Emanuel Vidović je bio modernist, za kaznu je gladovao
Emanuel Vidović je za mene prvak hrvatske moderne – njezin prvi, najvažniji i najradikalniji slikar, kaže Igor Zidić, najveći poznavatelj Vidovićeva opusa i autor impozantne izložbe “Emanuel Vidović – pasatist i modernist”, koja se otvara 24. ožujka u Umjetničkom paviljonu u povodu 150. godišnjice rođenja toga genijalnog splitskog umjetnika. Na izložbi će biti izloženo oko 120 Vidovićevih vrhunskih radova, a među njima se ističu remek-djela “Angelus”, “Ave Maria”, “Guideca”, “K mrtvom gradu”, “Iz Venecije”, “Splitska luka” i “Sunčani poljubac”.
Igor Zidić je do sada realizirao tri velike Vidovićeve retrospektive, kojima je izvlačio iz zaborava i omalovažavanja cijele cikluse njegova stvaralaštva. “Htio sam poentirati najbitnija mjesta iz Vidovićeva opusa i staviti ih u naš kontekst, a s druge strane pokazati i one radove koji bi ga mogli predstaviti kao velikog i važnog slikara na međunarodnoj sceni”, napominje Zidić. Radovi su izabrani iz muzejskih i galerijskih institucija Splita, Zagreba, Dubrovnika, Šibenika, Zadra i Osijeka, a najviše iz Muzeja grada Splita Galerije Emanuela Vidovića, dok je 35 radova posuđeno iz privatnih kolekcija Zagreba i Splita.
Ideja je da se izložba, nakon Zagreba i Splita, kasnije prezentira i u Francuskoj. Vidović je bio izrazito produktivan slikar pretpostavlja se da je iza sebe ostavio oko 4000 slika, a široj javnosti je najpoznatiji po sjetnim splitskim, trogirskim i venecijanskim vedutama, marinama i morskim krajolicima. Prema Zidićevu mišljenju, imao je moderni senzibilitet, koji je otplaćivao gladovanjem te stalnom borbom za kruh i svoj samosvojni umjetnički izraz.
Neki su ga smatrali “nedoučenim modernistom” jer je prekinuo studij, a njegovi pejzaži naišli su na nerazumijevanje i oštre kritike, poput onih Ljube Babića. No ipak je u 30-ima, pred Drugi svjetski rat, doživio veliku slavu. Bio je i agilni promicatelj splitskog kulturnog života sve do Drugog svjetskog rata, a njegova djela kupovali su, između ostalih, car Franjo Josip i kralj Aleksandar. Danas njegove njegove vrhunske slike postižu vrtoglave cijene od 30 do 50 pa i više tisuća eura.
Zidić smatra da je Vidovićevo slikarstvo imalo iznimnu važnost za početke hrvatske moderne. “Ljubo Babić je konstruirao pogrešnu sliku početaka hrvatske moderne prema kojoj je naš modernizam počeo s realizmom i Račićem, a poslije realizma došli su impresionizam i simbolizam, dok je u europskom svijetu, koji je za nas relevantan, bilo obratno. Vidović je počeo s realizmom što potvrđuju njegovi rani radovi i posebno pohvalne ocjene Isse Kršnjavoga.
Međutim, brzo se okrenuo simbolizmu, a zatim se približio impresionizmu i napravio neka iznimno vrijedna djela. On je svojeg znamenitog ‘Angelusa’ naslikao tri godine prije svih ostalih radova koji se mogu razmatrati kao vrijednost u našem modernom slikarstvu, dakle, prije Kraljevića, Račića, Hermana, Becića... Zato mislim da je Vidović bio ravan vodećim francuskim majstorima toga doba i da s njim počinje nešto jako bitno, a to potvrđuju njegove simbolističke, postimpresionističke, divizionističke i vedutističke, te monokromne i bikromne slike, kakve ni jedan naš slikar u to doba nije radio”, ističe Igor Zidić.
Na izložbi ćemo vidjeti Vidovićeve simbolističke, često monokromne ili bikromatske slike, koje imaju minimalni tonski raspon, kao što je njegov znameniti “Angelus” velikog formata iz 1906. godine. “Na toj slici je s istim intenzitetom crvene boje naslikano nebo, kopno i more, prošarano blijedo crnim tragovima, što pokazuje da je Vidović od 1906. do 1910. godine vrlo odvažno slikao”, napominje autor izložbe. Tu su i njegove najpoznatije impresionističke slike ciklus venecijanskih motiva, najčešće oko Giudece, koje po Zidićevu mišljenju spadaju u vrh hrvatskoga impresionizma.
