Nikša Butijer je jedan od najzanimljivijih glumačkih pojava, i to iz više razloga. Tog Konavljanina zna se, za početak, kao neizostavno “nosivoga” glumca svakog izdanja Ljetnih igara u Dubrovniku. Kud ćeš raditi Držića bez Butijera! Šira ga javnost zna kao izvanrednog komičara domaćeg filmskog i televizijskog žanra: Brešanova “Svećenikova djeca” i Matanićevi “Majstori”, uz “Ne gledaj mi u pijat” Hane Jušić prve su asocijativne stanice u tom smjeru.

A u Matanićevoj seriji “Novine” ima, primjerice, malu epizodnu, ali snažno pamtljivu ulogu: kad uđe u kadar i autoritarno tek “pali-gasi” svjetlo u redakciji ne bi li upozorio na svoju pojavu, to je sitna, ali markantna scena za pamćenje. Konačno, a za ovu priliku najznačajnije, Butijer je teatarski čovjek kojemu savršeno pristaju takozvane otvorene forme, zbog čega je za njegov glumački rad (otpočetka bila) važna suradnja s redateljem Bobom Jelčićem.

Kerempuhova diva 'Otkud lažna nada da će doći netko i spasiti ovu zemlju?'

Zapravo, nije baš posve točno jer to još ne znamo što glumcu Butijeru doista “savršeno” profesionalno pristaje, ali o tome i razgovaramo. U povodu nove predstave, autorskog projekta “Govori glasnije” Bobe Jelčića u Kerempuhu u kojemu igra Butijer, eto nas u predvorju kazališta. Naš sugovornik, vidno umoran nakon probe, odmah pita koliko će nam vremena trebati za razgovor. Kad kažemo: “Polako, sat vremena će biti dovoljno”, Butijer se skoro znoji od muke. Nasreću, ne zadugo.

Sjedosmo u aulu, on poprimi pitomiji look: “Ajde da pričamo, ušemit ćemo se nekako”. Znači, najprije razgovaramo o premijernom povodu, Jelčićevoj predstavi koja je po definiciji njegova rada, onako “jelčićijanski” glumački inspirativna, uvijek je riječ o nekom improvizacijskom procesu? “Da, naravno”, kaže naš sugovornik kriptično, što nagrađujemo školskim pitanjem: o čemu se radi u predstavi?

“E pa upravo to, o čemu se radi”, kaže Butijer, “nije jednostavno prepričati. U centru zbivanja je gospođa koja, stegnuta vlastitom životnom situacijom, iz svoje države Bosne i Hercegovine dolazi u Zagreb. Ta žena u pedesetima je sasvim slučajno Srpkinja”, kaže naš sugovornik.

“Nije sigurna što traži, osim pomoći prijatelja. Ostali protagonisti predstave vezani su rodbinskim, susjedskim i prijateljskim vezama te joj pokušavaju pomoći. Ja igram nekog, kao, pater familiasa koji pokušava uskladiti sva stremljenja i kanalizirati priču na osnovno: da se ženi pomogne. Mnogo je argumenata ‘za i protiv’, dolazi do obiteljskih i političkih razmirica. Poanta je kroz malu priču pokušali raširiti područje djelovanja na aktualno hrvatsko društvo i aktualnosti širega prostora”, tumači Butijer.

Riječ je dakle o postratnoj traumi koja reflektira i onima koji nisu direktno u ratu sudjelovali, sugeriramo. “Preživjeli smo rat i znamo kakva je danas situacija: kakvim smo, zapravo, nevažnim pitanjima neprestano okruženi. Ali može se reći da je postratno stanje koje primjećujemo u nama ujedno i predratno: o tome govorimo u predstavi. Problematiziramo ponovni, mogući početak rata. Jer na to upućuju sve izjave političara u BiH, sva tri konstitutivna naroda u BiH ponašaju se kao ratnici. Konstantno slušamo ratne izjave“, kaže naš sugovornik, na što dopunjujemo očito: Jelčić u predstavi pokušava “uhvatiti” tip emotivne ljudskosti koja se opire svakom ratu.

