Stotine kazališnih uloga, šezdesetak nagrada, pedeset i kusur filmova... Za opisati Zijaha Sokolovića jedva dostaje nazvati ga kazališnom institucijom. I jedva se stigne uhvatiti ga u frenetičnim putešestvijama po nastupima.
Vijest kaže da je ‘Nagradu za smijeh’, koja se ove godine na Dubrovačkim ljetnim igrama prvi put dodjeljuje, dobio Zijah A. Sokolović. Živite u Austriji, ali vas ima od Beča do Skoplja i dalje, gdje ćete skulpturu ‘Galeba’ staviti u vitrinu?
Nagrada je sjećanje na glumca Predraga Pređu Vušovića. Zahvaljujući normalnim i lijepim ljudima, kao što je Jagoda Buić, Predjina ‘prolaznost’ polako još ‘traje’, a ‘Galeb’ Pređe, Čehova, Jagode, Zijaha i inih glumaca letjet će od Beča, Ljubljane, Zagreba, Beograda, Sarajeva, Skoplja, Podgorice, pa nazad. A, ‘Galeb’, umjetnost, ako ‘sleti’ u neku vitrinu, onda prestaje postojati jer ne leti...
Ostali ste, dakle, snažno vezani za bivše jugoslavenske republike.
Geografski gledano, to je bio i ostao, golemi prostor za svakojake umjetnosti, dijaloge, različitosti radnji... Prostor koji traži vrijeme - po Aristotelu kazalište - i ja sam se samo, bezgranično, prepustio ‘datim okolnostima’. Pa, ja sam samo jedan glumac, putujući. Slobodan umjetnik ili u prijevodu samostalan...
Kako vam se čini ono što zatičete ovdje?
Tko je pažljivo čitao Shakespearea, može veselo primijetiti da se sve to već jednom ili više puta deogodilo, i u njegovim dramama i tragedijama, i u prošlosti, samo što mi ‘tad’ nismo bili živi, a ‘sad’ smo živi. ‘Iskustvo nam kaže da će nam se dogoditi sve ono što se dogodilo drugima. Iskustvo nam kaže da ćemo doživjeti sve ono što vijekovima doživljaju drugi... CABAres, CABArei. Ima kod Shakespearea u Hamletu ‘biti li ne biti’! Ako se Hamlet odluči za prošlost i počne istraživati tko je ubio njegova oca, onda će ‘ne biti’ sad, a ‘biti’ u prošlosti. Ako odluči ‘biti’ sad, onda će ‘ne biti’ u prošlosti! Hoću reći, po Hamletu i Shakespeareu, mi smo ‘ne biti’ ili, prevedeno, mi smo još u prošlosti.
Što mislite o aktualnoj ‘kulturnoj revoluciji’ tehničkog ministra Zlatka Hasanbegovića?
Hmmm, sad bih ja trebao duhovito, cinično dati svoj doprinos već postojećoj kritičkoj analizi tehničkog ministra?! ‘Kulturna revolucija’, kako rekoste, ili ‘kronična upala sveobuhvatne kulture’, po meni, samo je posljedica neke radnje iz nekog prošlog vremena i prostora. Tu se krije ‘uzrok’. Kad budemo razumjeli ‘uzrok’, tek onda ćemo razumjeti i ministra i ‘kulturnu revoluciju’. Ako je ‘uzrok’, ipak, blizu idealnog, onda je sadašnje stanje za nas ‘realno’ i moramo ga takvog prihvatiti, jer je skoro idealno. Ako ‘uzrok’ nije ni blizu idealnog, onda je opet stanje za nas realno jer ga moramo mijenjati. Nešto možemo mijenjati tek kad smo svi svjesni da je ‘uzrok’ za sve nas loš ili pogrešan. Mi možemo skloniti tehničkog ministra, koji će vjerojatno biti šokiran, ali to je kao da smo popili tabletu protiv bolova, ali ‘uzrok kronične upale sveobuhvatne kulture’ nismo riješili. Bolovi jesu prestali, ali će se pojaviti za koji dan, opet i još u radikalnijem izdanju... Zašto se dogodilo da postoji takav, kako vi rekoste, tehnički ministar? Zašto nama smeta takav ministar?
