Kako bi se Adolf Hitler "snašao" u uvjetima Njemačke 21. stoljeća? Ili što bi bio Hitler kad bi bio "bačen u svijet" Njemačke kojom 2000-ih vlada Angela Merkel? Bio bi šoumen, TV zvijezda! Tako u besteleru "Opet on" objavljenome 2012. ("Er ist Wieder Da") rezonira njegov autor Timur Vermes (1967.), njemački novinar i publicist.

Vermes je ovim satiričnim romanom postigao senzacionalan uspjeh - 2015. godine njemački režiser David Wnendt snimio je na temelju tog predloška film, a europska kazališta godinama dramatiziraju stvar, naglašavajući različitu društvenopolitičku liniju koju otvara i nudi Vermesov Hitler kao "daleki rođak" koji se, ne svojom voljom, nađe u promijenjenim okolnostima od onih iz 20.stoljeća.

O čemu je tu riječ? Adolf Hitler u proljeće 1945. ulazi u "vremenski tunel" koji ga teleportira u Berlin 2011. godine. Budi se, tako, Führer na berlinskoj ledini. Službeno odjeven kako Führeru priliči, zbog čega ga lokalni stanovnici shvaćaju kao pomaknutog tipa koji se voli kostimirati.

En garde! Gledao sam umiranje u dvoboju, danas treniram baletane

Ali Berlin! Rašireni stereotip o tom gradu kao utočištu i apsolutnoj zoni tolerancije ljudi i profesija svih profila pridonosi uvjerljivosti komedije zabune kod čitatelja. Iako, to nije poanta. Kad se, naime, nađe na toj bezveznoj berlinskoj livadi, Führer shvaća da je nestao i njegov bunker i kancelarija Reicha.

Vidi da Berlin nije u ruševinama, a prvi čičerone koji ga uvodi u svijet radikalno promijenjenih okolnosti je, baš zanimljivo, trafikant koji logikom prisutnosti u kvartu poznaje lokalne medijske face. Pa kad Hitler u berlinskom sokaku 21. stoljeća dođe u ruke medijskih radnika, stvar postaje ozbiljna.

Od parodičnosti ideje do potkožnog realiteta suvremenih rasizama, potisnutih trauma suvremene Njemačke, političkih opcija ljevice, desnice, zelenih, crnih, koje se prelijevaju kao pastelne boje pred apsurdom situacije i lika koji špila Hitlera kao dvorska luda. Ali otkud kapaciteti lažnom Hitleru da tako "pokrene", uzburka običan puk? Da tako lucidno pokaže licemjernost medijskog hiperrealizma? Tko je taj lik: živa metafora, daleko zrcalo gadosti suvremenog doba iz vizure najogavnije pojave prethodnog stoljeća?

Roman "Opet on" ( Fokus, 2014.) nudi mnogo interpretativnih linija i savršen je za izvedbene kreacije. Uskoro se postavlja i na pozornicu zagrebačke Komedije, gdje dramatizaciju uz radni naslov "satirična komedija" potpisuje Jelena Veljača, a režiju Marko Juraga.

Naravno, najzanimljivija je činjenica tko igra Hitlera, zbog čega razgovaramo s Draženom Čučekom - Hitlerom iz Komedije. Uz cigarete i kavu, u praznom zagrebačkom kafiću prije njegove jutarnje probe, na pamet nam pada da se naš sugovornik već bio slično (filmsko-zločinački) kostimirao za širu javnost. Iz komedije "Narodni heroj Ljiljan Vidić" Ivana Gorana Viteza, Čučeka pamtimo kao Antu Pavelića, salutirao je u uniformi.

"Da, ispada da me javnost pamti po zločinačkim likovima, sad mi je još Mengele ostao valjda", smije se naš sugovornik i odmah nastavlja profesionalno ozbiljno, o Vermesovu romanu i kazališnoj transpoziciji. "U našoj se predstavi Hitler 'budi' 30. kolovoza 2017. Taj datum nije slučajan, riječ je o Danu nestalih osoba, redatelj ga je po tom ključu izabrao", objašnjava Čuček. U predstavi nema, naravno, ni žrtava ni zločina, ne radi se o vulgarnoj politizaciji ili usporedbi nacističkog profila i suvremenosti?

