Top News
1230 prikaza

Dvije površne teze Tonyja Judta o raspadu Jugoslavije

Domovinski rat
1/4
Screenshot Youtube
Drugi dio izvadaka o političkoj povijesti Staroga kontinenta iz pivotalnog dvotomnog djela ‘Povijest Europe nakon 1945.’ Tonyja Judta, genijalnog britansko-američkog povjesničara, koje je nedavno prevedeno kod nas
Nedavno objavljena knjiga “Poslije rata” Tonyja Judta, koja daje sveobuhvatan pregled povijesti Europe od Drugog svjetskog rata do 2005., izniman je događaj, pa će o njoj biti riječ u dva nastavka, da bi se barem donekle stekao uvid u važnost ove nekonvencionalne historiografske studije. Prva stvar koju je važno naglasiti je to što se ne radi, barem kad je riječ o paralelnoj povijesti istočne Europe, o “zapadnocentričnom” pogledu na zbivanja iza takozvane Željezne zavjese, jer je Judt za potrebe ove knjige naučio češki, da bi na taj način što uvjerljivije progovorio o jednom fenomenu, o cijeloj jednoj “polovici” europske povijesti čija se percepcija radikalno mijenja ovisno o tome radi li se o pogledu “iznutra” ili “izvana”. Judt se svojim pristupom izdigao iznad svih nametnutih ograničenja, bez obzira na to je li riječ o ideološkim ili svjetonazorskim barijerama, postavivši svojim objektivnim pristupom visoke standarde za sve buduće znanstvene studije ovog tipa.

 | Author: VBZ VBZ

Prvi dio feljtona pročitajte ovdje

Jedan od frekventnijih izraza u Judtovu djelu “Poslije rata” je “hladni rat”, fenomen koji je ponajviše obilježio period o kojemu ova knjiga piše, od 1945. do 2005. godine, odnosno do 1989., do vremena raspada komunističkog bloka. Radi se o nekoj vrsti ideološkog rata koji je na najbolji način opisao Staljin u jednoj svojoj izjavi, koju je zapisao Milovan Đilas u svojoj knjizi “Razgovori sa Staljinom”: “Ovaj rat ne nalikuje onim prošlima - tko god okupira neko područje, na njemu istodobno nameće vlastiti poredak. Svatko nameće vlastiti poredak dokud uspije doprijeti njegova vojska. Ne može biti drugačije.” Staljin je, u svojim namjerama da stvori sigurnosni koridor između Rusije i Njemačke, da na taj način spriječi scenarij nalik na onaj iz Drugog svjetskog rata, i zbog vlastitih imperijalnih ambicija, instalirao u zemljama Istočne Europe satelitske režime, odnosno uspostavio vlast kojoj je “mogao vjerovati”, pri čemu je na prvo mjesto stavio bezuvjetnu odanost Staljinu i Sovjetskom Savezu, odnosno odbacivanje svih “nacionalnih” ili “posebnih” putova u socijalizam, čime je jasno aludirao na Titov režim u Jugoslaviji. Tih godina, nakon rata pa sve do pedesetih “rađalo se drugo Staljinovo ledeno doba”, kako te procese opisuje Judt. To je ujedno i vrijeme rađanja Hladnog rata koji će potrajati do sloma komunizma i obilježiti drugu polovicu 20. stoljeća.

