U Muzeju grada Zagreba može se razgledati sve do rujna vrlo zanimljiva izložba "Donator i donacija – ususret Muzeju hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću" na kojoj su izložena 64 djela 33 umjetnice iz impozantne kolekcije opsesivnog kolekcionara i gimnazijskog profesora hrvatske i francuske književnosti Josipa Kovačića.
Među izloženim radovima ističu se djela Slave Raškaj, Naste Rojc i Anke Krizmanić, a predstavljeni su i radovi drugih manje poznatih umjetnica, poput barunice Vere Nikolić Podrinske, Elizabete Drašković od Bisaga, Priske Kulčar, Jelke Struppi Wolkensberg, Zdenke Pexidr Sriće i Zore Preradović.
Izloženo je najviše slika – crteža, akvarela i ulja, ali i skulptura te škaroreza, bakropisa i drvoreza te osobnih predmeta, poput oslikanog tronošca Slave Raškaj, stolnog štafelaja Mire Ehrlich Klobučar te palete za miješanje boja i crtaće bilježnice Anke Krizmanić u kojoj je na 32 lista portretirala kolegice u školi.
Izložba je priređena kao hommage Kovačiću, koji je tijekom nekoliko desetljeća strastvenog prikupljanja te istraživanja zanemarenih i zaboravljenih umjetnika prikupio više od 4000 radova. Samo Zbirka hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeća sadrži 1073 djela te zapravo upućuje na brojna ograničenja i predrasude s kojima su se hrvatske slikarice morale suočiti na svojem putu umjetničke i profesionalne emancipacije.
Može se reći da izložba rasvjetljava uvjete u kojima je nastajalo žensko slikarstvo u Hrvatskoj. Kovačić je sve radove iz svoje kolekcije čuvao u svojem stanu u Radićevoj ulici u Zagrebu, koji je bio zatrpan slikama. Zbog toga je cijelo vrijeme sanjao o osnivanju Muzeja hrvatskih slikarica. Dio te kolekcije donirao je još 1988. godine Gradu Zagrebu s nadom da će se jednog dana realizirati njegov san.
No zbog maligne bolesti nije dočekao ni otvaranje ove izložbe ni ostvarenje svojeg sna – otvaranje tog muzeja. Preminuo je uoči otvaranja ove izložbe, odmah nakon što je odvojen od svoje zbirke te odveden u bolnicu. Zato se može reći da se ovom izložbom želi potaknuti otvaranje Muzeja hrvatskih slikarica u kojemu bi se smjestila njegova golema kolekcija.
Kako sad stvari stoje, Muzej grada Zagreba dobio je od Grada Zagreba na korištenje palaču Magdalenić-Jelačić u Demetrovoj ulici, gdje je planiran budući Muzej donacija, pa postoje šanse da se u tom prostoru smjesti i Kovačićeva zbirka. Josip Kovačić je počeo skupljati slike relativno nepoznatih hrvatskih slikarica još kao mladi profesor književnosti 60-ih godina prošlog stoljeća.
Kako nije imao novca za slike Račića, Kraljevića ili Becića, kako mi je svojedobno ispričao, počeo je kupovati slike umjetnica, često plemkinja, koje su mu bile veliko otkriće – lijepe i jeftine. Kupovao ih je preko oglasa i privatnih veza ili otkupom od njihovih bivših sluškinja koje su ih dobile "kao klasno eksploatirane osobe". Također, istraživao je biografije tih umjetnica pa je tako o svakoj od njih mogao ispričati zanimljive detalje, povezujući njihove intimne tragedije ili uspjehe s njihovim opusima u cjelinu.
U početku se na tu njegovu zbirku gledalo sa skepsom. Ali s novim valorizacijama radova tih umjetnica, koje su uzimale u obzir i Kovačićeva otkrića, Zbirka hrvatskih slikarica dobivala je sve važniji status. Na izložbi je prvo predstavljen kolekcionar Josip Kovačić i slika "Kampanule" Mire Ehrlich Klobučar.
"Ta pomalo ekspresionistička interpretacija kite zvončića u krčagu značajna je po tome što je to prvo djelo u Kovačićevoj kolekciji", kaže Žarka Vujić, autorica izložbe "Donator i donacija – ususret Muzeju hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću", dodajući da zatim slijedi niz autoportreta umjetnica, poput Jelke Struppi Wolkensberg, Zdenke Pexidr Sriće, Anke Krizmanić, Naste Rojc i Elizabete Drašković od Bisaga, čiji dojmljiv "Autoportret kod rada" prikazuje elegantno odjevenu umjetnicu sa šeširom kako crta za stolom na tečaju Tomislava Krizmana.
Tu je i priča o školovanju umjetnica i tehnikama koje su koristile, a objašnjena je i njihova pozicija u povijesti hrvatske umjetnosti. Također su razbijene predrasude o sposobnostima i afinitetima žena slikarica. Od predstavljenih umjetnica najburniji život imala je Nasta Rojc, kći austrougarskog predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu dr. Milana Rojca, koju je akademik Matko Peić nazvao amazonkom našeg slikarstva. Diplomirala je slikarstvo u Beču, a osim portreta slikala je i morske pejzaže, krajolike svojeg rodnog kraja te Engleske i Škotske.