Zagreb kao Hollywood Ruža Cvjetičanin - zaboravljena hrvatska Jean Harlow

"Ne, naravno, nema politizacije u tom smislu. Sve je postavljeno, međutim, u kontekst medijske manipulacije: što je tek jedna linija koju Vermes razvija u romanu, a kod nas u predstavi je dominantna. Kako se događa uspon u suvremenim medijima i kako mediji djeluju na ljude? Lik Hitlera se u novim okolnostima vrlo brzo prilagodi novom dobu. Praktičan je i pragmatičan do bola. Budući da je jedan od prvih ljudi koje sretne trafikant, taj mu postaje 'menadžer' u medijskom usponu. Hitler je spretan, elokventan, performer je bez treme. Budući da je izglobljen iz 'vlastitog' realiteta, logikom 20. stoljeća, nekom vrstom pragme i logike prije digitalnog doba, Hitler jako uspješno kritizira kompletno političko, socijalno, medijsko stanje današnjice. Lucidno uspoređuje zatečeno stanje s onim što je (bilo) dijelom njegova političkog svjetonazora i njegove doktrine. Pri tome, naravno, ljudi koji ga sretnu ne mogu vjerovati, ma nije im ni na kraj pameti da ispred njih stoji - baš Hitler. Međutim, 'naš' Hitler i dalje govori kao 'originalni' Adolf Hilter. To je zbunjujuće, ali u suvremenosti ima drugačiju konotaciju. Pri tome je zgodno što šefica televizije prije njegova nastupa kaže: 'Tema Židovi nije smiješna'. Tu se podvlači crta. Kritizira se sve što se vidi, ali je u našoj predstavi naglasak na suvremenom utjecaju medija, koji nema granica", tumači Dražen Čuček.

Na primjer, neka scena, za ilustraciju situacije, pitamo.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Pa baš postoji jedna scena takvog, za problem ili ideju kritičkog mišljenja, ilustrativnog tipa. Hitler gleda vijesti na TV-u i komentira s televiziijskim redateljem. Dok spiker govori vijesti, paralelno na trakicama na dnu ekrana idu dodatne vijesti, na što smo mi suvremenici navikli. Ne i naš Hitler koji komentira stvar tako da 'netko tko želi istodobno pratiti spikera i dodatne vijesti, dobio bi moždani udar! To je kao da vijesti dolaze iz centrale neke ludnice!'. Tako rezonira 'daleki rođak' Hitler, a zapravo ima logične i razumne uvide", pripovijeda Čuček čime smo, zahvaljujemo na pozornosti, iscrpili temu perfomativne satirične (anti)hitlerovštine.

Svjetski tenor 'Dok sam studirao u Beču, ljeti bih ocu išao raditi na bauštelu'

Jer Dražen Čuček radi na više adresa. Posljednja koja se pamti je nova predstava Male scene Teatra Exit, gdje s Bojanom Gregorić Vejzović igra komad "Dvoje" Jima Cartwrighta, u režiji Matka Raguža. Riječ je najprije o odličnom tekstu. Komornoj igri. Što mu je bilo inspirativno?

"Uopće mi nije bilo jednostavno prihvatiti suradnju s Matkom Ragužem: ne, naravno, radi njega, nego zbog zahtjevnosti Cartwrightova predloška iz 1989.godine. Cartwright je sjajan dramatičar koji voli glumce i teatar. Situacija je pub, u kojemu srećemo sedam različitih karaktera. Kad sam dobio Matkovu ponudu, rekao sam da ću mu se javiti čim pročitam tekst - što sam i učinio. Ali mi je trebalo dva tjedna da pristanem, jer meni sedam karaktera na sceni znači sedam različitih predstava. Bilo me je strah ući u komornu igru jedan-na-jedan. S druge strane, bio je to izazov koji traži zreloga glumca i iskusnu, zrelu glumicu. Nakon dva tjedna razmišljanja ipak sam rekao okej, shvaćajući da svi likovi izviru iz istoga debla, dio su iste, šarolike lepeze", tumači naš sugovornik.

A kad onda čovjek osjeti da je zreo glumac? Kako dođe do te spoznaje, bez dvojbi?

"Stvar je iskustva. Redatelji od vas traže svašta, žele izvući ono što njima treba: ponekad je to jednostavno dati, ponekad jako teško. Ali kad prođete procese rada, godine, iščekivanja, uzbuđenja koja su često izvan vaših mogućnosti: dolazi do trenutka kad sve postaje dio vašeg kontrolnog sistema. Tad shvatiš: 'Aha, sad reagiram točno ovako i ovako'. A to je čista zrelost, ništa više", govori Čuček, na što nastavljamo liniju ramišljanja o problemu takozvanoga glumačkog integriteta: na koji ga način glumac gradi? Treba pažljivo birati komade? Jer netko ima, a netko nema priliku birai uloge. Je li on imao takvu priliku?

