U Hrvatskoj do 2035. stotine tisuća bez posla zbog robotike
Ovih dana ugledni Foreign Policy donio je analizu koliko dobro se države pripremaju za nadolazeću robotizaciju mnogih radnih mjesta što bi u idućih 10-ak godina moglo rezultirati milijunima nezaposlenih. Opširni tekst uključuje crveni alarm za Hrvatsku:
U siječnju ove godine otvorila se prva trgovina na svijetu u kojoj su kupci jednostavno napunili svoje torbe s robom i išetali s njima na ulicu. Nije bilo čekanja na blagajni, čak nisu trebali čekati ni račun. Za ovu ugodnu kupovinu trebali su samo na svom mobitelu imati aplikaciju. Sva roba automatski se skenirala, račun za kupljenu robu im je naplaćen izravno s njihove bankovne kartice, a potvrda o kupovini s popisom artikala stigla je na email.
Trgovinu je otvorio Amazon u Seattleu i dao joj jednostavno ime - Amazon Go. Naravno - može se reći da je to zanimljiva novost, ali i pravi izazov za oko 3,5 milijuna blagajnika i blagajnica širom Amerike.
Kao i sa svim novotarijama, tako je i s ovakvom trgovinom. Može se očekivati da će njihov broj rasti iz dana u dan, pa se već čuju glasna upozorenja da će sve to dovesti do masovne nezaposlenosti, jer već sad mnoge poslove u tvornicama obavljaju roboti bolje nego li ljudi.
Glupi naslovi poput 'Zbog robota ćete izgubiti posao prije nego što mislite' zapravo tjeraju strah u kosti od umjetne inteligencije jer će roboti zamijeniti ljudski rad, a kompjutori će postati toliko inteligentni da se ljudi s njima naprosto neće moći natjecati.
Ipak, to nema veze sa stvarnošću. Nedavne analize OECD-a - Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, u suradnji s McKinsey Institutom pokazale su nešto sasvim drugačije. Izvješća govore o tome da će automatizacija djelomično zamijeniti ljudski rad, ali će i dalje potreba za njim biti velika, barem u doglednoj budućnosti. Ukupan broj radnih mjesta možda se neće ni znatno smanjiti, osobito u naprednijim gospodarstvima.
Tehnološki napredak stvorit će i pobjednike i poražene. Neki će izgubiti svoja radna mjesta, veliki dio radnika će shvatiti da se način njihovog rada dramatično mijenja, a neki će shvatiti da je njihov posao pregazilo vrijeme. Cijena tih prilagodbi neće se proširiti ravnomjerno kroz države, zajednice, zanimanja ili razne vještine.
Promjene će biti posebno bolne za one slabije educirane. Broj radnih mjesta će se povećavati, a plaće će rasti za one na vrhu. Istovremeno primanja onih na dnu će se reducirati jer će mnoge radne zadatke obavljati kompjutori. Primjerice, potreba za takvim vještinama koje imaju blagajnici ili radnici u fast-foodu, će sve više opadati.
Ni jedna zemlja neće biti imuna na ovakav napredak. Stručnjaci The Economista okupljeni u The Economist Intelligence Unit objavili su nešto što se zove Indeks spremnosti za automatizaciju. I zaključili: Niti jedna država uključena u studiju nije potpuno spremna na ovaj izazov.
Tek nekoliko zemalja s vrlo visokom stopom obrazovanih, educiranih radnika, kao i s dobrim istraživačkim i razvojnim sektorima, kao što su Južna Koreja, Njemačka i Singapur - su na dobrom putu. Ali čak i oni, a naročito ostatak svijeta, morat će što prije poduzeti odvažne korake da bi se pripremili za nadolazeću automatizaciju.
Tehnologija može uništiti poslove, ali ih također i stvara. Poslovi kao što su programer, developer aplikacija, administrator društvenih mreža, operater dronova - sve su to poslovi koji nisu postojali do prije 15-ak godina. Danas ih je na milijune. Uvidom u LinkedIn broj radnih mjesta vezanih uz digitalizaciju porastao je između 2012. i 2017. u Americi za 650 %.