“Odabrao sam i slike iz faze tzv. ‘teškog’ slikarstva, koje potvrđuju da se on te 1920. godine nije dodvoravao publici nego je, premda siromašan i primoran da kupuje loše, jeftinije boje, ostao vjeran sebi i svojem izrazu”, nastavlja Zidić. Bit će pokazan i ciklus njegovih “Seljačkih kuća kraj Venecije”, koje je otkrio još 1896. godine, a zatim ih je po sjećanju slikao u 20-ima i kasnije u dubokoj starosti. Svoj najdugovječniji i najbrojniji ciklus “Splitska luka” također je slikao u nekoliko navrata.
“Na tim slikama vidljivi su kapitalni objekti, poput zvonika sv. Duje ili velika zgrada Lučke kapetanije, ponekad je to pusta luka, a ponekad se vidi neki trabakul koji upravo isplovljava ili uplovljava u luku ili ribari na Matejuški. Taj ciklus je jako zanimljiv jer pokazuje da je Vidović slikao splitsku luku u rasponu od 30 i više godina te da nije bilježio samo promjene na objektima, nego i u samome sebi, dok je sazrijevao i od mladića postajao zreo, iskusan čovjek”, istaknuo je autor izložbe dodavši kako će biti izloženi i ciklusi slika, gvaševa i pripremnih crteža splitskih i trogirskih interijera crkava i njegova ateljea, gdje je nalazio mir.
Emanuel Vidović je rođen u Splitu na Badnjak 1870. godine. Studirao je na Accademia di Belle Arti u Veneciji, ali je nakon tri godine prekinuo studij i odlazi prvo u Milano, a zatim u Chioggu pored Venecije, gdje nastaju njegove poznate vedute tog pitoresknog ribarskoga gradića. U Chioggi je upoznao i suprugu, Talijanku Amaliju Baffo, s kojom se potkraj 19. stoljeća vratio u Split.
Po povratku u Dalmaciju zapošljava se kao suplent, likovni pedagog, u školi, slika motive Splita i Trogira u tamnom, sjetnom ugođaju, a zatim na prvoj samostalnoj izložbi predstavlja 122 rada. Slovio je kao vrijedan i marljiv čovjek. Prijepodneva i večeri provodio je u ateljeu, a poslije ručka se družio sa splitskim intelektualcima i umjetnicima, kao što su Ivan Meštrović, Josip Hatze, Ivo Tijardović i Dinko Šimunović, s kojima je u hotelu Central za tzv. stolom mudraca raspravljao o raznim umjetničkim i društvenim temama.
Kakav je bio Vidovićev politički svjetonazor? Rano je s prijateljima Antom Katunarićem i Virgilom Meneghellom Dinčićem pokrenuo satirički list Duje Balavac, u kojem je oštro kritizirao splitsku gradsku vlast i tadašnju Austro-Ugarsku.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Jedan broj je čak bio zabranjen. “Za Vidovića bismo danas mogli reći da je tip modernog rodoljuba, koji voli i poštuje svoje. Već je u mladosti pokazao hrvatsku orijentaciju: bio je osnivač i sudionik udruge Hrvatska učeča mladež, a zatim je uz podršku Ivana Meštrovića i Vlahe Bukovca osnovao Hrvatsko umjetničko društvo Medulić. Kad su medulićevci odlučili da će zbog otpora Austriji i Mađarskoj izlagati u srpskom paviljonu na Svjetskoj izložbi u Rimu 1911. godine, Vidović je to odbio.
Dakle, kod Vidovića nema zabune, on zna tko je i što je, i oko toga nema spora”, ističe Zidić. Također je bio moderno orijentiran čovjek, demokrat, član Smodlakine Hrvatske pučke napredne stranke. “Kad mu je kralj Aleksandar dodijelio orden, poslao mu je i račun za taj orden, no Vidović ga je odbio primiti jer je to smatrao uvredljivim činom”, kaže Zidić. Početkom 20. stoljeća bio je fasciniran idejom panslavenstva pa je i svojoj djeci dao slavenska imena Slavan, Milena, Ivan, Veljko, Fedor, Tatjana, Zlata, Jugoslav i Igor.
Oštro se protivio talijanskoj okupaciji Dalmacije, a njegova supruga, premda Talijanka, svesrdno je podupirala njegova uvjerenja. “Kad je na rivi udario nekog talijanaša, koji ga je provocirao, izgubio je mjesto suplenta i izbačen je iz škole”, kaže Zidić, pojasnivši da su u to vrijeme bili česti konflikti između hrvatske mladeži i talijanaša. Tijekom okupacije Splita bio je izabran u dvije selekcije 23. Venecijanskog bijenala hrvatskoj i talijanskoj. Vidović je odbio izlagati u talijanskom paviljonu, a hrvatska strane se povukla zbog mogućeg sukoba s Italijom.