Zanimljiva je Judtova opservacija kako jasnu hladnoratovsku granicu sučeljavanja dva međusobno antagonizirana bloka nije moguće povući prema granici kojom se pružala Željezna zavjesa. O tome, o unutarnjim podjelama unutar Europe, piše u poglavlju “Kulturni ratovi”: “Revnošću koja će zbunjivati buduće naraštaje, europski boj fašizma i demokracije jedva da je završio, a već ga je zamijenio novi jaz - onaj koji je komuniste odvajao od antikomunista.” Ta nova podjela, crta koja je dijelila ljevicu od desnice, duboko se urezala u kulturni i intelektualni život Zapadne Europe, gdje su desni politički stavovi zbog nedavnog iskustva fašizma gotovo prešli u ilegalu. S druge strane intelektualna ljevica oblikuje svoje stavove također prema nasljeđu iz rata, “srazom nepomirljivih moralnih alternativa koje isključuju bilo kakvu mogućnost kompromisa”. Slom fašizma pokazao se kao dobra prilika za radikalne političke i društvene promjene. U tom smislu Judt na početku poglavlja citira Jeana-Paula Sartrea: “Sviđalo se to vama ili ne, sam ustroj socijalizma povlašten je činjenicom da ga se, ako ga se želi razumjeti, mora prihvatiti kao pokret i prigrliti njegove ciljeve.” Predanost Sovjetskom Savezu i “nepobjedivoj Crvenoj armiji”, što je karakteriziralo europsku ljevicu u poraću, što se poput požara proširilo među europskim intelektualcima srednje klase, dovela je do jednog paradoksa: da je mladu poratnu europsku generaciju to odvojilo od vlastitih društvenih korijena i nacionalne povijesti. Talijanski pisac Italo Calvino, tako, piše o mladim talijanskim dragovoljcima koji su otišli na rad u Čehoslovačku. Čak su u to vrijeme i oni trezveniji, koji nisu zdravo za gotovo prihvaćali komunističke dogme, poput poljskog pjesnika Czeslawa Milosza, pozdravljali “komunističke socijalne reforme”. Taj fenomen ponajbolje je opisao Milovan Đilas: “Totalitarizam je, u svojem korijenu, zapravo mješavina entuzijazma i uvjerenja - tek se kasnije pretvara u organizacije, vlast i karijerizam.” Milosz je u tom smislu napisao kako “komunizam djeluje po načelu da pisci ne moraju ‘misliti’, nego samo ‘razumjeti’.” Međutim žar istočnoeuropskih intelektualaca spram komunizma naglo je splasnuo nakon Staljinove smrti, dok se na zapadu Europe još dugo zadržao. “U Srednjoj Europi devetnaestog stoljeća”, piše Judt, “intelektualci i pjesnici razvili su naviku i odgovornost da govore u ime naroda. Pod komunizmom njihova se uloga mijenja. Ondje gdje su nekoć predstavljali neki ‘apstraktni’ narod, pretvorili su se u tek malo više od kulturnih zvučnika u službi (stvarnih) tirana.” Iz tih razloga Judt piše kako se granična crta Hladnog rata ne proteže toliko između Istoka i Zapada, koliko “unutar” Istočne i Zapadne Europe. U Zapadnoj Europi ta se podjela odvijala unutar dogmatski raspoloženog intelektualnog miljea: “...teoretski žar za komunizmom bio je karakteristično prisutan u obrnutom razmjeru s izravnim poznavanjem komunističke prakse.”

 | Author: Stevan Kragujević/ CC BY-SA 3.0 Milovan Đilas Stevan Kragujević/ CC BY-SA 3.0

Kulturna prijestolnica Europe u godinama nakon Drugog svjetskog rata postao je Pariz: “...francuski intelektualci dobivaju istaknut međunarodni položaj kao glasnogovornici toga vremena, a ton francuskih političkih rasprava služi kao mjerilo ideološke vrijednosti diljem svijeta. Još jednom - i posljednji put - Pariz postaje prijestolnica Europe.” To je za Judta svojevrsni paradoks s obzirom na “strahotni poraz koji je Francuska pretrpjela 1940.”, te ponižavajućoj pokornosti Hitlerovoj Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rata. Narcisoidne poslijeratne francuske intelektualce, mađarsko-britanski pisac i novinar Arthur Koestler opisuje kao “mala očijukala iz Saint-Germain-des-Presa” i kao “voajere koji su kroz rupu na zidu promatrali bludničenje Povijesti”. “Usprkos tomu”, piše Judt, “Povijest im je dodijelila počasnu ložu.” Ovaj fenomen vuče svoje korijene iz francuske nacionalne povijesti, pošto nijedna druga država nema “neprekidno iskustvo bipolarne politike”, još tamo od Francuske buržoaske revolucije. Pomalo mi je neshvatljivo da se, pišući o ovom fenomenu, Judt nijednom ne poziva na Danila Kiša. Sva njegova literatura s područja bivše Jugoslavije započinje i završava s Milovanom Đilasom. Mislim da tu nedostaju kulturološke reference s područja bivše Jugoslavija, i to iz perioda 60-ih i 70-ih, kao i iskustvo izuzetno žive kulturne scene, kao neka vrsta improviziranog laboratorija u kojemu su se susretali suprotstavljeni Istok i Zapad.

