Samozatajni par Kabakov primjer je rijetke priče uspjeha. Ilija Kabakov bio je prisiljen stvarati više od 30 godina u izolaciji od ostatka svijeta u tajnosti da bi danas bio najslavniji nacionalni umjetnik u zemlji gdje većinu života nije smio izložiti niti jedno svoje djelo. Njegova djela prožeta su iskustvom života pod komunističkom represijom, no govore o općim humanističkim temama i upornom optimizmu. Ilija Kabakov rođen je na istoku Ukrajine 1933. godine kao i njegova buduća supruga Emilija Leka (1945).
Njegov otac je bio bravar, a njegova majka Bertha (etnički Židovka) računovotkinja. Njihove obitelji bile su u rodu, a o njihovu ranom životu poznato je vrlo malo zbog njihove nesklonosti da govore o svom životu, simptomatičnom iskustvu skrivanja intime od javnosti u represivnom društvu. Ilijin otac napustio je njegovu majku dok je bio još novorođenče, a njen otac (Ilijin djed) umro je tijekom Volške gladi 1921. i 1922., koja je ubila milijune ljudi.
Većina detalja o Ilijinoj majci poznata je tek zbog toga što joj je kasnije posvetio dio svojih djela, pogotovo instalaciju "Labirint" (1990.), posvećenu njenom životu. O Emilijinu djetinjstvu poznato je još manje. Njihov rodni grad, Dnjipro, jedan je od najvećih gradova u Ukrajini, a 1926. komunističke vlasti su ga preimenovale u Dnjepropetrovsk, po ukrajinskom komunističkom vođi Grigoriju Petrovskom, jednom od organizatora Holodomora.
Ilija je rođen u drugoj godini Holodomora. Dnjipro je bio jedan od ključnih vojno-industrijskih središta i zatvoren većini stanovnika sve do kraja Hladnog rata. Iz njega su Ilija i njegova majka evakuirani pred njemačkim napredovanjem 1941. u daleki Samarkand u današnjem Uzbekistanu.
Samarkand je bio jedan od drevnih azijskih gradova, važna postaja na Putu svile, središte srednjovjekovne islamske znanosti i prijestolnica Timuridskog carstva. Ovo je omogućilo Iliji da tamo od 1943. pohađao Lenjingradsku akademiju umjetnosti, koja je također tamo uklonjena.
Nakon rata Kabakov je nastavio obrazovanje u Moskvi, gdje je diplomirao grafički dizajn i ilustracije 1957. godine. Dvije godine kasnije postao je kandidat za članstvo u Savezu sovjetskih umjetnika (i 1962. njegov puni član), što mu je omogućilo život kao umjetniku u strogo birokratiziranom sovjetskom društvu. Time je ostvario pravo na umjetnički studio i nalaženje stalnog posla. Ilustrirao je knjige za izdavačku kuću Detgiz (kasnija Dječja književnost) i vezane časopise.
"Bio sam bogatiji od većine Rusa, vjerojatno nešto poput više srednje klase", rekao je o tom vremenu. Njegova buduća supruga Emilija studirala je glazbu i španjolsku književnost u Irkutsku i Moskvi. Umjetnici u Sovjetskom Savezu teško su mogli otvoreno stvarati čak i krajem totalitarizma, nakon Staljinove smrti. Bilo kakav kontakt s ostatkom svijeta bio je strogo reguliran, a umjetnost je uvijek bila pod prijetnjom izravne ili neizravne cenzure.
Službeni umjetnici smjeli su izlagati samo s dozvolom institucija, a smatralo se da umjetnost mora biti optimistična i inspirativna, nikako kritična. llijin službeni posao ilustratora bio je strogo propisan, sa smjernicama kako trebaju izgledati dijelovi lica, djeca ili čak psi. Svoj posao je prezirao jer je bio potpuno "umjetan". Kabakov je već 1953. počeo raditi svoja prva privatna djela, "crteže za sebe".
Nastavak na sljedećoj stranici...
