Takav stisak pri rukovanju čovjek ne bi očekivao od prvaka opere i naravno da nam je palo na pamet da taj pošten, radnički stisak ruke ima veze s tim što je odrastao u Ludbregu. "Da, vjerojatno ima veze. Ludbreg je nešto između sela i grada, ali se uvijek nešto radi kao i na selu. A i moj tata je bio zidarski majstor i, kad sam došao u neke godine, radio bih s njim i tako si podebljao džeparac", objasnio nam je Tomislav Mužek. Budući svjetski slavni tenor radio je na baušteli!? "Tako je." Kao fizikalac?

"Da, kao fizikalac. Bilo je to od osmog razreda do treće godine faksa. Svako ljeto je bilo moje", mirno je ispričao. Ta treća godina faksa odnosila se na studij solo pjevanja na Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost u Beču. I dok je njegova ekipa svakog ljeta išla na more, on je s akademije u Beču na ljetne praznike dolazio u Ludbreg raditi po gradilištima od 1. srpnja do 1. listopada. "I svaki put bih bolje pocrnio nego svi oni", kazao je, sad se već smijući.

Tako smo s bauštelskom anegdotom ušli u razgovor povodom premijere "Ukletog Holandeza" 26. siječnja u HNK u Zagrebu. Na "Ukletog Holandeza" Mužek kao da je pretplaćen tijekom cijele karijere, sve tamo od nastupa u Japanu i Hong Kongu. "Istina, i to još od studentskih dana, kad sam pjevao u Bayreuthskom zboru, Wagnerovu", rekao je. Samo godinu i pol nakon zbora, on je tamo pjevao ulogu Kormilara, a u Bayreuthu je zbilja vraška stvar pjevati Richarda Wagnera.

Jer da nije bilo Wagnera, ne bi bilo ni Bayreuth Festspielhausa. "Je, kad pjevate Wagnera u Bayreuthu, više od toga se ne može. To je izvor s kojeg se uči, ne postoji operna kuća u kojoj bi se Wagner izvodio autentičnije nego tamo", kazao je Mužek. Imao je još i takvu sreću da je tad radio s jednim od najvećih današnjih dirigenata za Wagnera, Christianom Thielemannom, objašnjavao je Mužek što je to za njega značilo:

"Jednom kad napravite takvu ulogu s takvom facom, onda vam je to ulaznica za sve operne kuće na svijetu. I kad netko drži do sebe, a ide raditi Wagnera, onda gleda tko je to pjevao u Bayreuthu i pokušava ga bukirati." Tako je rođena zvijezda. Za "Ukletog Holandeza" Wagner je govorio da mu je ta grandiozna opera bila apsolutna prekretnica u životu.

Spektakl u HNK 'Režirala sam operu čiji je autor ubio tenora na bini'

Teško je othrvati se ideji da se na tom inspirativnom putu kroz uragan od Rige do Londona, kroz možda i stotinjak opraštanja od života na Baltičkom i Sjevernome moru, u slavnom skladatelju nešto nije prelomilo.

"Do 'Holandeza' on je bio tek prosječni skladatelj. Možda mu je strah od smrti tako pročistio horizonte da je odbacio sve nevažne stvari i dobio jasnu viziju što mu je raditi. Jer kad slušate 'Holandeza', tamo se doista čuju sve fasete kakvo more može biti. Poslije 'Holandeza' Wagner odjednom postaje genijalac nad genijalcima", objasnio je Mužek kako je doživio skladatelja kojeg je Friedrich Nietzsche nazvao "Stari Minotaur".

Mužek vjeruje da, ako postoji nešto čime se čovjek trebao u životu baviti, to pronađe njega gdje god se nalazio. U njegovu slučaju to ima smisla. Mužek se rodio u Siegenu u Njemačkoj 1979. A kad je imao šest godina... "Preselili smo se u tadašnju Jugu. Joj, iz njemačkoga grada doći na hrvatsko selo... Bio je to veliki šok. Užasno mi je smetalo što nema popločanih nogostupa, što ceste nisu asfaltirane, što nema u dućanu ovoga ili onoga. Ali brzo sam se privikao i bilo mi je lijepo", pričao je.

Nogomet i rukomet ga u Ludbregu nisu zanimali, ali glazbena škola... Rekao je roditeljima da želi svirati klavir. "A oni su rekli: 'Nemamo novca za klavir. Hajde ti harmoniku, pa ako bude dobro, lako ćeš ti na klavir.' U dva mjeseca sam došao do vježbi za otvaranje mijeha i zatvaranje i više nisam imao volje", opisao je drugi osnovne. U kemijskoj školi u Varaždinu za mišljenje je pitao i nastavnika iz glazbenog. A ovaj mu je odgovorio: "A znaš što, od toga ti nema kruha. Bolje ti odi za neko normalno zanimanje."

A on je volio pjevati, posebno pred publikom, i išlo mu je to dobro, pa su ga školski kolege koristili kao izgovor kod nastavnika da potroše vrijeme kako bi izbjegli ispitivanje ili kontrolni test. "Sve dok mi profesorica Ines Prajndl nije predložila da me odvede do svoje prijateljice, profesorice na glazbenoj školi, do Darije Hreljanović. Dala mi je da otpjevam ovo, ono, a na kraju mi je rekla:

'Znaš što, ti ćeš dolaziti k meni na pjevanje godinu dana. I kada dođu prijamni ispiti, ja ću te poslati u Beč na akademiju na prijamni'". A njemu je to bio trenutak pravog otkrivenja. Odmah mu je, kaže, zazvučalo kao apsolutno jedina opcija u životu, to je bilo to. S takvim vijestima je došao doma.

Nastavak na sljedećoj stranici...