“Tako je. U velikom prostoru koji se svakodnevno, medijski, otvara u politikantskom smislu opustošuje se emotivni prostor. Ljudi se unutar sebe lome, ali ono najgore i ono najbolje nikad ne izlazi. Tako da se stalno vrtimo u nekom krugu ne dopuštajući si da otpustimo neke demone iz sebe. U ovoj ćemo predstavi, nadam se, uspjeti izgovoriti ono što u drugačijim prilikama ne bismo uspjeli. Da stvorimo prostor konfrontacije koji bi kazalište trebao imati“, kaže Butijer, koji je s Bobom Jelčićem radio još kao student, a zatim mu je formativno vrlo važna bila (iz današnje perspektive kultna) predstava “S druge strane”, koju je Jelčić radio s Natašom Rajković u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Predstava u Kerempuhu Povratak Maratonaca: "Topalovići su oličenje fašistoidnog duha"

Ali mu je Jelčić-Rajkovićeva predstava “Allons enfants”, koju su 2013. radili za Dubrovačke ljetne igre pa je zbog lokalnih političkih razloga izazvala olujnureakciju i igrala “samo jedno ljeto” bila posebno značajna. “Eh, od svih predstava u Dubrovniku koje sam igrao, ta mi je najdraža! Šteta, kratko je trajala, nije bilo političke volje ni odgovornosti, za prostor slobode: glumačke i ljudske. A bila je to prava festivalska predstava za Igre koje nisu navikle na takav odmak od konvencije. Niti je Dubrovnik na to bio spreman: na taj odmak od političkih konvencija“, razmišlja naš sugovornik, ton njegova glasa prelazi u nižu lagu, zbog čega se zaustavljamo na bazičnim privatnim stvarima.

Dubrovnik i rat. Kao netko rođen 1978., Butijer je dijete u ratu: na koji ga je način obilježilo to vrijeme? “Sve nas je to obilježilo, ali kao u nekom stanju nesvijesti. Nepotpune svijesti. Svoj 13. rođendan proslavio sam u skloništu, dok još nije bio okupiran Cavtat. Ondje sam proveo tri mjeseca, s majkom i sestrom, a otac je bio u Dubrovniku. Mi smo zaglavili u toj okupaciji u Cavtatu bez oca: ali da ne duljim detaljima oko toga. A tek nakon tri mjeseca, dan nakon priznavanja Hrvatske, tog 15. siječnja, mi smo se uspjeli izvući do Dubrovnika i onda nastavili dalje za Rijeku pa za Zagreb. Ondje smo sestra i ja nastavili školu: osam mjeseci sam išao u školu na Jarunu. Razrednica mi je bila Marina Vujčić, danas poznata, odlična spisateljica, koju ovom prilikom posebno pozdravljam jer danas kad se sretnemo, to je... ono, baš emotivna situacija“, kaže Butijer i nastavlja:

“Ali kažem, rat je obilježio moje odrastanje, mi smo kao djeca vidjeli stvari koje nikako nisu za djecu. A lokalni antagonizam bio je razarajući: kao Konavljanin osuđen si na mitologiju priče da ‘nisu slučajno Konavle spaljene’, nego se povijest razaranja tog kraja proteže još od Napoleona. Čovjek je u malome mjestu “osuđen” na školu i crkvu: kako je to bilo njemu, u smjeru buduće profesije? Počeci glumačkog posla?

Nastavak na sljedećoj stranici...

“Ma da, škola i crkva, to je dio obiteljskog naslijeđa, normalno. A što se tiče glume, najprije je bila recitatorska grupa u školi u Cavtatu, a onda i u crkvi, gdje je taj moj, ajmo reći, impresario don Mato Bogišić za nas djecu pisao kazališne komade. Kao neke kratke, komične drame.“ Nabožnog karaktera? “Ne, ne. Bile su to baš komedije, izvodili smo ih na crkvenom oltaru. Najjednostavniji štosovi za djecu koje je pisao don Bogišić, iako nikad nije priznao da je autor. A znao sam da jest, to je bio baš njegov rječnik”, smije se Butijer koji je u srednjoj školi bio uspješan u onim državnim smotrama literarnog i dramskog stvaralaštva za djecu Lidrano, iako je i to radio više po inerciji nego po odabiru.

En garde! Gledao sam umiranje u dvoboju, danas treniram baletane

“Nisam odmah išao na prijamni na Akademiju. Samo sam htio ostati u Zagrebu pa sam upisao agronomiju, iako uopće nisam išao na predavanja. Tek forme radi, da nešto upišeš i muvaš se. A onda sljedeće godine, ni dva tjedna prije prijamnog na Akademiji, odlučim da idem na glumu. Uzmem za prijamni nešto teksta što sam znao od Lidrana plus još jedan koji sam na brzinu naučio. I prošao ja. Tek kad sam počeo studirati, gluma me stvarno zainteresirala. Odjednom sam se trsio: iako je, normalno, bilo uspona i padova. Čovjek ne može tek tako postići zadovoljstvo samim sobom”, kaže Butijer.