Postoji, također, stanoviti nesklad između korištenja izvora iz Češke u odnosu na druge zemlje iza Željezne zavjese, što se da objasniti činjenicom da je Judt za potrebe ove knjige naučio češki jezik. Kada je riječ o francuskim intelektualcima i njihovoj zaluđenosti Staljinom, o tome je sjajno pisao Danilo Kiš u svojoj priči “Mehanički lavovi” (iz zbirke “Grobnica za Borisa Davidoviča”), ismijavajući francuske intelektualne “voajere”: “To bejaše doba kad su moskovski prinčevi, da bi plašili svoje posetioce, prikrivali pod svojim prestolima mehaničke lavove čija dužnost bejaše da zareže u pravi čas i na pravom mestu tokom razgovora.” Međutim, francuski intelektualci, poput Eduara Erioa, glavnog junaka Kišove priče, pretvarali su se, nakon posjeta Moskvi, da ne čuju riku Staljinovih “mehaničkih lavova”: “Nisu napujdali mehaničke lavove da reže na mene; mogao sam da posmatram u miru i slobodno.”

Drugi dio Judtove knjige, “Prosperitet i njegove mane”, započinje citatom švicarskog književnika Maxa Frischa iz 1948. godine, koji govori o podređenom položaju Europe u globalnom kontekstu nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na period stabilnosti i razvoja koji je uslijedio između 1953. i 1971. godine: “Većini je zacijelo bilo očito, čak i prije nego što je Drugi svjetski rat to učinio posve očitim, kako je zauvijek prošlo ono vrijeme kada su se europske nacije mogle međusobno boriti za svjetsku prevlast. Na tom polju Europa nema više što tražiti, a svaki Europljanin koji i dalje žudi za svjetskom moći naposljetku će postati žrtvom očaja ili ismijavanja, poput bezbrojnih Napoleona po ludnicama.” Ovaj citat je važan i zbog toga što je ovo i jedna od nosivih poruka knjige “Poslije rata”.

Josif Staljin | Author: Yevgeny Khaldeinull Yevgeny Khaldeinull

Šezdesete godine Judt smatra “vrhuncem europske države, o čemu piše u poglavlju “Socijaldemokratski trenutak”, koju karakterizira “gusto tkivo socijalnih povlastica i ekonomskih strategija u kojima je država više bila na usluzi svojim podanicima nego obratno”. To poglavlje znakovito započinje citatom britanskog ekonomiste Johna Maynarda Keynesa čija se ekonomska strategija zasnivala na jakoj i odgovornoj državi. Piše zatim o različitim modelima socijalne države, od Velike Britanije, Francuske, Njemačke, pa sve do onih u skandinavskim zemljama, s iznimkom Danske, čije je model više nalikovao na onaj u Velikoj Britaniji nego na onaj u Švedskoj, Norveškoj ili Finskoj. Osnovna karakteristika skandinavskog modela, koji Judt smatra najuspješnijim, je to što se nije zasnivao isključivo na glorificiranoj “radničkoj klasi” već i na seljaštvu, na koje se u ostalim dijelovima Zapadne Europe gledalo pomalo s visoka. Zahvaljujući svom specifičnom modelu, skandinavske zemlje su od najsiromašnijih zemalja nakon Drugog svjetskog rata za dvadeset i pet godina postale najrazvijeniji dijelovi Europe. Socijaldemokracija skandinavskog tipa imala je i svoju mračnu stranu, gdje se u strategijama za budućnost koristila i eugenika, “znanost” o poboljšanju rase, pa i pod pokroviteljstvom socijaldemokratskih vlada. Judt navodi podatak da je do 1976. godine, kada se s tom praksom prestalo, sterilizirano oko 6.000 Danaca, 40.000 Norvežana i 60.000 Šveđana, od čega su 90 posto činile žene.