“Tad je zloglasni talijanski prefekt Splita Paulo Zerbino bez njegova dopuštenja uzeo 12 Vidovićevih slika iz njegova ateljea i poslao ih na Bijenale. Talijani su ga izložili u Talijanskom paviljonu, ali u zasebnoj sobi koja je imala naziv Dalmacija. No Vidović i dalje nije htio surađivati s Talijanima. Odbio je izlagati na Mostra d’Arte Spalatina, dakle, izložbi splitske umjetnosti kako je vide Talijani, pa su ga za kaznu izbacili iz njegova lijepog stana u tadašnjoj Ulici Ante Starčevića, kraj stare splitske Galerije umjetnina, gdje se doselio 1932. godine. Taj su stan dali nekom visokom talijanskom časniku, a njega su smjestili u mračan, prizeman manji stan u Ulici Maksima Gorkog, u kojemu nije imao svjetla za slikanje. Tako da je Vidović svoje sudjelovanje na Bijenalu krvavo platio”, rekao je Zidić.
Nakon Drugog svjetskog rata Vidović je izlagao 1945. godine u Šibeniku na izložbi umjetnika partizana, iako nije bio u partizanima jer je bio prestar. Zidić napominje da je Vidović novu jugoslavensku vlast doživio kao “protivnu talijanskoj okupaciji”, a ona pak nije imala ništa protiv njega. No nisu bili zadovoljni s njegovim slikarstvom, jer nije slikao repertoar socrealizma obnovu zemlje, partizane, borce i bombaše. Ti motivi bili su suprotni njegovoj poetici. Naslikao je svega dvije, tri slike s motivima splitske plinare i drugih tvornica, koje bi možda mogle biti uvrštene na neku izložbu socrealizma.
“Vidovićevo slikarstvo je od početka bilo podcijenjeno, a on sam tretiran kao slikar provincijske akademije i provincijalne naobrazbe. To je pogrešno. Akademija u Veneciji nije bila moderna, ali je za razliku od Munchena davala jako puno podražaja. Cijela Venecija je prvorazredni umjetnički muzej, oko Vidovića su slikali ponajbolji talijanski slikari tog vremena, a kako je u njegovo vrijeme profunkcionirao Venecijanski bijenale, on je mogao vidjeti kao na tanjuru sve najbolje i najnovije iz Europe. Dakle, on je vidio sve impresioniste, od Moneta do Degasa, i bio je jako upućen u moderno slikarstvo”, napominje Igor Zidić.
S druge strane, Vidović je imao jako široku naobrazbu, kaže, puno širu od drugih pretendenata na prvaka hrvatske moderne. Nabavljao je i čitao povijesne knjige, od povijesti Francuske revolucije do povijesti modernih socijalnih ideja, ali i beletristiku, od Tolstoja do Zole. Zanimala ga je i glazba. Vidović je iz Venecije putovao u milansku Scalu na premijere opera i velike koncerte, a pratio je i teoriju glazbe.
“Vidovićeva kultura, naobrazba i talent doći će do izražaja na ovoj izložbi”, istaknuo je Zidić. Vidović danas, uz Medovića i Kraljevića, i naravno Bukovca, ima veliku vrijednost na tržištu umjetnina.
“Za razliku od Bukovca, koji je vrhunski, prvorazredni, ali uvijek i dopadljiv majstor, Vidović se ne želi dopasti, on joj se ne dodvorava lijepim portretima sa sjajnim nakitom, nego donosi nove likovne vrijednosti i tehničke inovacije. Zbog toga ne može imati kod kupaca takvu prođu kakvu ima Bukovac. No Vidovićeve ponajbolje slike sigurno mogu postići cijenu od 50-ak tisuća eura, pa i više”, naglašava autor izložbe Igor Zidić. Vidović je preminuo u rano jutro 1. lipnja 1953. godine. Na njegovu sprovodu bila je i splitska vlast, ali je ostala ispred katedrale sv. Duje, čiji interijer je Vidović godinama slikao.
"Vlast mu je odala počast, ali nije ušla u crkveni hram, nego je ostala na Peristilu, a nakon završetka crkvenog obreda priključili su se povorci i ispratili ga na groblje Lovrinac”, pojasnio je Zidić. Vidović je umjetnički opus od 70-ak radova darovao kćerima Mileni, Tatjani i Zlati Vidović, koje su se u starosti brinule o njemu. Obitelj je kasnije taj opus darovala Gradu Splitu, kao i rekonstrukciju njegova ateljea, uz naknadu manju od polovine vrijednosti tih djela.