Je li počinjena šteta nepopravljiva ili se može popraviti? Ako da, kako?
Mislim da se ništa neće samo po sebi promijeniti, a još manje da će se mijenjati kako mi to želimo. Mora se mijenjati svijest ljudi, građana, koji, ipak, pasivno čekaju kraj sadašnjosti i početak budućnosti. Građani se moraju sami uključiti u procese i moraju aktivnije sudjelovati u kreiranju društva, države te svojih potreba i prava. Nije obaveza samo da glasaju, zaokruže broj te idu kući i čekaju. Jer većina njihovih zaokruženih i izabranih i ne zna što i kako treba učiniti da bi društvo i država bili bolji. Ljudi, građani, civili moraju se osobno informirati i obrazovati u kojem društvenom sistemu žele živjeti i o načinu funkcioniranja tog sistema. Samo tako obrazovani i informirani, a udruženi u civilna društva, mogu preko civilnog, građanskog društva iznositi svoje zahtjeve. Početi kreirati državu prema sebi. To je neki demokratski put. Demokratski. Da. Dug, spor, ali moguć. Ako želimo demokratsko društvo i državu. Ovako, kao do sada, uvijek će biti provalija između glasača i izglasanih, između naroda i vlasti, političke vlasti. E sad, da su na demokratskim izborima građani birali ministra imenom i prezimenom, onda bi on bio odgovoran građanima. I ako su nezadovoljni, imali bi demokratsko pravo tražiti njegovu ostavku. Ali kako su građani glasali za stranku ili koaliciju, a stranka ili koalicija sama birala tehničkog ministra, onda je on odgovoran samo stranci ili koaliciji. A kako stranka ili koalicija, u državi u kojoj živi, nema jasan stav o ministarskim obavezama, onda on, ministar, reagira ne po obavezama i po funkciji, nego po svojem karakteru. Dakle, pred nama je prekrasan put moguće demokracije.
Proljetos ste najavili da ćete pred ljeto snimiti film u Austriji. Kako je to prošlo i biste li nam objasnili o kakvom je točno filmu riječ?
Priča o dva mlada čovjeka, prijatelja. Jedan je rođeni Austrijanac, mladi glumac, koji želi igrati samo tragične i romantične likove klasičnog kazališta te ne želi igrati likove izbjeglica i gastarbajtera. Drugi je rođen u Beču, ali mu je otac podrijetlom s juga i bio je klasični gastarbajter. On je pravi Austrijanac, tako govori i misli te želi pobjeći od svoje prošlosti jer se već asimilirao u sredinu Beča i Austrije. Ali kako nemaju od čega živjeti, njih dvojica, da bi preživjeli, javljaju se na casting TV serije u kojoj su dva glavna lika izbjeglice. Tako sad ‘glume’ ono od čega u životu bježe, da bi živjeli. Lijep i tužan scenarij. Bio sam sretan i izuzetno radostan što igram u takvom, ludom filmu. Režija Arman T. Riahi.
Koliko je Europa položila ili nepoložila civilizacijski ispit tijekom i nakon prošlogodišnjeg milijunskog migrantskog vala? Je li potom pala i kao mentalna žrtva rastuće psihoze terorističkih prijetnji?
