Za desetak dana u Kerempuhu će početi probe za novu predstavu koja će od prosinca biti na repertoaru satiričkog kazališta.
Riječ je o predstavi “Maratonci trče počasni krug”, a režirat će je jedna od najtraženijih kazališnih redateljica mlađe generacije, 38-godišnja Beograđanka Iva Milošević.
Zagrebačkoj kazališnoj publici već je poznata otprije, jer su dosad u Zagrebu igrale dvije predstave u njezinoj režiji - “Zmajoubojice” prema tekstu Milene Marković i “Drama o Mirjani” dramaturga Ivora Martinića.
Diplomirala je 2002. godine predstavom “Shopping&Fucking” prema tekstu Marka Ravenhilla, koja se do danas odigrala više od 150 puta i za koju je redateljica dobila nagradu “Bojan Stupica”.
"Poslije prvog uspeha sve je bilo lakše", kaže Milošević, koja je nakon toga imala vrlo uspješnu karijeru, s mnogo dugovječnih predstava, puno gostovanja u zemlji i inozemstvu te brojnim nagradama.
Na pitanje je li joj veći izazov postavljati drame poput “Zmajoubojica” ili komedije poput “Maratonaca”, kaže da svaki od kazališnih komada nosi i određenu vrstu odgovornosti:
"Želim ‘Maratonce’ otkriti publici kao ozbiljnu temu odjevenu u komično ruho. Mislim da nije dovoljno osloniti se samo na verbalnu komiku u komadu, koja svakako postoji, ali koja nije jedina njegova kvaliteta. Htjela bih istražiti grotesknu iskrivljenost unutar stvarnog, uobičajeno učiniti nevjerojatnim za gledatelje."
Naime, riječ je o tekstu koji je 1972. godine napisao poznati srpski dramaturg i scenarist Dušan Kovačević kad je bio na trećoj godini Akademije.
Predstava je prvi put odigrana 1973. u beogradskom Ateljeu 212, da bi deset godina poslije redatelj Slobodan Šijan snimio kultni film. Iz Kerempuha su prije godinu dana pozvali Ivu Milošević da tekst postavi na njihovu pozornicu:
"Ideja mi se odmah svidjela jer predstavlja pravi izazov za redatelje moje generacije i mojeg senzibiliteta. Taj legendarni Kovačevićev komad svima je poznat najviše zahvaljujući filmu te ga je izazovno osvježiti i napraviti ponovno aktualnim kazališnoj publici. Dodatni izazov je režirati ga izvan Srbije i izvući na scenu kako duhovitost, tako i svu onu ozbiljnost koju taj komad nosi", kaže redateljica.
Svjesna da je riječ o dobro poznatom filmu i predstavi koja je prije dvije godine ponovno zaigrala i u beogradskom kazalištu Zvezdara, redateljica kaže da će njezini “Maratonci” ipak biti nešto drugačiji.
"Ono što me posebno intrigira u ovom komadu je njegov podnaslov koji glasi ‘desni profil Beograda’. Kovačević nam donosi priču o mladiću koji se ne uspije oduprijeti salonskom miljeu iz kojeg dolazi, a koji je dehumaniziran i degeneriran kroz generacijsko pridržavanje za palanački duh tradicionalizma i sitnovlasničke malograđanštine. Iza fasade građanskih odijela i rituala krije se mafijaška porodica koja se grčevito bori za svojeg nasljednika. Kao krajnji ishod, takva grupa proizvodi još jednog zločinca, najvatrenijeg i najgoreg predstavnika zla koje ona u sebi nosi. Zato ćemo se u našoj predstavi studiozno baviti konzervativnim građanskim miljeom i dominacijom starosti nad duhom mladosti", objašnjava redateljski pristup Iva Milošević.
Pri izboru glumačke podjele, kako kaže, rukovodila se glumačkim majstorstvom i fizičkim habitusom glumaca za koje vjeruje da će nadahnuto i studiozno izgraditi karaktere, a posebno je uzbuđuje odluka da neurotičnog 102-godišnjeg starca Maksimilijana Topalovića igra glumica Elizabeta Kukić.
Na pitanje što je to u “Maratoncima” toliko dopadljivo da publika i danas želi gledati tu predstavu, redateljica kaže da je za to najviše zaslužan Kovačević koji je uspješno demaskirao ljudske slabosti i porok kroz likove neurotičnih očeva koji su istodobno submisivni sinovi.
"Smiješna je i malograđanska porodica u kojoj postoje samo muški članovi. Oni su kao rogovi u vreći, a pritom postoji jasna hijerarhija kao u vojsci. Tu nitko nije nadmašio svojeg oca i svatko maltretira svoje potomke. Topalovići su oličenje fašistoidnog duha i netolerancije, a Kovačevićev crni humor smije se anakronom i izopačenom."
Osim drama i komedija, Iva Milošević je u profesionalnu biografiju upisala i jedan neobični mjuzikl. Postavila ga je prema romanu Ranka Marinkovića “Glorija”. Kako je rekla, bio joj je to jedan od najvećih redateljskih izazova.
"Mjuzikl je uzbudljiv žanr koji ima svoje zakonitosti i svoj šarm. U pitanju je bila koprodukcija Pozorišta na Terazijama i festivala Budva Grad Teatar. Dramatizaciju je vrlo vješto napravio Jovan Ćirilov, a muziku je komponirao legendarni Kornelije Bata Kovač. Mjuzikl se oslanjao na atmosferu Felinijevih filmova i crpio inspiraciju iz film noira.
Kad je bila mlađa, u poslu se rukovodila, kako je jednom rekla, dozom prkosa i narcisoidnosti koja je potrebna redatelju da publici ponudi svoju ideju umjesto da im podilazi i nudi ono što očekuju. Danas bi taj stav preformulirala:
"Rekla bih da publika očekuje od redatelja autentičnost i iskrenost. To očekivanje se ne smije iznevjeriti. Ne treba podcjenjivati publiku i voditi se strahom da će se publika dosađivati.
Ne smije se podbaciti u kazališnom zanatu i iznevjeriti suština predstave koja se postavlja, ali isto tako ne treba bježati od osobnog pečata i vizije. Samo tako nastaju uzbudljive stvari."
U privatnom životu Iva Milošević je u braku s Gorčinom Stojanovićem, kazališnim redateljem i umjetničkim direktorom Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a roditelji su 8-godišnjeg sina Jana.
Stoga je Iva postavila i mnogo dječjih predstava. U njima joj je, kaže, najvažnije poslati djeci poruku da se samopoštovanje ne stječe osvajanjem moći, nego srcem, a tako uči i sina.