Još se kao djevojčica na imanju Rojčevo kraj Bjelovara više voljela igrati lovačkom puškom nego lutkama, tako da joj je kasnije puška bila omiljeni motiv na njezinim aktivističkim autoportretima, što je vidljivo na njezinu čuvenom "Autoportretu s puškom". O njezinu talentu govore ulja "Autoportret u bijeloj košulji" i "Moj otac u vrtu". Nasta Rojc je bila lijepa i prkosna, a zbog otvorenog pokazivanja svoje seksualne orijentacije bila je ispred svojeg vremena.
Formalno se udala za njegovanog Branka Šenou, sina slavnog hrvatskog pisca i prvog hrvatskog kazališnog scenografa, no ljubav njezina života bila je engleska medicinska sestra i časnica Alexandrine Maria Onslow, koju je upoznala nakon Velikog rata. Na Rokovu perivoju broj 6 sagradila je kuću u kojoj je javno živjela sa svojom ljubavnicom sve do njezine smrti 1946. godine.
Zajedno su na jahti Festina lente obišle Mediteran, jednom čak u društvu Oskara Kokoschke, koji se liječio nakon burne ljubavne afere s Almom Mahler. U Londonu su joj 1926. priredili izložbu, koja je u vodećim dnevnicima ocijenjena superlativima. Tu izložbu prenijela je u studenom iste godine u Zagreb, ali zagrebačka konzervativna sredina dočekala ju je s prezirom. Nasta Rojc je pokušala dokazati hrvatskoj javnosti da umjetnička djela žena nisu manje vrijedna od djela njihovih kolega, no bez uspjeha.
Tijekom Drugog svjetskog rata pomagala je NOP-u, a onda su joj ustaše oduzele vilu i njih dvije zatvorili optužujući ih za suradnju s partizanima. Zadnjih 18 godina života ta radikalna predfeministica provela je u krajnjem siromaštvu i potpunom zaboravu. Pokopana je kraj Onslow na Mirogoju. Anka Krizmanić je imala uzbudljiv životni put.
Već je s 14 godina polazila poznatu školu Tomislava Krizmana u kojoj su se školovali i umjetnici Vilko Gecan i Milivoj Uzelac, a zatim se usavršavala na akademiji u Dresdenu, gdje su je u skladu s tadašnjim moralnim normama budno pratile majka i sestra Jelka. U Dresdenu je nastao njezin poznati ciklus "Plesačice", inspiriran plesom velike ruske balerine Ane Pavlove, koju je često gledala u kazalištu.
U Dresdenu je upoznala i neke od svojih ljubavi - glasovitog slikara Otta Dixa, koji joj je s ratišta pisao uzbudljiva pisma. U to doba nastaju i njezini "Ljubavnici". Po povratku u Zagreb stalno je izlagala na Proljetnom salonu, a kao vrsna portretistica portretirala je naše slavne umjetnike, od Marije Crnobori, Ane Roje i Oskara Harmoša pa do Branka Gavelle i Ivana Meštrovića. Doživjela je duboku starost, no pozne godine života, nakon što joj je dijagnosticirana demencija i arteroskleroza, pomutio je sumnjiv događaj.
Naprasno je vjenčana s mladićem koji je bio 69 godina mlađi od nje te se sumnjalo, kako su tad pisali mediji, da su se tim bizarnim brakom stanoviti ljudi htjeli domoći njezine vrijedne umjetničke ostavštine i njezina stana od 82 četvorna metra u Jurjevskoj ulici broj 1. Kovačić je godinama opsesivno istraživao biografiju i opus Slave Raškaj, kojoj je na izložbi posvećena prostorija u Popovu tornju.
Ta opsesija je rezultirala zbirkom od stotinjak radova Slave Raškaj i jedinstvenim rukopisom "Slijepe ulice u životu Slave pl. Raškaj", u kojem je izašao s potpuno novim interpretacijama nekih detalja iz njezine biografije. Poznato je da je Slava Raškaj prve lekcije iz likovnog obrazovanja dobila u Zavodu za gluhonijeme u Beču, a dodatno znanje stekla u ateljeu istaknutog hrvatskog umjetnika Bele Čikoša Sesije, ali Kovačić je detaljno istražio i manje poznati dio njezina života.
Bavio se, između ostaloga, dilemom oko mjesta rođenja slikarice – Ozalj ili Vivodina, te pitanjem boje njezine kose. Također je spekulirao da Slavini akvareli "Kod brzaca u Samoborskom gorju" i "Kišni dan u Samoborskom gorju" iz 1897. pokazuju da je ona doista boravila u Samoboru i okolini, gdje je došla u kontakt s bonvivanom Hannibalom pl. Praunspergerom, s kojim je bila u vezi. Da je ta veza zaista bila moguća sugerira i njezin portret "Lovac Hanibal Praunsperger" te akvarel "Jeleni na bojni", koji mu je poklonila na vojnoj vježbi kraj Ozlja.