No drugi nisu vjerovali kao on: "Otac je rekao: 'Je, je. Ako ti odeš na taj studij, ja ću ti sve platiti.' A govorimo o 1993., kad mi je mama u Elektri radila za 100 maraka mjesečno." Tomislav je između sto i nešto kandidata ušao u 17 primljenih, vrijedno je učio i, kako je rekao, ljeti bi s ocem radio na građevini. Već u rujnu 1999., nakon diplome, imao je neke manje uloge u Wiener Staatsoperi.

"Da bi mi tu jednom uletio Điđi Šutej, skupa smo radili, i rekao mi: 'Je, dobro pjevaš. Daj dođi u Zagreb na audiciju, ja ću raditi neku Traviatu'", ispričao je kako je počelo. Te 2001. Šutej igrom slučaja nije dirigirao, ali Mužek jest pjevao. Slijedile su Barokne večeri u Varaždinu i tad ga je hrvatska javnost prvi put primijetila. I baš kad mu je krenulo, morao je na odsluženje vojnog roka. Ispao je Split, i to tako da je u sklopu vojnog roka odrađivao predstave u HNK u Splitu, gdje je radio Šutej.

"Prvo sam mjesec dana bio u pješadiji u Sinju. Onda sam dobio prekomandu u HRM. Tamo sam bio točno dva dana, za vikend, i odmah dobio prekomandu u Vojni orkestar HRM-a. Od ponedjeljka do petka živio sam u Lori, a vikendom u Titovoj Vili Dalmaciji jer tamo je bio službeni smještaj za goste HNK". Ah, život stvarno zna biti gadan, priznali smo mu. Samo, u jednom trenutku, 2002., zvali su ga da debitira u Münchenu kod Zubina Mehte.

"Šutej je tad rekao: 'Pa ti moraš ići! Samo odi!' Za to što nisam imao dozvolu rekao je da će to on riješiti s ministricom Antunović, da će tražiti dozvolu", i tako je Šutej od Mužeka napravio dezertera jer je zaboravio "to riješiti".

"I dok sam kretao u München, u Lori je admiral Stipetić čitao novine o premijeri u HNK i o vojniku Mužeku koji je briljirao, blablabla. Kaže on njima: 'Hajte mi dovedite tog Mužeka da mu čestitam!' A oni mu kažu da je Mužek otišao za München. 'Pa, je l' ima dozvolu?' 'Pa nema.' 'Šalji vojnu policiju za njim!' I oni zatvaraju aerodrom, a moj avion polijeće", umirali smo od smijeha dok je pričao. Tek nakon proba u Münchenu upalio je mobitel i vidio "milijun poziva".

Leo Jakovina Curama bih lagao da idem na nogomet, ne na balet

Prvi koji ga je dobio, Mark Cigoj iz Globusa, zaskočio ga je pitanjem: "Gospodine Mužek, da li vi znate da ste dezerter?' Ja sav u komi zovem Šuteja, a on: 'O, jebote! Zaboravio sam javiti Antunovićki!' I onda se to sređivalo nekih osam dana, koliko me nije bilo, tako dok sam se vratio, sve je bilo u redu. Jest da me vojna policija pričekala, ali došao sam u vojarnu i za pokoru sam morao otpjevati božićni koncert s vojnim orkestrom u Zagrebu." Oh, baš mu je bila brutalna kazna, primijetili smo.

"Zapravo, i jest bila brutalna. Tih pet ili šest dana morao sam spavati u njihovu hotelu u Zvonimirovoj u potkrovlju, okružen kantama u koje je curila kiša kroz krov." Ostalo je povijest. Nakon Bayreutha već s 24 godine osvojio je i milansku Scalu, a potom i ostatak svijeta. Oženio se, dobio sina, a onda, prije godinu i pol, supruga mu je preminula i on je ostao samohrani otac.

"Ne bih išao u neke duboke rasprave. Kad vam se u životu nešto dogodi, bio to gubitak ili dobitak, to vas može ili pokopati ili iz toga možete izvući nešto iz čega ćete crpiti inspiraciju za nastavak života", kazao je. Uskoro devetogodišnjem sinu smrt majke je objasnio iskreno, bez rebusa i zagonetaka: "Djeca u takvim situacijama budu puno zrelija nego što je itko kadar očekivati od njih." Kaže, inače, da je i mali glazbeno navudren.

"Je, evo se čudim svaki dan, ne zato što je moj, hahaha, ali od rujna svira klavir. Ne, nije išao preko harmonike. Prvo je htio biti vozač Formule 1 i govorio da će svirati harfu. Objasnio sam mu da je harfa malo teži instrument za transport. Za zanimanje je rekao da će biti operni pjevač kao tata, a ja sam mu rekao:

'Sine, možda ipak Formula 1? Tu ti nema toliko stresa kao u ovome.' Nedavno sam čitao studiju o nivoima stresa raznih profesija. Na prvom mjestu su kontrolori leta, pa operni pjevači, piloti u putničkom prometu i četvrti dirigenti. Operni pjevač izgubi i po kilogram-dva u predstavi. Eh, da su bar masnoće, onda onda bi svi bili mršavi, elegantni, ali riječ je o tekućini, isto kao i u sportu", objasnio je.

On je svoj odušak za stres našao u svom bendu Mužek & Trio, s kojim, 11. ožujka nastupa u HNK u Zagrebu. "Glazbu ne dijelim na neke vrste nego na dobru i na lošu. I u klasici se nađe itekako loše glazbe, kao i u bilo kojem drugom žanru itekako dobre. Budući da imam prijatelje koji su izuzetni muzičari, a po vokaciji sam u takvoj profesiji da ne mogu ja sada doći na 'Holandeza' pa, kao, sad ćemo mi malo džemati, onda smo krenuli s ovim."