Hoće li se ratni veterani iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, okupljeni na mirovnoj radionici, svojevrsnoj psihodrami, u udaljenom planinskom hotelu, suočiti s posttraumatskim sindromom i otpustiti nataloženu bol ili će i dalje frcati iskre na nacionalnoj i vjerskoj osnovi tema je najnovijeg filma kazališnog, filmskog i televizijskoga glumca Leona Lučeva "Muškarci ne plaču", koji je na svim festivalima na kojima je dosad prikazan, od Karlovyih Vary preko Herceg Novog i Sarajeva do Bergena, izazvao ovacije i suze.

Film je režirao bosansko-hercegovački redatelj Alen Drljević, kojemu je to dugometražni debi, i izabran je kao BiH kandidat za Oscara. Nastao je po motivima stvarnih događaja, čak su neki likovi bazirani na likovima iz života. Zanimljivo je da su mnogi glumci u filmu, kao i sam Drljević, bili u ratu, i to na suprotnim stranama, pa tako imaju osobno ratno iksustvo.

Zijah Sokolović "Kad je komunizam propao, komunisti nisu nigdje otišli"

Premda se film najavljuje kao film-bomba, koji ruši predrasude o braniteljima, ali i muškarcima, Lučev, koji je i sam bio branitelj od 1991. do 1994., smatra da je puno važnije što film otvara dosad još neotvorenu temu duboko zakopane boli u braniteljima, koja je ista kod svih, bez obzira na to o kojoj je vojsci riječ. Što je točno moći će se provjeriti već u utorak, 14. studenog, kad će u kinu Europa u sklopu 15. Zagreb film festivala biti održana prva hrvatska projekcija filma "Muškarci ne plaču".

O čemu govori film 'Muškarci ne plaču'?

Film otvara temu boli, traume, samoće, otuđenja i usamljenosti prozrokovane sudjelovanjem u ratnim akcijama, zarobljeništvu... Nudi jedan način suočenja s tim osobnim 'materijalima' kroz tehniku psihodrame kao put ka otvaranju bolnih tema, prihvaćanju istih, suočenju, a kao posljedica toga vraćanje sebi, zbližavanju s drugim ljudima koji su prošli isto.

Zajedništvu. Konkretno, to je priča o slovenskom terapeutu koji organizira radionice psihodrame za vojnike zaraćenih strana na području BiH, dakle hrvatske, muslimanske i srpske. On ih kroz tu metodu psihodrame polako uvodi u neke njihove priče koje nikad nisu izgovorili. On preuzima jako veliku odgovornost za grupu ljudi, ne znajući što će se kod njih otvoriti.

A otvaraju se duboko zakopane boli i traume, primjerice, kod čovjeka koji je bio zarobljen i kojeg su mučili, zatim kod čovjeka zbog čije je zapovjedne odgovornosti pobijeno 20 ljudi, kod čovjeka kojeg su natjerali da ubija zarobljenike, kod klinca kojeg je majka natjerala da ide u vojsku i koji je u prvoj akciji ostao oduzet. Sve to ostalo je upisano u njima, oni s time žive i šute. A onda počinju izricati.

Veljko Bulajić 'Nijemci su me ranili bombom, a brata mi je ubio četnik'

Film se najavljuje kao film u kojem se ruše predrasude i o braniteljima. Možete li to pojasniti?

Film ima nekoliko slojeva. Ako bismo ga ogolili i o njemu govorili isključivo terapeutski, bez spominjanja rata, to je film o suočenju s boli i izricanju trauma koje u tim ljudima stoje 20 i više godina te ih još nikome nisu izrekli. Dakle, o prihvaćanju, dopuštanju te na kraju izricanju i transformaciji boli. Te traume kod svakoga su drukčije: kod jednoga je ubojstvo, kod drugog nasilje i mučenje, kod trećega odgovornost i krivnja za smrt suboraca...

Na toj razini to je film o prolasku kroz bol i dopuštanju da se ta bol pretvori u tugu te da se možda nakon 20 i nešto godina krene u proces izlječenja, transformacije te boli kroz tugu u nešto novo. Na drugoj razini promatramo vojnike triju suprotnih strana – Hrvate, Srbe i muslimane, koji su međusobno ratovali, a zapravo ih povezuje ratno iskustvo. Kad se maknu ti nacionalni identiteti, dolazimo do ljudi koji imaju slične boli i koji se jako prepoznaju.

Oni kroz podršku cijele grupe mogu proći kroz vlastitu bol i ranjivost, osjetiti emocije koje možda u društvu u kojem su odrasli i žive ne mogu izraziti ili nemaju s kime iskomunicirati. Dogodi se ponekad situacija da te čovjek koji je bio na suprotnoj strani jako dobro razumije jer ima slično iskustvo.