Do prije tri godine otvorilo se više od 2,3 milijuna radnih mjesta vezanih uz analitiku i podatkovni promet, s godišnjim plaćama od 80.000 dolara na više. U 2017. istraživači iz MIT-a bostonskog sveučilišta došli su do zapanjujućih podataka. Pola svih radnih mjesta u Americi, u periodu od 1980. do 2007. godine postoje zbog sasvim novih poslovnih grana.
Povijesno gledajući, pozitivan utjecaj tehnologije na produktivnost stvorila je još veću zaposlenost. Tvrtka Accenture - globalni savjetnik za upravljanje i pružanje usluga strategije, konzaltinga, digitalnih, tehnoloških i operativnih usluga, procijenila je da će umjetna inteligencija udvostručiti ekonomski rast do 2035. godine i ojačati radnu produktivnost za čak 40 posto.
Unatoč strahu od gubljenja utrke sa strojevima, mnogo je primjera gdje ljudi i kompjutori vrlo uspješno surađuju i tako postaju produktivniji, vještiji i na kraju krajeva - isplativiji.
Najpoznatiji primjer tog fenomena je bankarstvo. Kad su se, tijekom 80-ih i 90-ih pojavili bankomati, banke su se mogle više posvetiti poboljšanju ostalih bankarskih usluga.
Mnogi strahovi odnose se na specifična zanimanja koja bi se mogla automatizirati, ali se ne zna kad. Zakoni, politike i praktična infrastruktura, kao i kulturalna ali i financijska ograničenja govore u prilog što šireg uvođenja umjetne inteligencije, no istovremeno postoje i prepreke.
Nedavna nesreća samovozećeg automobila koji je usmrtio pješakinju, tjera zakonodavce da pojačaju regulativu, a istovremeno smanjuju interes potrošača, što ide u prilog taxi vozačima da još neko vrijeme ostanu za upravljačem.
No, ne treba gledati samo na brojke i radna mjesta koja se gase ili otvaraju zahvaljujući umjetnoj inteligenciji. U budućnosti će biti i dalje dovoljno poslova, ali ne nužno na istim radnim mjestima, ne s istim zanimanjima i ne s istim vještinama, niti s istom plaćom kao danas.
Visokokvalificiranim radnicima automatizacija može poboljšati život. Virtualni asistenti će preuzeti administrativne poslove, algoritmi će pojednostavit rutinske zadatke. Ali umjetna inteligencija predstavlja mnogo veću prijetnju milijunima radnika s niskim prihodima koji imaju zadatak rutinskog, predvidljivog i ponavljajućeg rada.
Uredski službenici, prodavači u maloprodaji, administrativni asistenti, konobari, kuhari brze hrane i radnici za montažu bit će izloženi riziku.
To ne znači da će svi niskokvalificirani radovi nestati. Kako će svjetsko stanovništvo porasti u narednim desetljećima, očekuje se da će znatno porasti mogućnosti zapošljavanja u sektoru zdravstvene skrbi, kao što su medicinski asistenti, pa će se tako nadoknaditi neka radna mjesta za manje kvalificiranu radnu snagu.
Tko će se brinuti za bolesne? Posao koji zahtijeva empatiju nemoguće je automatizirati. Profesije koje zahtijevaju fleksibilnost, kreativnost i prosuđivanje također će dobro napredovati. Ti poslovi zahtijevaju radnike da izrade vlastite strategije za rješavanje složenih i nepredvidljivih problema umjesto da slijede fiksna pravila.
Za sada, računala jednostavno ne mogu obavljati osnovne, ljudske orijentirane zadatke. Niti, u tom smislu, mogu poduzeti složeno rješavanje problema koje vrše izvršni direktori, građevinski inženjeri i javni branitelji.
