georgea Busha starijeg, pa su 1989. godine počeli s istragom desetaka koledža koji su strategije upisa prilagođavali visokim cijenama. Zatim je 1997. godine Kongres osnovao Nacionalno povjerenstvo za troškove visokog obrazovanja kako bi istražilo razloge za sve više školarine.
Prema podacima komisije, iznos institucionalne pomoći povećao se 178 posto između 1987. i 1996. godine. Komisija je proučila šest mogućih razloga inflacije školarine, uključujući sve veću dostupnost saveznih studentskih zajmova, i otkrila da "postoje nešto jači dokazi da su povećanja institucionalne pomoći jedan od pokretača troškova i cijena" školarine.
U tijeku je širenje diskontiranja potpomognuto novim tehnologijama. U prošlosti su se dijelili popusti i stipendije studentima temeljitim bilježenjem podataka i strogim procjenama. Breneman je u svojoj knjizi opisao i pametnu metodu koju je jedna škola koristila da bi odredila predispozicije budućih studenata da pohađaju i uspješno završe tu školu, te kolika bi im financijska pomoć bila potrebna. Ako je ustanova niže na ljestvici, to bi značilo da će joj trebati pružiti više pomoći ili da će morati odustati od ovog studenta.
No sada umjesto ljudi, tu procjenu radi softver u koji se unose podaci koje im šalje škola za svakog podnositelja zahtjeva za upis, pa se na taj način predviđa koliko pomoći mora biti raspodijeljeno da bi se postigli ciljevi upisa.
"Postoje prilično sofisticirani algoritmi koji će vam na temelju financijskih informacija kao i prema tome koliko ste interesa pokazali na fakultetu, pružiti prilično dobru predodžbu o tome što je netko spreman platiti", rekao je ekonomista Robert Kelchen, autor knjige "Odgovornosti visokog obrazovanja".
Kada je potražnja dovoljno velika da će obitelji koje si to mogu priuštiti platiti gotovo svaku cijenu, programi diskontiranja mogu znatno smanjiti troškove školovanja za druge učenike, a da unatoč tomu prihodi škole ostanu i dalje jako veliki.
To vrijedi i za sveučilište u Chicagu, koje je studentica prve godine Ella Cornwell iz Kalifornije izabrala:
"Jedino sam dijete, mama je jedino dijete, tako da su njeni roditelji imali fakultetski fond za mene od dana kad sam se rodila", rekla je Cornwell koja je ipak dobila određenu pomoć na temelju prihoda svojih roditelja.
Brucoš, čiji roditelji zarađuju manje od 75.000 dolara godišnje, plaćaju u prosjeku manje od 5.000 dolara ukupnih troškova.
Za obitelji koje zarađuju između 75.001 i 110.000 USD, prosječni ukupni troškovi bili su 15.458 USD. Za najbogatije obitelji, one koji zarađuju više od 110 000 USD, prosječni ukupni trošak bio je otprilike 40 000 USD.
"Sveučilište u Chicagu jedno je od rijetkih sveučilišta koje pruža uistinu sveobuhvatnu financijsku potporu. Chicago prima američke studente bez obzira na njihovu financijsku situaciju, zadovoljava sve financijske potrebe svih primljenih studenata i ne očekuje da će studenti uzeti kredit. Eliminirali smo studentske zajmove iz paketa financijske pomoći temeljenog na potrebama, što je drastično smanjilo studentski dug nakon završetka studija", rekao je glasnogovornik sveučilišta.
Sveučilište sigurno potroši sav novac koji dobije od upisnina. troši novac koji je donio.
Otvorili su knjižnicu vrijednu 81 milijun dolara – a trećinu troškova financirali su neimenovani donatori 2011. godine. Izgrađena je i nova zgrada za smještaj 800 studenata u kojoj je i restoran. Također, prema podacima iz 2017. godine, na plaće osoblja koje je zaposleno, troši se godišnje oko milijardu dolara, od čega 230.000.000 za oko 1350 profesora i predavača. Stvaranje nobelovaca i njihov angažman na sveučilištu nije jeftin.
Za manje elitne škole, popust još uvijek može donijeti neke koristi, prema dokumentu Behauneka i Gansemer-Topfa. Prosječni neto prihod od školarine po studentu na malim privatnim fakultetima porastao je za oko 1,26 posto godišnje nakon usklađivanja povećanja troškova nastave.
Za Gansemer-Topf nije problem treba li koristiti popuste pri upisima, nego da treba više kritički razmišljati o učinkovitosti.
"Institucije ne mogu samovoljno povećavati cijenu školarina samo kako bi izgledali dobro i konkurentno, nego treba gledati jesu li doista takve", smatra ona.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Вok! Моlim vas, glаsajtе za mоjе eгоtsкe fоtografije na mojоj stгanici – www.kisstok.com
Margaret, 34. ww︅︆w.lo︅︆vexx.c︅︆lub
Želite ležeгni seks? Мojа macа vam jе nа гaspоlaganju! Оvdje pгоnađitе moj profil s telеfonskim brоjem ––– www.kisstok.com