U XIII. poglavlju, “Kraj priče”, Judt piše o krahu ekonomskog modela u komunističkim zemljama. Birokratska struktura tamošnjih društava onemogućavala je bilo kakav pokušaj ozbiljnijih privrednih reformi, iako su one provođene 50-ih i 60-ih godina, ali bez očekivanih rezultata. Međutim, na kulturološkom polju ništa se nije mijenjalo. “Lenjina su”, piše Judt, “oduvijek više zabrinjavali kritičari nego načela - nasljednici su bili isti kao i on.” Nakon prvih javnih osuda staljinizma, dolazi do velikog vala optimizma u komunističkim zemljama, međutim to se pokazalo kratkog daha. Boris Pasternak 1956. godine predaje rukopis svog romana “Doktor Živago” koji je uredništvo časopisa “Novij mir” odbilo. Ipak, isti časopis šest godina kasnije, 1962., objavljuje subverzivni roman “Jedan dan u životu Ivana Denisoviča” Aleksandra Solženjicina čija se radnja odvija u Staljinovim logorima. Zanimljivo je da Judt Solženjicina naziva “opskurnim provincijalnim učiteljem”, što pomalo čudi s obzirom da francusko izdanje Solženjicinova “Arhipelaga Gulag” iz 1973. godine smatra prekretnicom, točkom od koje je krenuo neumitni pad komunizma koji je uslijedio petnaestak godina kasnije. Ovo, također, čudi i s obzirom na hladni, objektivni ton cijele knjige, gdje Judt sličnim epitetima ne časti ni tako opskurne likove poput maršala Petaina, francuskog kolaboracionistu iz Drugog svjetskog rata. Pa ni Hitlera i Staljina. Iznimka su Solženjicin i neki akteri naše drame iz 90-ih, poput Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Ne mogu se oteti dojmu da je u ovim slučajevima Judt ispoljio stanovitu dozu kolonijalne nadmenosti. Nazvati jedan matematički um, kao što je neosporno bio onaj Solženjicinov, “opskurnim učiteljem”, je pomalo bizarno, što je jasno svakome tko je pročitao “Arhipelag Gulag”, pogotovo onaj dio u kojem Solženjicin opisuje kako je sakupljao i pamtio podatke koje će kasnije iskoristiti kao građu prilikom pisanja knjige. Solženjicin je bio fizičar, a studirao je izvanredno na Institutu za povijest, filozofiju i književnost u Moskvi. Nakon napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez dobrovoljno se prijavio u vojsku, gdje je napredovao od običnoga vojnika do zapovjednika topničke bitnice. Godine 1945. je osuđen i poslan na izdržavanje kazne u Staljinov Gulag, gdje je ostao do 1953. Nakon što je 1956. godine rehabilitiran, dobio je posao kao učitelj u Rjazanu, gradu udaljenom 200 kilometara jugoistočno od Moskve. (Otuda valja ovo “učitelj”.) Razlog Judtova odiuma prema Solženjicinu krije se vjerojatno u činjenici što je ovaj pisac cijeli život zastupao nacionalističke stavove, pa je tako 80-ih bio ikona oporbenih nacionalističkih krugova u Sovjetskom savezu.