Daleko više ljudi će naći posao koji će se samo primijeniti, a ne nestati zbog automatizacije. Nesigurnost će zamijeniti stabilnost.
Nedavni izvještaj OECD-a sugerira da bi se do 2030. godine trećina radnih mjesta diljem zemalja članica mogla suočiti s nestankom oko trećine radnih mjesta. McKinsey procjenjuje da će između 75 i 375 milijuna ljudi globalno trebati prebaciti na nova zanimanja.
Većina radnika uskoro će se morati tome prilagoditi bilo učenjem za rad s robotima i tehnologijom ili prekvalifikacijom za nova radna mjesta.
Tehnologija će također povećati nejednakost po geografskim dužinama i širinama. U bogatim zemljama kao što su Sjedinjene Države i Japan, automatizacija će vjerojatno promijeniti više radnih mjesta nego što to će ih eliminirati, a nejednakost će rasti.
U rujnu 2017. istraživači iz MIT-a, Sveučilišta Northwestern i australska Commonwealth Scientific and Industrial Research Organization otkrili su da će manji gradovi biti suočeni s velikim iseljavanjima jer će veći gradovi biti motori ekonomskog rasta, budući da je koncentracija obrazovanih veća u urbanim područjima.
To se već i sad događa pa je, primjerice u SAD-u najveći broj radnih mjesta otvoren upravo u velikim gradovima.
NASTAVAK NA IDUĆOJ STRANICI...
Rizik automatizacije na zaposlenost najviši je u zemljama srednjeg dohotka gdje su veće potrebe za manje složenim, manje kognitivnim i manje kreativnim zanimanjima.
OECD je ove godine utvrdio da gotovo trećina svih radnih mjesta u Slovačkoj ima veliki rizik od automatizacije, jer ovise o proizvodnim poslovima, u usporedbi sa samo 12 posto radnih mjesta u Velikoj Britaniji.
Slično tome, zemlje poput Litve, Grčke i Turske suočene su s znatno većim rizikom od gubitka radnih mjesta od bogatijih zemalja poput Norveške i Sjedinjenih Država.
Zemlje u jugoistočnoj Aziji koje mnogo investiraju u proizvodnju jeftinih tkanina, automobila i elektroničkih proizvoda, mogle bi se suočiti s najvećim rizikom.
Međunarodna organizacija rada procjenjuje da je preko 137 milijuna ljudi - ili oko 56 posto plaćenih radnika u Kambodži, Indoneziji, u Filipinima, Tajlandu i Vijetnamu - pod visokim rizikom da će ih zamijeniti strojevi.
Još je važnije pitanje hoće li te zemlje moći krenuti putem prosperiteta i dostići ono što imaju tzv. azijski tigrovi poput Hong Konga, Singapura i Južne Koreje koje su ostvarile meteorski rast između 1960. i 1995. godine.
Prije tri godine ekonomist Dani Rodrik iz Sveučilišta Harvard napisao je izvješće za Program Ujedinjenih naroda za razvoj koji analizira kako je proizvodni sektor povijesno služio kao eskalator koji je zemlje iz siromaštva pogurao do statusa srednjeg i na kraju visokog dohotka.
Koristeći svoje brojnu radnu niskokvalificiranu radnu snagu siromašne su zemlje proizvodile odjeću, obuću, igračke, elektroniku, a to je potaknulo rast i razvoj, te omogućilo nova zapošljavanja njihovom stanovništvu. Budući da takve proizvodnje postaju automatizirane, nestat će tvorničke hale jer će čak i bogate zemlje otamo prebaciti proizvodnju na svoj teren.
Primjerice, proizvodnja pametnih telefona je već tako visokorobotizirana da u takvim tvornicama radi vrlo mali broj niskokvalificiranih radnika.
Istovremeno i proizvođači odjeće i obuće eksperimentiraju s potpuno automatiziranim halama, a roboti za šivanje mogli bi naposljetku dokinuti radnike odjeće s niskom stručnom spremom.
