Svi povjesničari moraju svoju priču prepričati uvjerljivo ili će ih javnost jednostavno previdjeti, "Europa: Jedna povijest, I. svezak"

Svi mi imamo neku predodžbu o tome što je to Europa. Ona može biti maglovita, nejasna, potpuno ili djelomično pogrešna, vrlo precizna i argumentirana. Odnosno svi bismo znali, ili barem mislili da znamo, odgovoriti na pitanje što je to Europa, ali već na drugo ili na treće pitanje ne bismo znali odgovoriti i zapleli bismo se u različite proturječnosti. Počevši od onih najjednostavnijih - gdje počinje i gdje završava. Kad počinje? Što čini njezinu povijest? Bezbroj je tu pitanja na koje nije jednostavno dati odgovore, a odgovori, ma koliko precizni bili, ne moraju biti točni. Što ne umanjuje njihovu vrijednost.

FELJTON 1. DIO Povijest Europe koja ruši stare mitove

Norman Davies, jedan od najboljih povjesničara (i pripovjedača rekao bih), upustio se u složeni pothvat pisanja povijesti Europe. Jedne povijesti Europe, kao što u naslovu sam kaže, jer Europa može imati više povijesti koje ponekad isključuju jedna drugu. I rekao bih da je, unatoč naizgled nemogućem zadatku, napravio dobar posao. Doduše, u I. svesku europske povijesti, o kojemu ovdje pišemo, dolazi do onoga vremena čija nam je povijest poznatija (bliža i dokumentiranija) i do niza drugih problema od onih s kojima se susreće u prvom svesku. Međutim, ono što Daviesu u prvom svesku "Europe: Jedna povijest" polazi za rukom, a napominjem da nije nimalo lak zadatak, jest naći narativ, naći jedinstvenu priču i ispričati je na razumljivi (ne i jednostavan) i zanimljiv način držeći se teme, a ne zalazeći u povijest domovina. Jer kao što sam kaže, povijest kakvu danas poznajemo, onu koju su stvarali povjesničari u 19. stoljeću, "odvijala se u službi domoljublja".

FELJTON 2. DIO Dvije površne teze Tonyja Judta o raspadu Jugoslavije

Tu smo povijest naslijedili, nasreću i prepravljali, ali se ona čvrsto zadržala u glavama publike. Ali to su problemi koje će Davies morati rješavati u II. svesku. U prvom se susreće s nekim sasvim drugim teškoćama koje, rekao bih, uspješno savladava. Prije svega što je to Europa, tko su Europljani, kad počinje njezina povijest, kako, kad njezina povijest počne (kad počne biti zapisivana) izabirati one dijelove koji su važni za prepričavanje, a odreći se mnogih koji su dio europske povijesti, ali istovremeno za nju manje važne. A da ne govorim o tome da mutna pretpovijest, ona prije pisanog jezika, uveliko ovisi o analiziranju materijalnih dokaza, imenima toponima i bazira se na učenim pretpostavkama koje već sutra mogu biti zamijenjene nekim novim otkrićem, još učenijim pretpostavkama. Imajući pri tome na umu da, kao što sam kaže, priču treba prepričati uvjerljivo (ja bih rekao i zanimljivo).

Mora se priznati da mu to uspijeva. Uvjerljivo prepričati priču i pritom biti i više nego zanimljiv, a opet ne upasti u detaljiziranje pojedinačnih povijesti niti se razbiti o hridi mitova koji su tijekom vremena ušli, što namjerno, što slučajno, u "službenu povijest" ili su upamćeni kao službena povijest. A pogotovo je teško, Daviesu to više-manje uspijeva, zahvatiti sve one stvari kojima je Europa iznjedrila svijet koji danas poznajemo i ispričati, opet ne prekidajući glavnu nit, njihovu povijest i značenja.

RACHIDA LAMRABET Europa ima humanističku fasadu, no ružno lice

Zbog toga Norman Davies neprekidno priča kontinuiranu priču, linearnu priču, izdvajajući poglavlja poput primjerice - Vina, Anno Domini, Barbara, Nomen - pričajući njihovu povijest i ne držeći se strogo trenutka u kojem je u tom trenutku glavni narativ, već odlazeći unatrag i unaprijed objašnjavajući svaku od tih važnih stvari. Objašnjavajući ih jasno, a opet ne preopširno, jer o povijesti vina ili mjerenja vremena, odnosno kalendara, koje spominjem, mogla bi se bez problema napisati zasebna, dvotomna povijest. Njegov narativ europske povijesti neprestano se prekida tim okvirima, s jedne strane to neprestano prekida ritam, ali s druge strane obilje podataka svodi na pravu mjeru, razbija kronologiju koja može postati čitatelju dosadna i razbija potrebu da se priča razbije u važne, ali za cjelokupnu priču, "nepotrebne detalje". Moram naglasiti da "nepotrebni detalji" nisu nimalo nepotrebni ni nevažni, ali oni prijete da se priča razbije o hridi nacionalnih povijesti (često i mitova), povijesti jezika, kulture, običaja, gastronomije, kršćanstva, pisma, zapadne civilizacije, ratova... Svaki od tih rukavaca odveo bi cijelu priču izvan osnovnog narativa. Zato su okviri kojima prekida osnovno prepričavanje da bi ga obogatio nužni i važni da se priča održi u cjelini.

KOLUMNA DUBRAVKE VRGOĆ Europa izgubljenih žudnji i oplakanih sjećanja

Zbog toga Daviesova knjiga funkcionira i kao znanstveno djelo i kao povijesna pripovijest za neznanstvenog čitatelja. Sama knjiga napisana je prije, sad gotovo, trideset godina, kad je Europa, naizgled, bila na svom vrhuncu ili se barem činilo da je na putevima prema svom vrhuncu, da je ona zaokružena ili će uskoro biti zaokružena. Vjerujem da je sad, kad je Europa u nekom oblaku stagnacije, čitanje Daviesove knjige drugačije nego prije trideset godina. Istovremeno, mnogo je važnije pročitati je sad. Zato je važno da je prevedena na hrvatski i izdana u, poprilično, prelijepom izdanju Petrinih knjiga. U njoj se mogu pronaći mnogi odgovori, ali još je važnije što će svaki čitatelj u njoj pronaći mnoga pitanja na koja će sam trebati naći odgovore i mnoge putokaze kako da ih sam pronađe.

"Povijest će u onom obliku koji se prenosi budućim naraštajima uvijek predstavljati zbunjujuću mješavinu činjenica, legendi i čistih laži."