Kako bi se Adolf Hitler "snašao" u uvjetima Njemačke 21. stoljeća? Ili što bi bio Hitler kad bi bio "bačen u svijet" Njemačke kojom 2000-ih vlada Angela Merkel? Bio bi šoumen, TV zvijezda! Tako u besteleru "Opet on" objavljenome 2012. ("Er ist Wieder Da") rezonira njegov autor Timur Vermes (1967.), njemački novinar i publicist.
Vermes je ovim satiričnim romanom postigao senzacionalan uspjeh - 2015. godine njemački režiser David Wnendt snimio je na temelju tog predloška film, a europska kazališta godinama dramatiziraju stvar, naglašavajući različitu društvenopolitičku liniju koju otvara i nudi Vermesov Hitler kao "daleki rođak" koji se, ne svojom voljom, nađe u promijenjenim okolnostima od onih iz 20.stoljeća.
O čemu je tu riječ? Adolf Hitler u proljeće 1945. ulazi u "vremenski tunel" koji ga teleportira u Berlin 2011. godine. Budi se, tako, Führer na berlinskoj ledini. Službeno odjeven kako Führeru priliči, zbog čega ga lokalni stanovnici shvaćaju kao pomaknutog tipa koji se voli kostimirati.
Ali Berlin! Rašireni stereotip o tom gradu kao utočištu i apsolutnoj zoni tolerancije ljudi i profesija svih profila pridonosi uvjerljivosti komedije zabune kod čitatelja. Iako, to nije poanta. Kad se, naime, nađe na toj bezveznoj berlinskoj livadi, Führer shvaća da je nestao i njegov bunker i kancelarija Reicha.
Vidi da Berlin nije u ruševinama, a prvi čičerone koji ga uvodi u svijet radikalno promijenjenih okolnosti je, baš zanimljivo, trafikant koji logikom prisutnosti u kvartu poznaje lokalne medijske face. Pa kad Hitler u berlinskom sokaku 21. stoljeća dođe u ruke medijskih radnika, stvar postaje ozbiljna.
Od parodičnosti ideje do potkožnog realiteta suvremenih rasizama, potisnutih trauma suvremene Njemačke, političkih opcija ljevice, desnice, zelenih, crnih, koje se prelijevaju kao pastelne boje pred apsurdom situacije i lika koji špila Hitlera kao dvorska luda. Ali otkud kapaciteti lažnom Hitleru da tako "pokrene", uzburka običan puk? Da tako lucidno pokaže licemjernost medijskog hiperrealizma? Tko je taj lik: živa metafora, daleko zrcalo gadosti suvremenog doba iz vizure najogavnije pojave prethodnog stoljeća?
Roman "Opet on" ( Fokus, 2014.) nudi mnogo interpretativnih linija i savršen je za izvedbene kreacije. Uskoro se postavlja i na pozornicu zagrebačke Komedije, gdje dramatizaciju uz radni naslov "satirična komedija" potpisuje Jelena Veljača, a režiju Marko Juraga.
Naravno, najzanimljivija je činjenica tko igra Hitlera, zbog čega razgovaramo s Draženom Čučekom - Hitlerom iz Komedije. Uz cigarete i kavu, u praznom zagrebačkom kafiću prije njegove jutarnje probe, na pamet nam pada da se naš sugovornik već bio slično (filmsko-zločinački) kostimirao za širu javnost. Iz komedije "Narodni heroj Ljiljan Vidić" Ivana Gorana Viteza, Čučeka pamtimo kao Antu Pavelića, salutirao je u uniformi.
"Da, ispada da me javnost pamti po zločinačkim likovima, sad mi je još Mengele ostao valjda", smije se naš sugovornik i odmah nastavlja profesionalno ozbiljno, o Vermesovu romanu i kazališnoj transpoziciji. "U našoj se predstavi Hitler 'budi' 30. kolovoza 2017. Taj datum nije slučajan, riječ je o Danu nestalih osoba, redatelj ga je po tom ključu izabrao", objašnjava Čuček. U predstavi nema, naravno, ni žrtava ni zločina, ne radi se o vulgarnoj politizaciji ili usporedbi nacističkog profila i suvremenosti?
"Ne, naravno, nema politizacije u tom smislu. Sve je postavljeno, međutim, u kontekst medijske manipulacije: što je tek jedna linija koju Vermes razvija u romanu, a kod nas u predstavi je dominantna. Kako se događa uspon u suvremenim medijima i kako mediji djeluju na ljude? Lik Hitlera se u novim okolnostima vrlo brzo prilagodi novom dobu. Praktičan je i pragmatičan do bola. Budući da je jedan od prvih ljudi koje sretne trafikant, taj mu postaje 'menadžer' u medijskom usponu. Hitler je spretan, elokventan, performer je bez treme. Budući da je izglobljen iz 'vlastitog' realiteta, logikom 20. stoljeća, nekom vrstom pragme i logike prije digitalnog doba, Hitler jako uspješno kritizira kompletno političko, socijalno, medijsko stanje današnjice. Lucidno uspoređuje zatečeno stanje s onim što je (bilo) dijelom njegova političkog svjetonazora i njegove doktrine. Pri tome, naravno, ljudi koji ga sretnu ne mogu vjerovati, ma nije im ni na kraj pameti da ispred njih stoji - baš Hitler. Međutim, 'naš' Hitler i dalje govori kao 'originalni' Adolf Hilter. To je zbunjujuće, ali u suvremenosti ima drugačiju konotaciju. Pri tome je zgodno što šefica televizije prije njegova nastupa kaže: 'Tema Židovi nije smiješna'. Tu se podvlači crta. Kritizira se sve što se vidi, ali je u našoj predstavi naglasak na suvremenom utjecaju medija, koji nema granica", tumači Dražen Čuček.
Na primjer, neka scena, za ilustraciju situacije, pitamo.
Nastavak na sljedećoj stranici...