Vukovar tijekom Domovinskog rata | Author: Pinterest Pinterest

O raspadu bivše Jugoslavije Judt piše u poglavlju XXI., “Svođenje računa”, na nekih dvadesetak stranica. Ovaj dio je možda najslabija strana Judtove knjige. Judt govori o dvije oprečne povjesničarske “teorije” o razlozima rata u bivšoj Jugoslaviji. Prva je ona da su za rat krivi sami građani Jugoslavije, te u tom smislu citira eskapističku i licemjernu izjavu američkog državnog tajnika Lawrencea Eagleburgera: “Sve dok Bosanci, Srbi i Hrvati ne odluče prestati se međusobno ubijati, svijet ne može učiniti ama baš ništa.” Citira također, odmah na početku poglavlja, i Otta von Bismarcka: “Ako u Europi ikad više plane novi rat, planut će zbog neke proklete gluposti na Balkanu.” U ovom citatu su, čini mi se, sadržane sve predrasude prema Balkanu koje su neokrnjene preživjele više od jednog stoljeća, od Bismarcka do Judta, bez obzira što je povijest u dva navrata krvavo demantirala Bismarcka: svjetski ratovi nisu krenuli s Balkana, već iz Beča i Berlina, pa potom zapalili cijelu Europu uz fatalne posljedice po cijeli svijet. Druga “teorija” koju Judt spominje je ona da su za rat u Jugoslaviji krivi stranci, odnosno međunarodna zajednica, te iznosi špekulacije po kojima ne bi ni došlo do rata da njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher nije insistirao na “preuranjenom” priznanju Slovenije i Hrvatske: “Bosanci nikad ne bi slijedili njihov primjer, Beograd nikad ne bi napao, te bi se tako izbjeglo to katastrofično desetljeće.” Doduše, Judt na jednom mjestu krivicu za rat adresira isključivo na Slobodana Miloševića i Beograd. Pogreška je također što ovo poglavlje nije zasebno, već se u istom govori i o kraju komunizma u zemljama Istočne Europe, dovodeći događanja u bivšoj Jugoslaviju u kontekst zbivanja u tim zemljama, pretvarajući djelomično krvavu jugoslavensku dramu u priču o kraju komunizma u jednom dijelu Europe. Pomalo je neshvatljivo da raspad Jugoslavije Judt ne dovodi u vezu s “etničkim čišćenjima” po Europi nakon Drugog svjetskog rata, već cijeli taj rašomon pokušava objasniti poviješću Balkana, zaboravljajući jednu vrlo važnu činjenicu, da su narodi Balkana kroz povijest bili isključivo “objekt”, a nikada “subjekt”. A to se stanje, na žalost, nije promijenilo ni do danas, kada su se balkanske državice nakon ratova iz 90-ih osamostalile.

U intervjuu koji je dao nekoliko tjedana prije svoje smrti, Judt je izjavio: “Vidim se prije svega kao učitelja povijesti; zatim kao pisca europske povijesti; zatim kao komentatora europskih pitanja; zatim kao javnog intelektualnog glasa unutar američke ljevice, onda kao povremeni, oportunistički sudionik u bolnoj američkoj raspravi o židovskom pitanju.” Sve ovo Judt sjajno sintetizira u završnom poglavlju knjige nazvanom “Iz doma mrtvih: Esej o suvremenom europskom sjećanju”, koje je ujedno i “Epilog”. (“Dom mrtvih” iz naslova je zapravo Europa.) Započinje ga citatom Hannah Arendt iz 1945. godine: “Problem zla bit će temeljni problem intelektualnog života u Europi, kao što je smrt postala temeljni problem nakon posljednjeg rata.” Citirajući izjavu njemačkog pjesnika Heinricha Heinea iz 1825. godine, koji je izjavio kako je Židovima “krštenje ulaznica u Europu”, Judt zaključuje kako se od Heineova vremena mnogo toga promijenilo, i to na gore: “Danas glavna referenca Europe nije krštenje. Danas je to istrjebljenje”, dok glavnom “suvremenom ulaznicom u Europu” smatra “priznavanje Holokausta”. Ena Katarina Haler, hrvatska književnica mlađe generacije, rođene nakon ratova iz 90-ih, pišući za BestBook o romanu “Čovjek bez sudbine” Imre Kertesza postavlja jedno zanimljivo retoričko pitanje: “...trebamo li ponovo čitati klasike pored toliko suvremene književnosti? (...) ...nismo li već dovoljno čuli, čitali i gledali o Holokaustu?” Odmah u sljedećoj rečenici dobivamo i savršeno precizan i točan odgovor: “Itekako da trebamo i naravno da nismo, sve u svijetu upućuje na to da nismo?” Ovo pitanje postavlja i Judt kao jedno od ključnih pitanja koja su odredila (ili će odrediti) budućnost Europe. U najkraćem, po Judtu, da parafraziram Enu Katarinu Haler: “Itekako da trebamo i naravno da jesmo, ali sve u svijetu upućuje na to kao da nismo.” Ovaj paradoks govori o višedesetljetnoj europskoj šutnji o Holokaustu, od poraća pa na ovamo, što ne vrijedi za mlađe naraštaje, već za generacije koje su odrastale u svijetu fatalno kontaminiranom ideološkim podjelama, pogotovo njihovu revivalu koji je na prostoru bivše Jugoslavije nastupio nakon ratova iz 90-ih, gdje se svim bitnim fenomenima, pogotovo na kulturnom polju, pristupalo na način onog “zasužnjenog” miloševskog uma, s unaprijed utvrđenim stavovima, bez obzira na činjenice, gdje je u prvom redu bilo stati na “ispravnu stranu povijesti”, što je u suštini rodno mjesto ove nakazne političke korektnosti kakvu gledamo danas, s natruhama iste one “moralne amnezije” francuskih lijevih intelektualaca koju im Judt pripisuje zbog njihove bezuvjetne “ljubavi” prema Staljinu. Ovo se, naravno odnosi na lijevi ideološki pol, dok je desni krenuo u otvoreni revizionizam, oslobođen etičkih imperativa i “balasta prošlosti” iz poraća. Taj bipolarni “lijevo-desni” svijet autentična je europska izmišljotina koja je obilježila povijest Europe od 50-ih godina do danas, pretvorivši je u svijet bez prave alternative.