"Ne, nisam. U Komediju sam došao odmah nakon Akademije kao stipendist, a vrlo brzo sam ondje i zaposlen. Komedija je moja baza. Dobivao sam uloge koje su mi davali, nikad nisam postavljao pitanja. Tako da sam, zapravo, zanat ispekao na idiotima! Na ulogama idiota i maloumnih ljudi (smijeh). Pa kad sedmi put dobijete jednaki psihoprofil lika, logično se pitate mogu li ja išta drugo? Ali i taj sedmi put iznenadite samoga sebe pa si kažete: 'Ok, ajmo se sad maknuti od toga, tražiti nešto drugačije'. Velika je sreća bila što je Vitomira Lončar prepoznala 'ono nešto' čega ja nisam bio svjestan, pa me zvala da dođem igrati Stoppardovu dramu 'Prava stvar' s Jelenom Veljačom. Ali kad razmislim, do ovoga ljeta za sebe ne bih nikad rekao da sam taleniran", govori Dražen Čuček. Stvarno?

Bandićevi planovi Glumci zgroženi: Hasu u vijeće HNK, pa jeste li normalni!?

"Ne, nikad to ranije ne bih rekao. Pišući nedavno kratku biografiju kao prijavu za mjesto predavača na Muzičkoj akademiji, gdje su tražili nekoga za 'uvod u opernu glumu', doživio sam sve svoje predstave u koncentratu uzbuđenja, emotivnih trenutaka koji ti daju shvatiti da, zapravo, obožavaš svoj posao. Ne znači mnogo kad ti drugi govore o tvojem talentu. To moraš sam shvatiti. Meni se to, eto, dogodilo nedavno, ali bez ikakvog umišljaja da je to sad 'konačno'. Dapače...", razmišlja Čuček.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Prijelomni trenutak u njegovu profesionalnom sazrijevanju je onda bila "Prava stvar", koju je na Maloj sceni igrao s (tad budućom) suprugom?

"Apsolutno. Taj genijalan tekst Toma Stopparda i ta igra su za mene značili ulazak u glumačku zrelost."

A kad smo već kod zrelosti, pitamo za zelenu, nezrelu fazu: biografiju. Gimnazija, pa Akademija?

"Nisam išao u gimnaziju, nego u Obrazovni centar 'Nikola Tesla': matematičari, informatičari i to. Ondje sam brzo završio kod školske psihologinje. Nasreću, njezinu sobu dijelila je i Ana Vulas, supruga velikog kipara i profesora Šime Vulasa, koja je u toj školi držala literarnu, dramsku sekciju", govori naš sugovornik, na što kratko pitamo, reda radi, zašto razgovori sa psihologom?

"Bio sam, jednostavno rečeno, na krivome mjestu. Ali zahvaljujući Ani Vulas, koja je silom prilika slušala moje razgovore sa psihologinjom, ubrzo joj je rekla: 'Daj ti meni njega!'. I tako je krenulo. Učenici Ane Vulas su danas glumci: Boris Svrtan, Željko Šestić, Katarina Bistrović Darvaš, a eto i ja", smije se Čuček, koji je studij glume na zagrebačkoj Akademiji upisao iz prve.

Ali komentira: "To je bilo mračno razdoblje. Jer naša Akademija je..." i ne dovršava rečenicu, nego je anegdotalno nadopunjuje iskustvom boravka 1996. u Beču, kad je na Hochschule na "Odjelu za mjuzikle" shvatio da "promašeni" fizičari, matematičari, ljudi u zrelim tridesetim godinama, imaju slobodu izbora da promijene profesiju u pjevačku, glumačku, kakvu god. "A kod nas biraju tinejdžere ili mladce od dvadesetak godina i onda od njih, takvih nezrelih, frustriranih, neostvarenih, pokušavaju nešto učiniti profesori koji ne shvaćaju da i jedan 30-godišnjak može donijeti kvalitetu na scenu. Naravno, čast nekolicini profesora, ali...", govori Čuček, koji je široj javnosti poznat i kao odličan pjevač.

Paralelno sa studijem upisao je pjevanje u Glazbenoj školi "Vatroslav Lisinski". Čak je upisao i odslušao semestar solo pjevanja na Muzičkoj akademiji kod profesorice Bujanović, "ali je brzo splasnuo taj entuzijazam". "Iako sam kao mladić gajio nadu da mogu biti pjevač, kad sam čuo Đanija Stipaničeva, shvatio sam gdje sam", rezonira naš sugovornik glumac/pjevač.