Na trećoj razini, to je film o zajedništvu. Kad se oni suoče s vlastitom boli i preuzmu odgovornost za suočavanje s tom boli, dogodi se prepoznavanje i početak novog života. Jako je teško početi novi život dok je bol još stvrdnuta u tebi. Ti je možeš mentalno razumjeti, ali ona i dalje priča svoju priču, traži slične situacije i potvrdu te boli. I dok se taj dio okamenjene boli ne prihvati, dopusti, otpusti kroz tugu i ne transformira, uzaludno nam je razumijevanje na racionalnom nivou.

Uspiju li oni u tom izricanju doprijeti do sebe?

Na početku krenu sa svađama, optužbama i pičkaranjem na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, ali nakon toga, kako odmiče psihodrama, ulaze u bol i tu više nema nacionalnog. Prestaje biti bitno kakve su se kape nosile, bitno je ono što ljudi sad osjećaju.

Kakav je vaš lik?

Valentin je Dalmatinac, iz Šibenika, živi na Capriju, a u ratu je bio zapovjednik jedinice. U jednoj akciji je izgubio dvadeset ljudi. Dječak iz jedinice koji je ostao u okruženju, na poziciji na koju ga je Valentin postavio, počinio je samoubojstvo. Zbog toga osjeća krivnju. Povlači se u sebe, pije i ostaje sam. To nikako ne može procesuirati, stalno je u tome. Na radionicu dolazi u sebi odlučan da se suoči s tim, tako da mu rad pomaže da sve to izgovori, da shvati da nije sam i da postoje ljudi koji imaju slična iskustva.

U filmu je okupljena glumačka ekipa iz Hrvatske, BiH, Srbije i Slovenije, a neki od njih su, kao i vi, bili u ratu. Kakva je bila atmosfera na setu?

Boris Isaković i Jasna Djurić su iz Srbije, Sebastian Cavazza i Primož Petkovšek su Slovenci, Ivo Gregurović i ja smo iz Hrvatske, a Ermin Bravo, Emir Hadžihafizbegović i Izudin Bajrović su iz Bosne. Mirko Zečević Tadić je ratni veteran iz Brčkog, iz HVO-a, invalid je, nema nogu, a penje se na Kilimandžaro. Nermin Karaić je iz Sarajeva, iz Armije BiH. To su sve vrhunski glumci, naše prijateljske veze traju desetak godina, vrlo smo bliski i jako se volimo.

Kad je ljubav podloga, možemo sve reći jedni drugima i nitko se neće naljutiti. I redatelj Alen Drljević, kao i producent Damir Ibrahimović, bili su u ratu. Premda je Alenu to debitantski film, imao je iskustvo, hrabrost i realizirani potencijal da nam da povjerenje i pusti nas da radimo najbolje što možemo uz njegove korekcije. Na snimanju je bila vedra i vesela atmosfera, osjećali smo veliko zajedništvo i toliko smo osjećali te likove da smo išli do kraja. Imali smo i pomoć od Vlade Miloševića, jednog od najboljih edukatora za psihodramu u regiji, s kojim smo i prošli radionicu psihodrame.

Nastavak čitajte na sljedećoj stranici...

Ruši li film predrasude i o muškarcima kojima je društvo nametnulo neke uloge ili pravila u ponašanju, kao što je primjerice ona da muškarci ne plaču?

Strašno bi mi bilo zanimljivo promatrati kako bi se razvijao čovjek, a i društvo kad im nitko ne bi rekao nakon rođenja: 'Ti si žena, a ti si muškarac'. Bilo bi divno vidjeti što bi se dogodilo s takvim društvom za 20 godina. Dakle, što bi jedno biće koje ima kurac, a ne zove se muškarac, dopustilo sebi u svojem emotivnom životu, a što bi jedno drugo biće koja ima pičku, a ne zove se žena, dopustila sebi u svojem emotivnom životu.

Jer ta činjenica da se neki muškarac u nekom društvu treba ponašati u skladu s određenim pravilima koja su postavljena pred njega samo zato što je muškarac za mene je čista laž. To je sakaćenje jednog divnog bića. Žene i muškarci imaju puno veći, širi, snažniji i slobodniji spektar doživljaja, mogućnosti življenja i emocija od onoga što im društvo, religija ili sustav kreiraju. Muškarci plaču. Divno je kad si muškarci, kao i žene, dopuste suze, ranjivost, slabost, nježnost, hrabrost ili raspad, s partnerom ili u prijateljskom odnosu s nekim tko ima ljubavi, pažnje, strpljenja i odgovornosti za to.

Što mislite kako će branitelji u cijeloj regiji reagirati na film s obzirom na to da govori o ratnicima na nov i drukčiji način na koji se dosad još nije govorilo na filmskom platnu u regiji?