Stroopov izvještaj nakon Ustanka u Varšavskom getu | Author: public domain public domain

Pišući o Holokaustu, Judt na jednom mjestu piše o fenomenima koji su danas, nakon 2000-ih, “zasjenili” taj zločin, primjerice o razaranju Dresdena, i to kao o nevažnoj i irelevantnoj temi. Ovo pomalo podsjeća na ovdašnje rasprave o Jasenovcu i Bleiburgu. O svemu treba pisati, što ni na koji način ne umanjuje strahote Holokausta. Niti Jasenovca, da se vratimo na poznati teren, ukoliko se piše o Bleiburgu. Po toj logici ne bi se smjelo pisati ni i o atomskim bombama na Nagasaki i Hirošimu. U oba slučaja, i u slučaju Dresdena i atomskih bombi bačenih na Japan 1945., radilo se isključivo o osveti, anticivilizacijskoj stečevini starijoj od svih ideologija, iako su se ti potezi opravdavali što skorijim završetkom rata, što je razlog više da se o tome treba pisati, ne dovodeći to, naravno, ni na koji način u vezu s Holokaustom, pogotovo kao neku vrstu relativizacije.

Europska kultura sjećanja opterećena je “višijskim sindromom”, nazvanom tako po Vichyju, gradiću pored Pariza u kojemu je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila smještena kolaboracionistička vlada maršala Petaina. Radi se o desetljećima dugoj šutnji oko svega onoga što se događalo Židovima za vrijeme Drugog svjetskog rata, što nije samo francuski specifikum, već je podjednako vrijedilo za sve zemlje Zapadne Europe. Ta šutnja prekinuta je tek 80-ih, nakon serije dokumentarnih filmova o nacističkim koncentracionim logorima. Budućnost Europe je po Judtu u kulturi sjećanja, odnosno u suočavanju s vlastitim demonima, prije svega kada je riječ o Holokaustu. Ako se vratimo na početak ovog teksta, prisjetivši se Judtove definicije povjesničara, po kojoj se ne smiju u povijesnim narativima skrivati nikakvi “kosturi iz ormara”, a Holokaust je bio, a na žalost i ostao, najveća “nelagoda” Europe 20 stoljeća, jer nije pravovremeno i na pravi način apsolvirana, pa je ova knjiga dragocjena i u tom smislu, kao dobar putokaz svim povjesničarima na koji način treba pisati o bližoj prošlosti.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Goran1950 20:03 01.Listopad 2022.

    G.Judt je bio očito površan , da ne kazem težu reč, površan poznavalac socioloških i filozofskih disciplina da bi razumeo tematski imperativ komplexnih tema o kojima je hteo da piše !!! Ovo kako je šta nabacivao tematski samo govori da ... prikaži još!a čak nije ni obrazovan i ne poznaje metodologiju istorije kao nauke . Ništa novo od društvenih naučenjaka preko Atlantika , razmišljaju komplexno kao Coca Cola što je !!!!

  • BESTpartizan 08:36 25.Rujan 2022.

    Bilo je bolje kad su bile 2 njemacke