Leo Jakovina Curama bih lagao da idem na nogomet, ne na balet

Naravno, Čučeka pjevača pamti se kao pobjednika jedne sezone TV šoua "Zvijezde pjevaju", što je bila "najgledanija emisija čitavog serijala", gdje je briljirao u duetu s Natali Dizdar, "koja je talentirana do bola, izuzetno karizmatična, slobodna osoba". A prva asocijacija među najširom publikom vezana je uz Čučekov televizijski angažman, uz ulogu u sitcomu "Bitange i princeze". "Bilo je to sjajno i vrijedno iskustvo. Pet sezona, šest godina snimanja! I mislim da je moglo i dalje potrajati, da se serija u scenarističkom smislu nije ispuhala, žao mi je zbog toga", kaže Čuček, a mi podsjećamo da su replike "Bitangi" opće mjesto domaće pop kulture, posebno popularne kod tinejdžera.

"Da,da. Budući da živim u centru grada gdje je nekoliko gimnazija, koji put kad šećem pse čujem 'pederu' pa se ne okrenem jer znam da se to odnosi na lik konobara iz 'Bitangi'. Ali kad viknu 'Armando', okrenem se, dignem ruku, pozdravim, opali se poneki selfie", smije se sugovornik uz dim cigarete, kava mu je pri kraju.

Kad ga pitamo za profesionalne izazove, priznaje da dosad nije osjećao takav prema filmu, "ali bi lagao da ga ne zanima". "Osjećam da će se dogoditi, za koju godinu. Ja sam valjda tip osobe koji zrije kasnije", kaže Čuček. Intuitivac, čisti? "Da, jako vjerujem u intituciju. I dobro sam je 'provjerio' u dvadesetak godina radnoga iskustva", kaže on dodajući kako je kao "horoskopski Rak vezan uz gnijezdo, uz dom" i da ga osobito ne privlači "rad vani".

A i na užem, intimnom planu vlastitog roditeljstva, Čuček je posve otvorren sugovornik. Kako ga je, pitamo, promijenilo rođenje kćeri?

"Imao sam privilegiju da prve dvije godine Lenina života provedem čitavo vrijeme uz nju. Napravio sam pauzu od posla - što je za glumca blagotvorno. A imao sam velik strah od roditeljstva i da se mene pita, ono, ne bih odabrao da budem roditelj. Ali Lena je odnijela sve moje strahove. Biti pet minuta, pet sati s djetetom, čitav dan s njim, kuhati, tješiti ga: to je neprocjenjivo iskustvo!", govori. Na to ga podsjećamo kako veći dio takozvane srednje generacije u Hrvatskoj ne želi imati djecu jer je ovo loše mjesto za život.

"I slažem se. Jedan od razloga zašto nisam htio dijete je upravo taj! Ali moja supruga je inteligentna žena koja Lenu u budućnosti ne vidi ovdje, ako stanje ostane ovakvo. Tako i ja mislim. Ranije su ljudi u kasicu prasicu spremali novac za penziju, a danas je najbolje investirati u dijete, da pronađe vlastitu sreću u društvu koje se bolje brine za svoje ljude. Ako se ovo društvo ne može promijeniti po mjeri čovjeka, našoj djeci ono nije dobro mjesto za život", govori naš sugovornik nastavljajući:

"Ali nisam apatičan tip. Nisam pesmist. Nisam niti tip koji bi se bavio politikom pa se trudio nešto politički mijenjati. Gledam ljude koji su to pokušali, poštene i iskrenih namjera, a politika ih je šutnula sa strane". Iako rezignacija nije, nikako, njegov milje. Štoviše. Sa suprugom Jelenom Veljačom se od ljeta seli u Beograd u kojemu će se, prema njezinu scenariju, početi snimati telenovela u produkcijji RTL-a, čemu se veseli, prvenstveno odlasku u Beograd, čiji teatar iznimno cijeni.

Orašar 'I ja sam kao mlada imala krvave nožne prste'

Na kraju razgovora ipak ne odolijevamo estradnome momentu. Vaša obitelj je dio estradnog medijskog svijeta, kažemo, revije su pune obiteljskih fotografija.

"To ne doživljavam tako", smije se Čuček. "Dok mijenjam pelene, stvarno na to ne mislim tako. Ali ima, doista, intervjua koji zahtijevaju oblačenje, poziranje, pripremu... I to nam je zabavno, pogotovo jer je u to uključena Lena, s kojom je situacija uvijek nepredvidiva", vedro će otac Čuček.