Hm, opet teško pitanje... Mi danas slušamo i čitamo novosti i vijesti. Svakih pola sata, puni sat, na radiju, televiziji, novinama, kompjutorima, dobivamo tisuće informacija o tragedijama, ubojstvima, poplavama, zastarjelim sudskim procesima, o sudarima vlakova i autobusa, ratovima, sukobima, o zveckanju oružjem, pogrešno prebrojenim mrtvima, milijunima ljudi koji odlaze iz jednog svijeta u drugi... Gledamo slike, reportaže... Realno, nemamo vremena složiti u glavama tragičnost vremena u kojem živimo, uhvatiti dah i nešto osjetiti. Ne možemo u sebi pronaći ni tračak empatije. Samo znamo da je tragično. Čak i ne znamo što je bilo niti gdje je bilo, ali znamo da je bilo, i to što je bilo, bilo je strašno i to nam je dovoljno, do novih novosti. ‘...ti sve znaš, ali ni o čemu ne odlučuješ.../Glumac... je glumac... je glumac./’ Mi znamo i vidimo, opet, samo posljedicu. Ali zašto se nešto događa? To ne znamo! Ove izbjeglice, možda ih je EU sama pozvala, jer opada natalitet u bogatom kapitalizmu? Možda Europi treba još jeftine radne snage? Možda im je netko platio i rekao gdje da idu? Možda tamo odakle su samo smetaju kako bi se normalno ratovalo? Možda su tužni, nesretni, uvrijeđeni, poniženi, osramoćeni, pokradeni, otjerani? Ili je to ‘Pokoravanje’, kako piše u svojoj knjizi Michel Houellebecq? Ha, još! Što se tiče terorističkih pretnji, moguće su i kod nas. Da se i nama dogodi teroristički čin, ali s našim oružjem, jer po izvještaju BIRN-a, Balkanske istraživačke mreže grupe urednika i novinara, i OCCRP-a, mreže za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije, sve republike bivše Jugoslavije, izuzev Slovenije i malo Makedonije, imaju milijunske zarade od prodaje oružja Siriji i Iraku.
Slijedili su Brexit, histerični uzlet Pegide, ulične desničarske patrole građana po zabitima Skandinavije... Imate li još vjere u Europu?
Gledano iz ugla umjetnosti, gledano iz ugla kazališta, to samo dokazuje urnebesnu ljepotu svijeta u svoj njegovoj tragičnosti i oholosti te neminovnosti. To pokazuje suprotnosti koje se međusobno podržavaju da bi svijet postojao, takav kakav čovjek, mi svi, gradimo. Plus, minus. Lijepo, ružno. Bogato, siromašno. Siromašno, enormno bogato. Vjernik, nevjernik. Glup, pametan. Pametan, beskrajno glup. Lopov, pošten. Lopov, lopov. Novac, kapital. Kapital, MMF. Školovan, neškolovan. S diplomom, bez diplome. S diplomom, s diplomom. Primitivan, civiliziran. Vjera, vjera. Minus, plus. A sve u granicama ljudske prirode, koja nije izvan njega, čovjeka, nego je u njemu samome. Ja vjerujem u ljudsku prirodu, ja vjerujem u Europu, gledanu iz umjetnosti, gledanu kao kazališnu predstavu.
A Balkan?
Što Balkan?! Pa, da nema Balkanaca kao radne snage, pola Europe ne bi funkcioniralo!
Kako je nastala vaša predstava ‘Demokracija’ i zašto?
“Demokracija” je dio “The/ Arto” projekta “Riječi/Prave/ Predstave” iz Zagreba. Po svim službenim statistikama koje dolaze iz Europe i prostora bivše YU, većina građana, njih gotovo 80 posto, ne zna objasniti u kojem političkom sistemu trenutačno živi te ne može i ne zna navesti bilo koji demokratski oblik društva ili države u kojoj bi živjeli. Oni samo glasaju za onu informaciju koja im se emotivno ili informativno najviše sviđa. Glasaju i čekaju. Ova predstava “Demokracija” duhovita je, informativna, zabavna i poučna mogućnost da se ljudi upoznaju s povijesti demokracije. Kako i zašto je nastala kroz burnu povijest čovječanstva. Zašto je demokracija bolja od diktature. Koji oblici demokracije postoje. Da je demokracija promjenjiva forma te da se mijenja i prilagođava datim društvenim okolnostima. Da demokraciju mogu izgrađivati samo građani koji su informirani o sistemu funkcioniranja demokracija. Imali smo premijere u Novom Sadu i Beogradu. Fantastične reakcije. Da kazalište može informirati o aktualnim društvenim problemima. Imamo već osam kazališnih nagrada. Hrvatska premijera je na festivalu FALIŠ, Festival alternative i ljevice, 8. rujna 2016. u Šibeniku. Tekst i režija Zijah A. Sokolović. Dramaturginja Selma Parisi. Producent The/ Arto projekt. Direktor Silvio Parisi. Igraju Dražen Šivak i Zijah A. Sokolović.