“A što više novih stvari si čovjek priušti, tim je veća šansa za neki progres. I dobar je onaj koji sam sebe poznaje. Onaj koji od sebe nema velika očekivanja i pokušava se osloboditi kompleksa. A ako netko ima komplekse, to sam ja”, smije se naš sugovornik. Kompleksi?

“Pa malo sam deblji, je li”, opet se smije Butijer, a i nama je komično jer nam je Butijer, ako je dopuštena usporedba, a sigurni smo da jest, prototip pravog, karakternoga glumca, po kojima je genijalna britanska kinematografija vrhunac europskog filma: vidimo ga, primjerice, u socijalnokritičarskim filmovima reda teljskih faca, poput Kena Loacha... Butijer se na to samo osmjehuje i kao opravdava svoju “kompleksašku” digresiju:

“Ma to te samo malo ‘fleša’, kad ti napune glavu mediji da trebaš biti ovakav ili onakav”. Ali taj Konavljanin, dubrovački glumac bez kojega nisu zamislive Dubrovačke ljetne igre, daleko je, ipak, od svakog stereotipa. Pogotovo onog “uhljebničkog” domaćeg, jer nije prijateljski raspoložen prema domaćem kazališnom sistemu nacionalnih i gradskih kazališta u kojima su već “sve uloge davno podijeljene među tek malim dijelom stalnog ansambla kuće”.

“Bio sam 2005. u angažmanu u HNK u Osijeku. Ali sam brzo otišao. Jer sva nacionalna kazališta imaju problem s velikim ansamblom i malim prostorom za igru. I ti sad radiš predstavu, ubiješ se ko konj, onda predstavu odigraš najviše deset puta. To je meni traćenje vremena i živaca, to mi je baš odbojno. Ne razumijem... Kao, u HNK se predstava postavi u rujnu, da bi se reprizirala u svibnju sljedeće godine.” Potrošnja ljudskog, umjetničkog materijala?

“Da”, ozbiljan je Butijer, “ali je najvažnije ovo: moraš biti strpljiv i čekati šansu. Jer se glumački posao sastoji uglavnom od čekanja: na setu, na sceni... Čekaš sat, nekoliko sati, da bi se sve kondenziralo u nekoliko tvojih replika. Ali prava kvaliteta uvijek izađe na vidjelo, kad-tad. Glumci moraju trajati. Sa svojih četrdeset godina mogu reći da sam tek na početku, a ne da je iza mene dvadeset godina umjetničkog rada. To pokušavam objasniti, pokazati svojim studentima“, objašnjava naš sugovornik koji, trenutačno, pola radnog vremena odrađuje u Kerempuhu, a pola na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, gdje vodi glumačku klasu na drugoj i trećoj godini studija. A generalno, ali točno uzevši, slika domaćeg teatra je tužna. Trom sistem, rijetka kvaliteta umjetničkog materijala.

Svjetski tenor 'Dok sam studirao u Beču, ljeti bih ocu išao raditi na bauštelu'

Što treba onda mijenjati, kao prvo, pitamo Butijera, koji uz kratki uzdah kaže: “Mentalitet. Netko tko je ušao u stalni angažman teatra nije ‘gotov glumac’, nego je tek na početku. A ljudi se zaključaju i ne dopuštaju vlastitom glumačkom umu da izađe, da se oslobodi okova sistema”. Glumac je kojega pomalo nervira “stigma” žanrovskog komičara, jer otvoreno žudi za igrom predstava velikih, kanonskih autora.

“Toliko toga u životu nisam napravio što sam htio. Jedino sam na Akademiji igrao Shakespearea, Molierea. I to mi je želja, žudnja ak: igrati Shakespearea, Čehova...”, otvoreno će Butijer. Kako ćete, pitamo, ako niste član dramskog ansambla nekog domaćeg teatra? “Eh, vrijeme će pokazati”, smješka se Butijer. A kakav je predavač studentima, je li strog i ozbiljan, kakav je bio u ovom razgovoru? “Ma nisam, ali posao se mora napraviti. To je najvažnije”, kaže gospar Butijer od Dubrovačke Republike naovamo radna etika, očito, nešto znači.