Postoji uzrečica kako talentiran pjevač može otpjevati i telefonski dnevnik i svejedno od toga napraviti dobru pjesmu. Tako je i s Miljenkom Jergovićem. Mogao bi pisati o kutiji šibica ili čepićima za uši i iz toga napraviti nešto čudesno. Pisac je svijeta koji mnogi od nas, pogotovo mlađi, slabo poznaju, starih bosanskih običaja, zaboravljenih turcizama, života ulice i kafane, tuge i radosti življenja, posebnih ljudi iz prošlosti, a posebice Bosne kao takve.

Pisac je bogate, kvalitetne rečenice, pozoran i pametan promatrač. Nakon veoma osobne knjige “Selidba”, koja je izišla prošle godine u ljeto, nakladnička kuća Fraktura upravo je objavila roman “Herkul”, koji predstavljaju kao “opominjuću satiru kontra svakog, a posebice domaćeg, nacionalizma i lokalnog fašizma”.

Miljenko Jergović "Dodik je kao Bata koji ponavlja: 'Sad ću da te karam!'

U isto vrijeme, prvi put na hrvatskom tržištu, izlaze roman “Otac” te zbirka priča “Mačka, čovjek, pas”, obje knjige prethodno je objavio beogradski Rende. Kuriozitetno je to što knjiga nosi naziv po grčkom junaku goleme snage, a istoimeni lik u romanu predstavlja suprotnost, muškarca dijete koji se ne zna brinuti za sebe niti slagati rečenice svojstvene odraslom čovjeku, ali čija skučena egzistencija biva okidač za goleme nacionalne nemire u maniri domino efekta. 

Nemiri počinju u mjestu Brižnik, koje se nalazi 50-ak kilometara od Splita, u večeri odigravanja utakmice između Hrvatske i Srbije u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo. Izmaštana budućnost, nevjerojatna koliko i vjerojatna, groteskna na tašti hrvatski način.

Dvije priče, životni putevi jednog bosanskog Srbina i jednog bosanskog Hrvata, ispričani su ispovjednim tonom, u prvom licu, dok je treće poglavlje ispisano kao izvještaj konkretnog događaja koji je bio uzrok provale fašizma i desničarskog orgijanja nad nacionalno nepoželjnima. Roman se može čitati, a i trebao bi se čitati, kao nužno upozorenje kontra neofašizma. 

“Herkul” je roman koji počinje kao životna priča, bogata, sveobuhvatna, samorefleksivna, ispunjena sjećanjima na predratnu Bosnu i neke drukčije, predratne ljude, a u drugom poglavlju zaokrenula je prema groteski (čitatelj se pita što je s tim likom, zašto tako govori, je li moguće da tako razmišlja), a u trećem poglavlju pretvorila se u bombastičnu satiru koja bez mnogo uljepšavanja i okolišanja dočarava kako to izgleda kad se razbukta destruktivan nacionalistički zanos te na površinu ispliva sve nakaradno, istinski ružno, kad se pretjeruje, a to pretjerivanje odjednom postane norma, način ophođenja u svakodnevici. 

Kad se počnu, kao što su se u Hrvatskoj zapravo i počela, brojiti krvna zrnca. Prije desetak ili dvadesetak godina, kad svaka polupismena individua nije koristila društvene mreže te ostavljala svoje sulude i zaostale komentare ispod internetskih članaka, mrzilo se među svoja četiri zida, u obiteljskim krugovima, u sebi.

Ili se i mrzilo javno, ali tiše. Ljudi su valjda bili umorni od rata... No u godinama glasne mržnje, prebrojavanja Srba i srpskih korijena do u deseto koljeno, jer je valjda čudovišno i sramotno biti Srbin u Hrvatskoj, potrebna je i ovako glasna knjiga.

Grad soli Pokradeni grad: Od raspada Juge dobili su samo plažu

Čitajući prvu priču, onu o srpskom bračnom paru koji poslije rata odlazi iz Sarajeva da bi u Beču pronašao bolji život, i u tome i uspijeva, čitatelj se pita kakva se satira može kriti iza vrlo umjerenog tona i pomirljivih stavova pripovjedača. Nije li greška da je ovo satirična priča? U ovom poglavlju autor tumači osjećaj etničke krivnje, odnosno njezin izostanak, i kamo vodi jedno a kamo drugo. Piše o susretu “naših” (kako se kolokvijalno vole zvati ljudi s ovih prostora) kad im se putevi ukrste negdje u svijetu.

I dok prepoznavanje takvog “našeg” u svijetu kod jednog izazove osjećaj ushita, kod drugog izaziva sram jer se najednom osjeća razotkriveno, stigmatizirano, nije se stopio u gomili nego na licu nosi taj sebi svojstven pečat, taj potencijal da ga na cesti prepozna neki pajdo.

“Taj metalni okus, koji pokušavam dotaknuti vrhom jezika, ali mi stalno bježi negdje dublje u grlo, u jednjak, unutra, to je Srbin u Beču koji u meni prepozna Srbina. On nešto očekuje, nečemu se nada, pojača mu se glas, postane drčniji za još jednog Srbina pokraj sebe. Ja bih tad da mu kažem da se prevario, da je pogriješio, da se miče od mene, jer ja nisam to, nego sam ono drugo, treće i četvrto...”, ispovijeda se protagonist.

Glas iz druge priče pripada generalu Hrvatske vojske Anti Gavranu, zvanom Ćumur, koji je iz Bosne došao braniti Hrvatsku, da bi se najzad u njoj i skrasio, u mjestu Brižnik. Ćumur grandiozno mitologizira svoj vojni put, hrvatstvo uzdiže u nebesa te naširoko priča kako je postao hrvatski branitelj. Kaže tako pripovjedač mladoj novinarki koja ga intervjuira: “Vi ste hrvatske nacionalnosti, je li tako? Ne bih vas htio uvrijediti, meni to nije važno, svi smo ljudi, pa ako neki među nama i nisu Hrvati, trebaju biti Hrvati. Ako me razumijete?”

Ovo je groteskan glas, iluzoran, opasan na topao, takoreći hrvatski način. Zapravo je to glas koji sebi mora opravdati ono što je činio, dati tome važnost i veličinu, jer kako kasnije živjeti, a znati da se godine utrošilo na glupost, da se ubijalo za prizemne ciljeve, za jedno ništa?

Glas Srbina Zorana, doima se, u sebi ima ljudskosti, no glas Ante Gavrana iz druge priče samo ima prizvuk ljudskosti, no ljudskost je tu samo maska, do prve prilike kad će se neljudskost pokazati u nekom drugom licu. Svoje mjesto u suludoj desničarskoj hajci nalaze i predsjednica sportska navijačica i premijer znalac stranih jezika, no oni su samo lica i imena u koja autor upire prstom misleći na puno veću zvijer.

Njemačka metla Krenulo čišćenje svećenika nacionalista iz hrvatske Crkve

“Što se dogodi kad se fašizam s fasade režima spusti na ulice”, pita se njemačka novinarka koja je došla u Zagreb istražiti ono što se pretvorilo u primjer klasičnog pogroma. Onda postane vrlo ružno – mogao bi biti odgovor. Zlo upakirano u banalne parole grdo je zlo. 

“Herkul” je racionalan i ljudski odgovor na ogromnu količinu mržnje koja se kovitla javnim prostorom, onim kojim svi kročimo, i koji nas na neki od mnogih načina dira, iako tu mržnju niti želimo niti za njom tragamo, no koja nas pomalo nagriza. Depresivno je to, opasno i ključno da se kao takvo i proziva.