Kao što Christina Larson piše u knjizi "Zatvaranje tvorničkih vrata", ova vrsta pada proizvodnog zapošljavanja mogla bi ukinuti ono što je nekoć bio glavni stup ekonomskog napretka i razvoja.
Ako ove i druge zemlje poput njih ne mogu unaprijediti svoje obrazovne sustave na način koji povećava ljudski kapital dovoljno brzo da prebace stotine milijuna mladih ljudi na visokokvalificirane poslove i ne stvore društvo znanja, te će se države suočiti uskoro s masovnom nezaposlenošću.
Čak i stručnjaci s višim kvalifikacijama u Aziji mogli bi se suočiti s velikim problemom. Automatizacija će imati utjecaja na offshore službu za korisnike pozivnih centara i outsource - tvrtke za obradu podataka i IT, a koje trenutno zapošljavaju milijune radnika diljem Južne i Jugoistočne Azije.
Tehnologija još nije automatizirala sve službe za korisnike, ali stručnjaci predviđaju da će uskoro. Na Filipinima, gdje više od milijun ljudi radi u pozivnim centrima, bitno je pripremiti radnu snagu za automatizaciju kroz obuku za složenije i naprednije poslove.
Godine 2016. pozivni centri i outsourcing industrije generirali su gotovo 23 milijarde dolara prihoda, što odgovara 7,5 posto BDP-a ove zemlje.
Pomažući milijunima radnika da steknu nove vještine i prilagodbe brzim promjenama i novim zanimanjima također će biti zastrašujući zadatak u bogatijim zemljama. Prema Uredu za statistiku rada u SAD-u, gotovo 3 milijuna ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama rade kao činovnici, a upravo su to poslovi iznimno ranjivi na automatizaciju.
Velika većina njih su žene prosječne dobi oko 43,5 godine i s prosječnom plaćom nešto većom od 30.000 dolara.
Jedna od njih pet ima višu stručnu spremu. Mnoge od njih, ukoliko ne steknu bolja znanja, neće moći zadržati dosadašnji životni standard. Ali američki fakulteti i sveučilišta godišnje troše stotine milijardi dolara na studente - dok je savezna vlada trenutno spremna potrošiti samo 17 milijardi dolara na dodatnu edukaciju na poslu.
No čak ni visoko obrazovanje nije osmišljeno kako bi ispravno odgovorilo na razvojne i dinamične potrebe za ove zaposlenike u sredini hijerarhije, a čija radna mjesta traže nove vještine.
Četverogodišnji, redoviti sveučilišni stupanj možda nije najbolje rješenje za nekog tko radi već dvadesetak godina kao službenik i mora plaćati račune i režije. Zaposleni koji imaju obiteljske obaveze trebaju fleksibilniji i vremenski kraći način edukacije i vještine koje bi se mogle odmah primijeniti.
Da stvar bude gora,programi osposobljavanja koji trenutačno postoje u visokorazvijenim ekonomijama uglavnom su namijenjeni visokoobrazovanim i visokokvalificiranim radnicima s jedne strane ili pak onima sasvim nekvalificiranima s druge strane. Oni na srednjim razinama su sasvim zanemareni iako i njima prijeti opasnost od ukidanja radnih mjesta, baš kao i onim nekvalificiranima.
A problem je upravo velik jer će nova radna mjesta zahtijevati mnogo veću razinu znanja od onih ukinutih. Prema službi za istraživanje američkog Kongresa, 84.000 ljudi koji su radili u američkoj čeličnoj industriji 2016. godine proizvodili su 3 posto više čelika od gotovo 400.000 radnika 1980. godine.
Smanjena potreba za radnicima u američkim tvornicama znači da danas postoji oko 5 milijuna manje radnih mjesta u proizvodnji nego 2001. godine. Najviše poslova koji su nestali odnose se na radna mjesta kao što su zavarivanje, uklanjanje dijelova i rad na pokretnoj traci.