"Što je potom uslijedilo u toj vezi ne znamo, možemo samo nagađati, i to opet prema usmenoj predaji i Slavinu opusu koji govori da se nastavila iscrpljivati slikanjem akvarela zimi pokraj Ozlja, putovanjima po Zagorju i Veneciji te radeći slike po narudžbi kako bi riješila nezavidnu financijsku situaciju", ističe Žarka Vujić dodajući kako su je na kraju problemi u komunikaciji, neriješen odnos s majkom i bolno iskustvo zaljubljenosti u samoborskog lovca Praunspergera odveli u tadašnji Zavod za umobolne u Stenjevcu, gdje je nastao i zagonetni rad "Jesen u atriju palače".
Na izložbi se mogu pogledati i radovi Antonije Krasnik, barunice Sommaruga, prve hrvatske dizajnerice koja se proslavila u svijetu, no u Hrvatskoj je bila zaboravljena. Imala je sve što je tadašnja djevojka mogla poželjeti - ljepotu, bogatstvo, obiteljski pedigre i talent. Otac joj je bio dobrostojeći kotarski predstojnik, a majka je potjecala iz obitelji plemenitaša Rukavina-Liebstadt, što joj je omogućilo da uči kod najboljih umjetnika svojega vremena – Celestina Medovića, Bele Čikoša Sesije i Roberta Frangeša Mihanovića, koji su u to vrijeme držali tečajeve kćerima plemenitaša.
Kršnjavi joj je omogućio da dobije državnu stipendiju i nastavi školovanje na bečkoj Visokoj školi za umjetnički obrt, a kasnije se usavršavala na studiju plastike i slikarstva u Parizu. Voljela je dizajnirati pokućstvo i haljine koje je sama nosila, a po njezinim crtežima poznate europske tvornice izrađivale su tepihe, staklo, porculan i keramiku. Osvojila je Beč, Pariz i Rim, a onda i baruna Rudolfa Sommarugu, potomka jedne od najuglednijih austrijskih obitelji s početka 20. stoljeća.
Nakon udaje 1907. redizajnirala je barunov dvorac Wegscheid okružen s 2800 jutara parka. Izloženi su i radovi umjetnica koje su završile likovne akademije u Zagrebu, Beču ili Münchenu, kao što su barunica Vera Nikolić Podrinska, Zdenka Pexidr-Srića, Jelka Struppi Wolkensberg i Dora Car. U prvoj generaciji studenata na zagrebačkoj ALU, upisanoj 1907. godine, bilo je čak 13 studentica, a programi su, začudo, bili jednaki za sve.
"Na zagrebačkoj akademiji ženama je bilo dopušteno slikanje akta, koje se odvijalo od 17 do 19 sati navečer, najčešće pri umjetnoj rasvjeti i u dobro grijanom prostoru kako se modeli ne bi prehladili", ističe Žarka Vujić dodajući kako o tome svjedoči mali crtež "Tri ženske figure oko akta u ateljeu" Danice Dune Peklić-Peyer, također studentice prve generacije ALU u Zagrebu.
Na izložbi je pokazano ulje "Akt kod Lhotea" i akvarel "Perunike u vazi" barunice Vere Nikolić Podrinske, koja nije bila zanimljiva samo kao slikarica, nego i kao sposobna poduzetnica koja je na obiteljskom imanju na Prekrižju nastavila vinogradarsku tradiciju.
Rođena je u obitelji dr. Vladimira Nikolića Podrinskog, podbana Hrvatske, i Elle barunice Scotti, a obitelj joj se obogatila poslovima s diližansama i značajna je za povijest pošte u Hrvatskoj. Završivši Likovnu akademiju u Zagrebu, usavršavala se u Beču i Parizu, a prvu samostalnu izložbu imala je 1917. u Salonu Ullrich.
Sav utržak od te prve izložbe donirala je ratnoj siročadi. Kao bogata žena pomagala je umjetnike, na primjer, slikaru Leu Juneku priredila je prvu izložbu i omogućila mu odlazak u Pariz. Pomagala je i izvanbračnu djecu aristokrata te ruske ratne zarobljenike u 1. svjetskom ratu.
Cijeli je život putovala te se sa svih putovanja vraćala s putopisnim i slikarskim bilješkama, a 1957. objavila je knjigu "Od Zagreba do Bangkoka". Zapaženi su i radovi "Čovjek s helebardom", "Žena s krčagom"..., također gluhonijeme Jelke Struppi Wolkensberg, potomkinje ilirca Antuna Nemčića, koja je nakon smrti supruga baruna Wolkensperga u 1. svjetskom ratu živjela od crtanja i fotografiranja portreta po narudžbi, uglavnom vojnika i invalida. Izloženi su i radovi Zore pl. Preradović, kćeri pjesnika Petra Preradovića, koja se bavila pedagoškim radom u vlastitoj slikarskoj školi za djevojke. Vrijedan pažnje je i portret Clementa Mencija Crnčića, kojeg je portretirala danas posve zaboravljena umjetnica Mary Stiborsky.