Znate li za onu teoriju zavjere po kojoj se nacionalističke stranke između pojedinih republika toliko mrze da obožavaju pljuvati onu s pogrešne strane granice tijekom predizborne kampanje kako bi onda ovi koje, kao, mrze pobijedili na izborima. Što mislite o tome?
O-ho-ho, kako ste vi smiješni. To su ljudi, građani, koji su zaposleni u nacionalističkim strankama. Oni svaki dan idu na posao. Oni za to primaju plaću. Imaju topli obrok. Godišnji odmor. A to pljuvanje, ili izjave, ili reakcije, ili postupci, to je dio njihova posla. Ponekad imaju posla i preko glave, ali ga profesionalno i savjesno obavljaju. Pa i vi, recimo, da ste tamo zaposleni u tim strankama, pa i u nacionalističkim, i vi biste revnosno obavljali svoj posao, kao ovaj što sad obavljate i postavljate meni pitanja.
Socijalizam s ljudskim licem ste iskusili.
Aa, daa. U socijalizmu sam dobio stan! ‘Socijalizam je propao zato što Komunistička partija, kao jedina partija, nije imala dovoljno proizvodnih snaga da održi socijalizam.’ I umjesto da se zaduži, on je pristao propasti. A da, još, kad je socijalizam propao, nisam vidio da su svi komunisti sjeli u autobuse i negdje otputovali. Nisam vidio da su otišli. Samo sam ih poslije vidio na televiziji i na naslovnicama novina.
Često u javnosti govorite o kapitalizmu.
Kapitalizam je prostor u kojem nema granica kapitala. Kad padnete u ralje kapitala, kao drogiran, kao onaj pas koji trči za umjetnim zecom, kao novokomponirani političar, vi čekate ugledati granice kapitala koje će vas zaustaviti u vašem pohodu. Ali granica nema! Nema! I vi ste sami sebe osudili na beskonačno lutanje. Ako čovjek u neminovnosti i korporativnom kapitalu sam sebi odredi granice, sam sebe zaustavi na svojoj nevidljivoj crti kapitalizma, onda ima šansu normalno živjeti. Da čovjek sam odredi svoje granice. Da bude kapitalistički ograničen. Ili da sam sebe kupi za određeni kapital. Ha, ha.
Vjerujete li da je moguć i kapitalizam s ljudskim licem?
Pa, kapitalizam već ima ljudsko lice. S vremena na vrijeme se malo izoperira, ali se ne mijenja slika na osobnoj iskaznici. Vjerujem u kapitalizam s ljudskim licem jer je on ljudska neminovnost koja mu je bila potrebna kao bilo kakav oblik označene vrijednosti. To što, opet, s vremena na vrijeme to lice ima masku, to se čovjek poigrava sa svojom sudbinom...
Tijekom nedavne turneje po Sjevernoj Americi nabasali ste i na Woodyja Allena. Kako je to prošlo, kakav je dojam ostavio na vas?
‘Glumac... je glumac... je glumac’ je igrao u New Yorku pod naslovom ‘Kill Hamlet’, tako da sam i sad sretao drage glumce i umjetnike. Mnogi su došli da vide kakav je to ‘CABAres, CABArei’ koji se igra 23 godine, više od 1300 puta. Woody Allen je kao povjetarac u obliku čovjeka. Kao da će ga svaki trenutak otpuhati neki vjetar. Bio sam i na njegovu koncertu. Zadnje tri pjesme koje je svirao na bendžu, kao da sam osjetio da je Gral tu negdje, oko mene. Oko nas!