Istovremeno broj visokoobrazovanih radnika u proizvodnji, s diplomskim stupnjem porastao za je od 2000. godine za 35 posto.
U Sjedinjenim Državama, primjerice, radnici se masovno uključuju u online tečajeve, na kojima predaju eksperti koji su prepoznali potrebe raznih industrija, zatim se organiziraju kampovi na kojima se u nekoliko mjeseci može savladati vještina za neko IT zanimanje.
Za sad se takvi programi organiziraju uglavnom za one visokoobrazovane i žele dodatno poboljšati svoju zapošljivost ovladavanjem najsuvremenijom tehnologijom. Manji broj radnika na donjem kraju lanca, koristi takve programe.
NASTAVAK NA IDUĆOJ STRANICI...
Jedan od glavnih izazova za obrazovne sustave širom svijeta je osigurati da se više budućih radnika poslijediplomske diplome koji će ih pripremiti za tržište rada u budućnosti.
U svojoj knjizi "Utrka između obrazovanja i tehnologije", ekonomisti s Harvarda - Lawrence Katz i Claudia Goldin opisuju kako ulaganja u obrazovanje na masovnoj razini mogu stvoriti čvrsti ciklus. Osiguravajući ljudski kapital kojeg tržište traži, ojačat će se produktivnost, povećati dohodak, rast i zajednički prosperitet.
Nasuprot tome, kada razine obrazovanja nisu zadržale korak i kad radnici nemaju vještine koje trebaju poslodavcima, kao što je to bio slučaj u SAD-u 70-ih godina prošlog stoljeća, potražnja za visoko kvalificiranim radnicima nadilazi ponudu, a socijalna nejednakost se oštro povećava. Visokoobrazovanima enormno rastu plaće, dok drugi stagniraju.
Samo je nekoliko izvanrednih zemalja koje mnogo ulažu u obrazovanje. Prije pedeset godina, obrazovne institucije i gospodarstvo Južne Koreje bile su u skladu s najsiromašnijim zemljama svijeta. Danas je Južna Koreja jedna od zemalja s najboljim svjetskim uspjehom u obrazovnim postignućima kroz socioekonomsku podlogu.
Economist Intelligence Unit je svrstao Južnu Koreju na prvo mjesto po obrazovanju u Indeksu spremnosti za automatizaciju. Stopa učenika koji su završili srednju školu je iznimno visoka - čak 90 posto. Predanost obrazovanju očituje se od obitelji i svakog kućanstva do vrha vlasti, a broj studenata je veći nego u drugim zemljama s kojima se uspoređuje.
Ali Južna Koreja je iznimka jer su se postignuća u obrazovanju posljednjih desetljeća smanjila i usporila u mnogim naprednim gospodarstvima, a zemlje s nižim dohotkom i dalje se bore s podizanjem većine svoje populacije na osnovnu razinu pismenosti.
Prema istraživanju OECD-a iz 2014. godine, broj mladih ljudi u dobi od 25 do 34 godina koji su bili manje obrazovani od svojih roditelja bio je jednak broju onih koji su bili obrazovaniji; muškarci u ovoj dobnoj skupini bili su još slabije zapošljivi od žena. Automatizacija će samo pogoršati taj problem.
Preispitivanje obrazovnih sustava i nastavnih programa kako bi se osiguralo da današnji učenici steknu vještine koje će ih opremiti za brzo mijenjanje tržišta rada, je iznimno važno. Neki su već s tim i započeli: Kanadska pokrajina Ontario obučava svoje mlade ljude kritičkom razmišljanju, komunikaciji, kreativnosti, suradnji i poduzetništvu. Čak i Kina čini poticaj da inkorporira kreativnost u osnovni nastavni plan i program.
Drugi izazov za obrazovne sustave nije samo koliko dobro podučavaju učenike nego i kad ih poučavaju. Singapur je prihvatio tehnologiju i automatizaciju, uz proaktivne korake za pripremu radne snage za promjene, uključujući olakšavanje pristupa kontinuiranom obrazovanju. Vlada je pokrenula inicijativu cjeloživotnog učenja, uz 370 dolara subvencije svim studentima u dobi od 25 i više godina kako bi im se omogućio pristup stotinama tečajeva usmjerenih na karijeru.