Ovaj film ne ćaska, on govori o konkretnoj boli, o nečemu što puno branitelja koje znam osjeća i nosi ili je nosilo u sebi, od gubitka prijatelja, zarobljavanja pa do vrlo zajebanih situacija. Nije to lako jer su neke od tih stvari jako duboke. Jako bolne. U tim trenucima trebala nam je podrška, da nas netko vidi, podrži, razumije bez osude.

Velika jabuka Petra Sanader se pohvalila svojim filmom u New Yorku

Poziva li film na pomirenje branitelja s nekad zaraćenih strana?

Film poziva na suočenje sa sobom i vlastitom boli, a onda se iz toga počinju prepoznavati ljudi. Ljudima nije prirodno da ratuju. Reći ćete mi da me povijest opovrgava. Ali većinom su ratovali interesi pojedinaca koji su kreirali vjerovanja, a ne ljudi. Određena vjerovanja čine identitete. Nekad mogu biti divna vjerovanja, nekad pogubna i razarajuća. Ratovi u ime boga, religije, ratovi jer netko vjeruje da je superiorniji, otimačine u ime nafte, u ime oslobođenja drugih. Vjerovanja...

Je li naše društvo spremno da čuje takvu priču o braniteljima?

Film smo radili iz srca. Iskreno, bez figa u džepu. Zajedno. Ušli smo u prostor o kojem se ne govori javno, jer u njemu nema prostora za manipulaciju. Osoban je. Ljudski. Iskren. Bolan. Topao. Ranjiv. U prostor u kojem čovjek vidi čovjeka bez maske. U prostor u kojem smo se tijekom rada i priprema prepoznali kao ljudi, koji dijele nešto jako intimno jedni s drugim. Sve više prepoznajem da je taj prostor ljudskog, umjetničkog prepoznavanja iznimno bitan za rad.

Bili ste branitelj. Zadnjih godina o braniteljima se vode rasprave, od broja branitelja u registru do stanovitih braniteljskih udruga koje pokušavaju s ultradesnih pozicija bitno utjecati na politiku. Mislite li da se Ministarstvo branitelja na adekvatan način brine o braniteljima?

Da, bio sam branitelj. Sad sam umjetnik.

U veljači Veliki projekt HNK: Shakespeareova "Zimska priča"

Kako komentirate što su stanoviti branitelji razapeli šator u Savskoj, u središtu grada, ispred Ministarstva branitelja, traže i određena prava? Odašilje li film i njima određenu poruku?

Film je umjetnost. Ovaj film je ranjiv. Na trenutke snažan i nježan. Ne znam je li to poruka, ali je dio ljudskosti.

Dio branitelja stalno kuka te od države traži veća prava i više mirovine, smatrajući da njihov braniteljski status nije adekvatno nagrađen. Istodobno, drugi su se odlično uklopili u društvo, osnivaju razne udruge i tvrtke te pridonose zajednici. Dotiče li se film i konkretnih problema branitelja?

Na trenutke se izriču iznimno jake replike u filmu. Pogotovo iz perspektive branitelja koji na razočaravajući način percipiraju današnju stvarnost.

Možete li ipak komentirati one branitelje koji traže više statuse i koji se miješaju u politiku?

Pitanje je sustava koji im to omogućuje, kojem je to potrebno, koji u tome vidi korist ili osjeća strah, koji manipulira ljudima koji su prošli rat.

SMRT U 81. Ivo Brešan: Posljednji intervju velikana

Ali stanoviti branitelji i braniteljske udruge s ultradesnog spektra uporno se bave nama, kao što je bilo u slučaju tzv. koordinacije braniteljskih udruga koje su htjele srušiti HAVC. Dakle, pokušavaju postati relevantan faktor u društvu.

Milanovićeva vlada im je dala legitimitet kad nisu riješili slučaj sa šatorašima. Nažalost.

Možete li pojasniti taj teatar koji gledate s ljudima koji loše glume svoje uloge?

Gledajte, sitcom koji sam donedavno pratio je scenaristički iznimno zabavan. Karakteri su nevjerojatni. Žena u crvenom koja glumi predsjednicu kolonije u ime jedne puno veće sile je divan karakter. Njezine epizode su urnebesne, snimanje ispred ograde Bijele kuće, proguravanje medu predsjednicima, ludilo. Scenaristima svaka čast. Sezona od prije dvije godine je bila među najboljima, kad su scenaristi odlučili uvesti lik premijera koji ne zna jezik kolonije kojoj je premijer.

Fenomenalna ideja. Lik ministra kulture koji misli da je 1942., a ne 2016. godina. Sjajno, zavidim na idejama scenaristima. Premijer iz sjene koji gubi moć. Kreativna ideja. Predložio bih im da jednu od sljedećih sezona prebace u Remetinec zajedno sa svim ovim karakterima. Mislim da bi bilo iznimno zanimljivo vidjeti kako bi se razvijali odnosi u zatvoru. Kako bi se snašli. Čisto da se razbije monotonija te da se promijene interijeri.