Postoje neke svijetle točke u Sjedinjenim Državama. Godine 2010., tadašnji gradonačelnik Chicaga, Richard M. Daley, obnovio je sedam škola nastojeći povećati broj učenika koji bi završavali maturu. Gradska je vlada stvorila partnerstva s više od 100 tvrtki da utječu na razvoj kurikuluma, savjetuju o tome koje su vjerodajnice najvrjednije i pomažu da srednjoškolsko obrazovanje postane komercijalno vrednije.
Nakon toga stopa maturanata u tih sedam koledža se gotovo udvostručila u samo četiri godine, i to između 2010 i 2014. Model Chicaga privukao je pozornost Svjetske banke kao program koji bi se mogao replicirati na globalnoj razini.
U Švedskoj, vijeće za osiguravanje radnih mjesta kojim zajednički upravljaju privatni sektor i sindikati, vraćaju na posao radnike koje je zamijenila automatizacija. Vijeća ih poučavaju vještinama koje su manje osjetljive na automatizaciju, a nezaposleni radnici dobivaju izdašnu pomoć pri edukaciji.
Švedska je vlada također poduprla neprofitni pilot program koji je omogućio profesionalno savjetovanje radnicima starijim od 30 godina da savladaju vještine koje će im omogućiti zapošljavanje, a to je znatno povećalo stopu onih koji su se javili na takvu edukaciju.
U susjednoj Finskoj pribjegli su još radikalnijem rješenju - univerzalnom osobnom dohotku. U finskom eksperimentu, pokrenutom 2017. godine i do kraja ove, vlada za 2000 nezaposlenih osigurava mjesečnu plaću od 660 dolara dodatka da bi ispitala utjecaj ovog prihoda na zapošljavanje. Iako Finska neće objaviti rezultate do trenutka završetka studije, druge zemlje, kao što su Kanada i Kenija, također eksperimentiraju s univerzalnim osnovnim dohotkom.
Skandinavske socijalne države su iznimne u dugoročnom planiranju. Izvan Sjeverne Europe, mnogi radnici koje je automatizacija ostavila bez posla, trebat će takvu podršku vlade kako bi se ublažio ekonomski udar.
Pravilno priprema za automatizaciju zahtijevat će dugoročnu viziju, moćne ciljeve i neposrednu akciju. Sami radnici trebaju biti u središtu ovog planiranja i stvaranja politike. Skora budućnost stvorit će milijune radnika koji će promijeniti karijere i radna mjesta, koji se vraćaju u školske klupe, ponovno obrazuju i prilagođavaju brzo mijenjajućem tržištu.
Razumijevanje očekivanja, preferencija i mentaliteta širokog raspona ugroženih radnika bit će ključno za projektiranje učinkovitih rješenja. Uspjeh će zahtijevati rješavanje širih strukturnih prepreka kao što su financijska nesigurnost, nedostatak pristupačne skrbi o djeci i loš prijevoz.
Ukoliko se u tim koracima napravi propust to bi moglo produbiti društvene podjele i pogoršati nejednakost, izazvati političku polarizaciju, nestabilnost, pa čak i globalnu nesigurnost.
To će također negativno utjecati na milijune radnika - duboko i osobno, a njihova budućnost ovisi politikama koje će pripremiti i provoditi njihove vlade.
Vlade su te koje bi se morale zauzeti za pružanje financijskih potpora za obrazovanje, kao i otvarati im mogućnosti da pristupe na do sad nepoznata tržišta rada, ali i dati obrazovne smjernice koje treba preustrojiti i prilagoditi.
Danas većina sustava, politika i programa još nisu postavljena za takva uspjeh i to je ono što se treba promijeniti odmah i sada.